Tražila je strip u danu,
lak za kosu i ugljen
te pogreb koračnice
među drvoredom
ukrasnog jasena.
Pitomi pitki red...
užarene crvene srži
što raste broncom
kao štit pred žutom
idilom plahog pogleda
... skriva smeđe vrhove
uvinute milostinjom
vjetra što kovitla oči.
Ruke tirkizno drhte
no traže modru tamu,
dubine i slani ležaj
balade o traženju.

Konačno sam i ja skužio kaj je to Inktober... uglavnom, treba crtati prema zadanom... a prema popisu to je danas: DIG.
Sad si ja mislim kaj da lopatu nacrtam ili nekoga kak kopa jamu pod drugim... pa mi sinulo tko najviše kopa i po čemu... riječ je, kako ju ja zovem, o crnoj rupi ili;

Nije baš proporcionalna, ali kako bi i bila što sve ima u njoj :)) ... slobodno se odaberu boje :)...

Subota što ne liči na sebe...
Grad je danas siv. Nije umoran ni tužan već samo siv. Prizor poput slike starog industrijskog grada prošlog stoljeća. Magla izjeda dim u nepravednoj borbi, ne čuju se sirene hitne pomoći kao ni vlakova. Sitna kiša tiho rominja, jedva se čuje u potkrovlju. Tek usamljeni vozač prekine tišinu, koji se vjerojatno i sam pita zašto je uopće negdje krenuo. Svraka šutke baca orahe u letu među petljom telefonskih vodova. Ne spava ni ne boluje, grad je danas samo siv od poljupca jeseni, za razliku od statua...



Pravo je vrijeme za čitanje;


Beth O'Leary
Slučajni cimeri

"Leon Twomey radi noćne smjene kao bolničar i potreban mu je dodatni novac, pa pronalazi savršeno rješenje: iznajmit će noću svoj jednosobni stan, dok će on u stanu boraviti tijekom dana.
Za Tiffy, koja hitno mora pronaći što jeftiniji stan, to je idealno rješenje. No, budući da se nikad ne susreću, Tiffy i Leon međusobno komuniciraju pomoću poruka koje ostavljaju posvuda po stanu.

I dok jedno drugome kroz poruke otkrivaju sve više o sebi, svojim otkačenim prijateljima, zahtjevnim klijentima na poslu ili bratu koji se nalazi u zatvoru, Tiffy i Leon će otkriti da ih povezuje mnogo više od poruka na zidu i da prestaju vrijediti ona pravila koja su postavili na početku ugovora o najmu…"

Doživljaj djela u cjelini: Nema ga još jer sam tek počeo čitati :)... no pitka je, baš kako i treba za ovakve dane...

Jutros sam išao trčati oko jezera Orešje o kojem sam ovdje već imao fotoreportažu. Isprobao opciju s pranjem veša dok trčim. Naravno, ne da ponesem veš i rifljaču na jezero već da uključim mašinu prije nego odem i ispalo je super. Taman kad sam se vratio vrtila je zadnja centrifuga. Kako je dan bio prilično vedar tj. ne previše oblačan, nagovorio sam popodne J.J. da odemo prošetat oko jezera. S obzirom da kada trčim baš i ne mogu fotografirati htio sam iskoristiti priliku i za to. I otišli smo. Pokušao sam slikati sa svih strana jezero koje je dosta nepravilnog oblika a i jako niskog vodostaja. Ispalo je dobro što se u sat vremena dosta izmjenjivalo sunce i kako bi J.J. rekla sunce pod oblacima pa kad sam kasnije gledao fotke ispada kao da uopće nisu isti dan slikane.
Uglavnom, evo zašto mi se sviđa to jezero;

I sad moj favorit i ta će ići na zid...







Na kraju, kako smo ogladnili odlučili smo skoknuti do drugog jezera (isto je bio fotopost - Rakitje) koje je jako blizu na klopu.



Dobar neki dan danas!

Kasna jesen, kristalizirana večer kad ne pada kiša, ne pada ni snijeg već kristali tope komandosicu. Isprobavanje poza uz naslon od stabla i mekani stošestdeset, mješaju se dim i para dok tijelo kuha a lice trpi hladnoću. Pogledi uz sve šljunčane staze dok u blizini dopiru zvuci proba iz Rock akademije. Mnogo kasnije a danas nekad davno, predstava u prostorima akademije s dvije strane gledališta i predstavom u sredini i dalje vrti neki svoj film. U parku Ribnjak, na minusu, čak ni harfa nije bila potrebna uz dovoljnu svjetlost da sve sjaji. Nikad raniji poljubac dovoljno sljubljive mlade sjebanosti. Pravac Purgeraj.
___________________________________________________

Ne hvataj munje dok te miluju svijetlom u tami.

Nedostaju proljetni rašireni prozori i zavjese jutra što pospano miruju. Radio svira meni strancu i zvuči prokleto dobro. Negdje i nekad ranije šetnja raširenih ruku s Jabukovca niz Tuškanac. Zora, mlado lišće i svježina prate osmijeh, mamurni umor, cijeli svijet... ponekad sreću petlje ili tugu kolebanja.
___________________________________________________

Arhiva se ponekad čini prašnjava no itekako je živa.



"Grad Zagreb nema namjeru zatvarati Jabuku, već iseliti udrugu u stečaju, raspisati javni natječaj i osigurati nastavak iste kulturne djelatnosti - zaključili su iz gradske uprave. Deložacija GSK Jabuke najavljena je za utorak."
Izvor: radio Sljeme.

Svaki drugi vikend u desetom mjesecu je rezerviran za branje (skupljanje) kestena.

Danas nisam išao skroz rano pa sam tek u osam sati bio u šumi. Oko pola devet su se stariji lokalci već i vraćali.
Na tren mi je mir bio narušen zbog napada psa po imenu Pahulja. Nije ni malo bio pahuljast.
Ne razumijem ljude koji ne znaju kontrolirat svog psa i ne drže ga na lajni.
No ništa mi neće ovi dan pokvarit...



Ovu malu ne poznajem pa sam joj samo namignuo i produljio dalje...



Ovo sam pokušao u više pokušaja uhvatiti no nikako mi nije uspjelo kako sam htio pa na kraju odustao i ostavio ovu fotku...



Trebalo je malo i odmoriti.... Živjeli!



Na kraju je vaga pokazala 17 kg... spakirano po kilu većina je bila spremna za podijeliti...

Rijeka je korito izgravirala
no znaš li da rukavci, ti pipci
neumorni i gladni dovode
nemir kao začin eliksiru,
piju napojeni s izvora
za prijevoj znatiželje
što traži mrijest duha?
Nađu oni put poput klesara,
vrate se i poput bršljana
diraju u svaku poru korita.
Nije nikad stvar u ljubavi,
ima je u svakom kamenu
glatko izvaljanim u sferu,
u svakom šarenom listu
što treperi na brani
od sitnog granja kraj obale.
Izrezbareni kanu plovi
žigosanim zapisima
već tristoti put
i nije bitno čitanje zapisa
kao ni razumijevanje istih,
samo ga potopi za filter
kroz koji pisma tvore glas.
Ne pišem za sjećanja,
pišem dok ne nađem uho.





300ta pjesma.