Nekad sam vodio računa uglavnom o genijima, a u zadnje vrijeme (valjda je u svim krizama to tako) bakćem se isključivo s idiotima. Toliko ih je i tako su agresivni da to postaje neizdržljivo. Otkud kreteni u našem pokretu?
Pri kraju još jedna sitnica. Nikad se nisam s tobom slagao ŕ propos tendencije, koju sam svojedobno okarakterizirao kao »obranu svega postojećeg«. Možda je i između nas postojala ona ista razlika, koja je nekoć dijelila Saint Justa od Dantona, ili u Španjolskoj anarhiste od komunista, ili u Česko-slovenskoj ili u Mađarskoj ili na Kubi... Vidim kako zadnjih godina nadire golemi val konzervativizma i regresije i vidim kako nigdje nije lako niti jednoj lijevoj ideji, misli, praksi ni pokretu. Ali, sve u svemu, a zato sam u naslov i stavio to što sam stavio, držim da ne ima većeg užasa od ovog što se s nama dogodilo i događa - da jedna revolucija izgubi svoju najvažniju bitku bez ispaljenog metka.
Ja zaista ne znam je li Špiljak (i Špiljaci - jer i to je tek jedna globalna metafora a nikako živ stvor) zlotvor ili u historijskom smislu ograničen političar, ali to i nije bitno. Bitno je da je rezultat njegova djelovanja jedna strašna (trenutno još uvijek mnogima nevidljiva) katastrofa u Hrvatskoj i u cijeloj zemlji. I on je možda mislio da brani postojeće i nije vidio da će sve to propasti. Ali, još je živ. Idi i pitaj ga, možda će ti reći, vi ste još u dobrim odnosima. Primijetio si, nadam se, da narod više ne širi viceve o njemu kao što je širio u vrijeme dok je bio predsjednik vlade u Beogradu i dok je svima, više-manje bio simpatičan. Narodu vise nije ni do viceva ni do Špiljaka, a ni do nas. Sve je to već maltene nestalo da se skoro ne pojavi.
Iz mraka je, međutim, ponovno iskočio Mihalić, a uskoro će i ostali i to će biti prava, istinska i jedina »perestrojka« u Hrvatskoj. Eto, to sam bio lani napisao. U međuvremenu, a na ovu (ili sličnu) temu sročio sam još niz tekstova i pisama. Nešto je od toga objavljeno, a nešto i nije. Stanje se, međutim, zakonito i dalje pogoršava na svim područjima. Mnogi su došli do samog praga opstanka, do granice egzistencijalnog minimuma, broj štrajkova raste, socijalna napetost se povećava, međunacionalne tenzije postaju gore nego što su ikad bile, a vi pričate. Vi pričate i pričate, i zaključujete i donosite zaključke, i raspravljate, i diskutirate, i debatirate i... U jednom pismu Stanku Stojčeviću upitao sam (pa sad i tebi postavljam isto pitanje) - tko je kriv za sve to? Mi, koji ni na što ne možemo utjecati, koji smo eliminirani s javne scene, gurnuti u kut i stjerani u ništavilo ili vi u čijim je rukama vlast pa valjda i odgovornost? Nisam dobio odgovor, a ne vjerujem ni da ćeš mi ti odgovoriti. Uostalom, što bi (mi) mogao reći? Da nije tako kako jest? Nastavit će se razgovor gluhi, mimohod slijepih, ali to ne može dugo tako. Ne može.
Još nas sasvim malo dijeli od nesreće. Ljudi sve teže žive i više vas ne slušaju nikako. Ne nadaju se od vas dobru, ne nadaju se ničemu. Uskoro ćete morati posegnuti za silom, druge vam neće biti. Brisanje moga druga iz članstva u jednom spisateljskom društvu nije beznačajan događaj kako se nekome može učiniti. Ne, to nije samo opasna najava maligne jedne bolesti, nego i znatno više od tog. U istom tom pismu (S. Stojčeviću) bio sam napomenuo kako taj isti moj drug u doba vladavine Ive Družica u Zagrebu (slične po mnogo čemu vladavini Mike Špiljaka u Hrvatskoj, tj. dok je Družić bio »zadužen za Zagreb« kao njegov uzor za Hrvatsku) nije mogao dobiti nikakav posao nakon što ga je isto ovo društvance u Društvu književnika Hrvatske otjeralo s mjesta tajnika te časne uljudbe. Kvesić je prošao isto kao i svi oni drugi mladi (i lijevi!) ljudi, koje je Špiljak bez milosti smijenio, i koji do dana današnjega nikakav posao u Hrvatskoj nisu dobili, dok u isto vrijeme na vrlo značajne funkcije, dakako uz zdušnu pomoć i podršku raznih Družića (i kompanije), dolaze prononsirani nacionalisti, antikomunisti i desničari. Nemoj da ti navodim imena, nemoj, molim te! Ispast će da je žrtva zločesta jer pamti udarce, lica i imena svojih krvnika...
|
