Rijeka je korito izgravirala
no znaš li da rukavci, ti pipci
neumorni i gladni dovode
nemir kao začin eliksiru,
piju napojeni s izvora
za prijevoj znatiželje
što traži mrijest duha?
Nađu oni put poput klesara,
vrate se i poput bršljana
diraju u svaku poru korita.
Nije nikad stvar u ljubavi,
ima je u svakom kamenu
glatko izvaljanim u sferu,
u svakom šarenom listu
što treperi na brani
od sitnog granja kraj obale.
Izrezbareni kanu plovi
žigosanim zapisima
već tristoti put
i nije bitno čitanje zapisa
kao ni razumijevanje istih,
samo ga potopi za filter
kroz koji pisma tvore glas.
Ne pišem za sjećanja,
pišem dok ne nađem uho.





300ta pjesma.