The Maldives by Peter Adams
The Maldives
Dakota

Dakota

tocka integracije

*preuzeto iz knjige Robin Norwood "Zašto...odgovori na najteža životna pitanja", Zagreb, 2002.

13.08.2007. u 11:09 | 13 Komentara | Print | # | ^

Za mene je to Nemir.

Vukovar"Postavite si ih glasno, jer će ih zvuk glasa učiniti puno snažnijim i stvarnijim.
""A ja? Je li me život pozvao da iskrenije priznam svoju mračnu stranu?
Kako sam odgovorio/la na takve pozive – iskrenošću ili strahom?
Što bi bilo najgore što mogu doznati o vlastitoj naravi?
Mogu li prihvatiti da je moguće da to postoji duboko zakopano u meni, da hrani i moj strah od toga i odbijanje i kritički stav prema ljudima koji taj dio sebe ne mogu prikriti?
Poznajem li ljude koji su pridonijeli tome da se u meni stvori odbojnost prema takvim osobinama?
Mogu li priznati da im možda moram iskazati zahvalnost zbog uloge koju su odigrali u mojem razvoju?""


Robin Norwood.

*preuzeto iz knjige Robin Norwood "Zašto...odgovori na najteža životna pitanja", Zagreb, 2002.

08.08.2007. u 11:40 | 21 Komentara | Print | # | ^

Klija (Kuhar)

Klija «Draaaaaagi moji Pikolići, došlo je vrijeme da započne škola kuhanja. Da, da...ništa me ne gledajte tako blesavo. Nemate pojma kuhati, pa skroz dolazite i jedete moje pite s prozora. E pa tako sam ja lijepo odlučila da vas naučim kuhati i da vidite koliki je to užitak. Nećete požaliti!»

Dok se Klijin snažan glas orio njenom malom kućicom, nekoliko Pikolića je nervozno sjedilo na stolicama posloženim baš kao da su u pravoj školi.

Nebrini (Stop) se izdere da umuknu. Oni na trenutak ušutiše, a onda opet počnu uznemireno klafrat međusobno. Sve dok Klija nije iznijela nešto predivno na pladnju čiji je miris tako bio živ i omamljiv da je u trenu dobila pikoličansku pozornost. Svi zaslijepljeno gledaše u pladanj, poneki razjapiše usta, toliko da im skoro opadne vilica, neki zasliniše, a jedan čak, zna se koji, Žderonja (Sappy) poleti, gurnuvši njih par u stranu, prema mirisnom jelu. Klija ga tako spretno i snažno odgurne da ovaj završi u rukama Djevojčure koja mu se nasmiješi i napravi ustima MLJAC kao da joj je on slasniji zalogaj. Odskoči jadan u stranu i povuče se.

Nastane tišina, kao da su se Pikolići umorili sami od sebe i kao da su spremni čuti. Ali, to je sve kao.

Klija nastavi, kao kakva strašna učiteljica u školi:

«Dakle, na primjeru ovog jela ću vam objasniti što je to kuhanje. Da. Čuli ste svi kako su ljudi prije govorili da je kuhanje umjetnost. To je točno. Da bi jelo ispalo savršeno morate mu se predati.
Ovo jelo se zove *Meso, ček' da bacim šljive na te!*»


Svi Pikolići se tako počnu glasno i urnebesno smijati da su totalno prekinuli Kliju koju je živciralo što je skroz netko prekida. Valjali su se od smijeha i ponavljali izrečeno *meso, ček' da bacim šljive na te!*, ha, ha, ha....

Maska (Sleepy) je za to vrijeme glumila mjesečara koji je dolazio otpozadi Kliji i kad je ona shvatila da pokušava ukrasti jelo, poludila je, sa kuhačom ga je mlatnula po prstima i počela se derati, gotovo kroz plač:

«Kako ti je palo na pamet da mi kradeš jelo ispred nosa, pa vi stvarno svi skupa niste normalni. Dajjjjjjjjte više da vam objasnim, pa si sami kuhajte doma!»

Na to joj Archaeus odgovori:

«Ma joj stara, daj, kaj kenjaš, nije isto ko kad ja sam sebi nešto skuham i kad mi ti skuhaš! Jebi ga, imaš dara za to, k'o što ja znam puno povijesnih činjenica, i k'o što bi ti mog'o sad algebru i integrale prosipat' po stolu, tak' i ti znaš svoj pos'o!» (odmahne rukom i okrene se prema Direktoru Svemira (Generalu) da ga nešto pita, a ovaj slijepo gleda u Kliju k'o da gleda u boginju, totalno u šoku.

Odjednom je opet nastala graja, svi su međusobno pričali, osim Generalea, naravno.

A Klija je bila već previše ljuta, previše umorna da bi obraćala pažnju na njih. Jučer je obećala samoj sebi da će održati ovaj sat kuhinje koji joj je predložila papa Ow, kojoj se potužila nakon svih silnih krađa, pa makar ju nitko ne slušao. Pomislila je da je najbolje da ona ispriča što ima, a poslije će već sama nešto smisliti kako te fanatike za njenom papicom srediti. Tako je nastavila:

«Dakle, počnimo od ovoga jela. Kad gulite gospodu Krumpire, čini vam se to možda kao vrlo jednostavna životna operacija, no, naravno da to nije. Povežite se sa sir Nožem i gospodom Krumpirima, budite jedno. Skoncentrirajte se na Krumpir, kao da prvi puta djetetu stavljate pelenu. Potrudite se da gosp. Krumpir vidi da vam je stalo, pa će vam i on bolje kušati u ustima, on će vam se predati, ako se vi predate njemu. Ok? (nije bilo odgovora, svako je pričao svoje, pa je nastavila, ne gledajući uopće u njih.) Dakle, nakon toga, kad na gosp. Meso stavljate gđu. Vegetu, budite nježni prema njemu, ono je na neki način još živo i traži pažnju, nježnost i blagost. Energija koja mu daje crvenkastu boju ostati će tamo ako se budete odnosili prema gosp. Mesu sa poštovanjem. Naklonite mu se, ako osjećate da to treba. Tako. Stavite u vatrostalnu posudu malo her Ulja, nježno ga pospite po dnu, pećnicu stavite da se grije na 200°C, da bude spremna kad zgotovite pripremu, zatim dodajte gosn. Krumpir koji ste revno i pažljivo rezali na recimo 2cm, poigrajte se s gosp. Krumpirom kad ga stavite u posudu tako da ga provlačite kroz prste, zamislite da su oni velike, jake snježne pahuljice koje vas golicaju po dlanovima, smješkajte im se, recite im da vas ne škakljaju, dat ćete slatkoću gosp. Krumpiru na taj način. Dodajte i gosp. Meso, to može biti piletina, svinjetina i teletina, ono što se može brže ispeći, u skladu s gosn. Krumpirima. Ja preferiram piletinu...(nakašlje se malo i okrene se da pogleda da li ju uopće netko sluša. Vidi na trenutak Generalea, ali odmahne u sebi rukom, da mora da on nešto svoje misli, kad tako mutavo gleda u nju, nastavi pomalo kao da joj se ne da)...da, dakle, piletina je moj izbor. Nakon toga dodajte svemu i gospođice Šljive, e one su vam jako važne. One vole posebnu pažnju, zato se odnosite prema njima kao da su male krijesnice, tanano i s punim poštovanjem. One će vašem jelu dati onu slatkoću i punoću okusa. Jednostavno, volite ih! Nakon toga jelu možete dodati i nascjekanog crvenog seńor Luka, kojeg ćete naravno prije toga isiječi na ploške, ali pažljivo, seńor luk zna biti jako zločest, on spada u najzločestiju namirnicu. Izbacuje ljutinu koja vam se penje preko ruku i ramena, i lica sve do očiju i tu ulaze sumanuto i nastanjuju se 3 dana. Za poludit, zato bi možda bilo bolje da ne koristite Luk. Svemu tome naravno morate dodati začin, gđu. Vegetu najbolje, ona u sebi sve sadrži, samo se voli praviti važna pa nekad ne želi iz posude van, nemojte biti grubi prema njoj, jer će se uhvatiti za stijenke posude i neće vam poći za rukom godinama da ju izvadite. Trust me, I know! (nasmije se sama sebi) nego, lijepo i polako s njom. Zamolite ju da sa svojim prisustvom uveliča ovo jelo, ili bilo kakve lijepe komplimente, na to pada samo tako. E tako. I kad stavite u pećnicu svakih 15 minuta obvezno otvorite jer ako ih ostavite same napravite će vam kuršlus u pećnici. Gosn. Krumpir i gđice Šljive su posebno razigrane pa nekad izađu iz posude i ulaze u pećnicu, kidaju žice, kablove, ma bolje da i ne znate. Uglavnom, to vam je to. 60 minuta neka se to peče a onda ugasite pećnicu i ostavite unutra još 10 minuta, da toplina dovrši svoje. Budite pažljivi kad otvarate gornji dio posude, jer gosp. Meso i gosn. krumpir znaju nekada biti strašno ljuti ako sam ih pekla i minutu više. Onda se deru, urlaju i nazivaju me svakakvim imenima. Da. Eto, to bi bilo to.»

Kad je završila zamolila ih je da izađu van, no oni su se i dalje derali i raspravljali o tome kako je Muladhara totalno nepotrebna selu i da šta oni svaki dan moraju ujutro i navečer provoditi onako dosadnu vježbu.

Klija je shvatila da neće baš previše pomoći ako ih zamoli da odu van, pa se sama uputila van. Hodala je nekako zadovoljna sama sobom, napokon je osjećala da ona nešto zna što može i želi prenijeti drugima, pa makar se oni tako ponašali. Bila je sigurna u sebi da će to nekome donijeti radost, samo što joj se u ovom trenutku ipak činilo da neće donijeti nikome, a da će ona i dalje morati praviti papicu za cijelo selo i hladno promatrati kako joj žnjapaju jela pod prozorom.

Kad je došla u Mirnu šumu sa zapadne strane sela, sjela je uz potočić koji se plavio i zelenio i lagano žuborio glasom nekog, malog, slatkog, uspavanog pjevača. Potok odjednom ušuti te ju krene upitati nešto, kad ga prekine staro drvo Homnibus I koje ga granom mlatne po vodi koja ga čini njime. Zašuti naglo, a i Klija ne reče ništa, samo pomisli kako je divno kad imaš kraj sebe drveće koje zna kada treba šutjeti.

Sjedila je Klijica dugo pred potokom i zamišljala kakva će sve jela kuhati, kakve će kolače spravljati, pita zeljanica, joj...što je to fino (kaže gotovo naglas.)

Nakon 2 sata, odluči se ustati i krenuti svojoj kući. Pa valjda su izašli ovi mamlazi koji nisu zaslužili ni kokice da im napravi, a kamoli onakvo jelo, pomisli. No, upravo kad se digla, vidi Direktora Svemira kako nosi nešto u posudi i ide prema njoj. Zapanjena stane i čeka ga da joj se približi. Nije mogla vjerovati da je istina ono što je pomislila. Pa on je zaista pokušao skuhati njeno jelo, ON JU JE ZAISTA SLUŠAO!!!!!

Generale joj priđe sa posudom. Klija ga tako snažno zagrli i cmokne da njemu skoro posuda ispadne na travu.

Sva izvan sebe, radosna kao da je progledala:

«Pa hej, pa ti si me slušao. Nevjerojatno, a ja sam mislila da je svima to glupost što ja govorim!»

Direktor S. se nasmiješi ponosno, nakrene glavu kao da mu je malo neugodno i odgovori sav prsat:

«Ma neee, nemaju oni pojma kako je to važno, znati puno stvari. Oni misle da je ispravno to što svaki ima nešto u čemu je dobar i u čemu stvarno uživa. Vidiš, mene je Djevojčura naučila da moram ispuniti svaki trenutak u svome danu, a kako ću to, ako ima samo jedna, dvije stvari u kojoj uživam i koju znam. Ne ide to tako. Želim sve znati, da.» (završi razdragano i pomalo kao da mu je neugodno.)

Klija ga potapše po ramenu i kaže još uvijek jako radosno:

«Pa da vidimo mi što si ti to napravio!» (i otvori posudu.)

A kad tamo, svete koze i krave, ajme majko moja. Gospoda Batkovi su mlatili gosn. Krumpire, krumpiri bježali, poiskakali van čim je Klija posudu otvorila, gđice. Šljive su bile užasno ljute, naslonile su se na stijenke uvrijeđeno, jedna je čak objašnjavala drugima da je ovo rat, da se trebaju pokrenuti, no druge su bile previše uvrijeđene da bi ju i slušale, samo su prijekorno gledale gospodu Batkove koji su uspjeli namlatiti sve krumpire. A gđa. Vegeta, vegeta je toliko jadna oslabljela da je je bilo još samo na obroncima, kao sluzava masa, kao puž kretala se u pravcu izlaska. Mahala je ručicom prema Kliji i dernjala se poput gospode Krumpira i Mesa:

«Glupačo, šta ideš idiota učit kuhat', jel vidiš budaletine što je učinio, čekaj, čekaj..sad kad mi izađemo, oboje ćemo vas umlatiti jednom rukom!!!».

Iako je to izgledalo i više nego smiješno, Klija se naglo odmakne kao da se boji i brže bolje poklopi posudu da ne izađe i gđa. Vegeta van.

Pogleda u Direktora, a on snužden stoji i gleda u nju. Što će se sad dogoditi, pomisli.

Klija malo razmišlja, a onda odgovori kao da je pitana:

«Čuj, stvar smo zeznuli, ali to se da ispraviti, samo će nam trebati ipak malo više vremena za ovakvo nešto. Znaš, zaboravila sam reći da se može dogoditi da se oni svi baš jako naljute ako se ne pazi dovoljno na njih, no ima tome lijeka. Naime, potrebno je nekoliko sati umiljavanja, služenja i sve će biti ok.» (završi sa snažnim uzdahom, kao da ni sama ne vjeruje u ono što priča.)

D.S. tužno:

»Pa ne misliš valjda stvarno da ću se umiljavati namirnicama i još gore da ću ih služiti. Zašto ih ne bi bacili jednostavno negdje da nitko ne zna, kao recimo....(razmišlja i gleda okolo, pa se naglo sjeti!), u potok!»

Gđa. Potok tog trena počne urlati ženskim, piskutavim glasom, onda naglo zaplače, pa se opet dere, voda se mreška, gospođice Ribice iskaču na obalu, čuju se kako govore između sebe da je potok poludio, da je bolje ugušit' se nego biti u takvoj okolini.

Homnibus I se probudi iz vječnog sna te se uzbuni svojim dalmatinskim narječjem:

«Ovdi čovik nemre ni zaspat' u miru, da ga odmah netko ne probudi. Ća je sad opet? Triba li nekoga sredit, samo ga meni stavite na granu....»

i tako, dok se Homnibus I ljutio, Klija povuče Direktora, uzme posudu i oni odoše malo bliže selu. Tamo oboje sjednu na travu i Klija nastavi:

«Znaš, meni je nekad puna kapa ovog sela i svih tih glasova. Čo'eče, za poludit je, namirnice pričaju, kuće pričaju, drveća, potoci, pa joj!»

Direktor kimne glavom kao da ju razumije, a onda se sjeti velikog problema koji ih je snašao pa upita uplašeno:

»Hej, pa šta ćemo mi s ovim divljacima u posudi?»

čim je to rekao, dernjava postade još veća, poklopac se zadrma a gđa. Vegeta ispuzi van. Klija se na trenutak odmakne, a onda se približi gđi. Vegeti koja je sluzila po travi i derala na sav glas, mašući ručicama:

«Jesam ti rekla ludačo da će bit pičvazja!?? Dođi, dođi!!»

Klija odjednom izvadi Senor Papra iz džepa i zaprijeti gđi. Vegeti. Vegeta krikne i skupi se od straha. Klija spusti Papar na zemlju i on kao kakav vojnik, namrštene face stade koračati prema gđi. Vegeti, a ova drhti i sve više i više plače. Klija potom zgrabi Papar i strpa ga nazad u džep. Gđa. Vegeta joj se počne umilno zahvaljivati, puzi joj po nožnim prstima i klanja se.

Klija, odmičući ju rukom:

«De, de, sad i mene povegeti, najbolje da me ispečete na ražnju svi zajedno i pojedete!»,

Klija doda naređenje gđi. Vegeti da se vrati u posudu i ova posluša bez pogovora.

Direktor se nasmiješi Kliji a ona kaže, uzdahnuvši kao da je posao tek počeo:

«Da, kažem ti ja, ima načina, samo to će dugo trajati. Ali, sad kad naučiš lekciju, nećeš ju više tako lako ponoviti. Hajd'mo na posao Đenerale moj!»

Kako su se gospoda Krumpiri razbježali svuda okolo, morali su ići po svaki ponaosob, svom srećom svi su bili ranjeni od strane gospode Batkova pa im je bio olakšan posao. Dozivali su ih svakakvim umilnim imenima, dizali kamenje, prekopavali po visokim travkama, penjali se na Homnibusa I, dok je on gunđao na veliko, Gđu. Potok uznemirivali svojim rukama koje su čeprkale po njoj. I kad su napokon nakon duuugo vremena uspjeli pokupiti svu gospodu Krumpire, oni su i dalje stajali prekriženih ručica i ljutili se. Uzalud ih je Klija molila da shvate da je Direktor prvi puta sam kuhao, objašnjavala im je koliko je teško naučiti kuhati, kako je za to potrebno veliko umijeće, aludirajući da su krumpiri posebni i da ne može svatko s njima. No, oni su i dalje ustrajali u svojoj ljutnji, sve dok vidno razljućena Kilja nije izvadila her Ocat i zaprijetila im njime. Onda su odjednom se ustrtarili i brže bolje pobjegli u posudu. Uh! Dodala je tom činu:

«Uh, jel vidiš ti to, samo grubo na kraju uspijeva. Pa sunca im njihovoga! Mene su našli zahebavat'!»

Direktor samo digne obrvu, uzdahne kao da ju u potpunosti razumije, te upita:

«Ej, a što ćemo s mesom (pogledavši u batkove koji su gotovo mrtvi ležali na dnu posude u ulju i laganom umaku soka od šljiva)?»

Klija se nasloni na lakat i razmišlja. A onda ju šokira iznenadni povik Generalea, koji sav uzbuđen reče:

«Da, da, sjetio sam se. Rekla si da meso ima crvenu energiju, da?»

Klija, digne obrvu i odgovori:

«Pa da, ne baš energiju....(i u po rečenice prekine ju Direktor)..»

«Ma to ti je isto, crveno je crveno. Dakle, otvorimo si Muladhare i uzmemo od svake po malo energije i ulijemo ju u meso!»

Klija kao da je sumnjala u mogućnost takvog nečega, no ipak, posluša, jer ionako nije imala ništa drugo, pametnije.

Direktor, kao da govori s bićem u sebi:
«Muladhara, Muladhara, Muladhara,
u meni otvori se, energiju donesi iz mene,
u ruke moje ulij se, na batkove izlij se.
Aummmmmmm, Equilibrium.»


U to Crvena Svjetlost poteče iz Direktora i Klije i izlije se poslušno na Gosp. Meso, kojeg tog trena živne i počne plesat sambu jedno s drugim.

Direktor i Klija daju jedno drugom «pet» zadovoljni s poslom koji su obavili, poklope posudu i krenu prema selu, kadli se Direktor zaustavi i uplašeno upita:

«Hej, pa Gospođice Šljive smo zaboravili!»

Klija se nasmiješi samozadovoljno i pokaže mu na Gospođice Šljive koje su žurno trčale za njima, natječući se koja će prije doći. Derale su se na njih kako su ih mogli zaboraviti i da im to nikada neće oprostiti. Zar oni ne znaju da šljive kad jednom ispuste svoj sok, zauvijek moraju ostati na tom mjestu?!

Direktor i Klija se sretno nasmijaše i krenuše ne obazirući se više na razmažene gospođice Šljive.

07.08.2007. u 14:03 | 1 Komentara | Print | # | ^

Tri točkice - Tuga!

... Jednoga dana u selu Pikolić Red pikolina je bila strahovito tužna. Toliko tužna da je poplavila svoju kuću suzama. Toliko poplavila da kad je otvorila vrata slana voda je izašla i uvenula prekrasno cvijeće oko njene kuće, koje je ona marljivo i brižno mjesecima cjelivala. To ju je još više ražalostilo, te se snuždila kao mali mačak kojem su oduzeli najdražu igračku. Uputila se, mada ni sama nije znala gdje. Prolazila je selom, svi kad bi je zapazili mahali su joj, pozdravljali, no ona im nije odgovarala. Kad je ušla u Divlju šumu, malene zelene travke su ju počele golicati po tabanima bosim, tratinčice su se naginjale prema njoj, piljeći radoznalo svojim slatkim okama. ĐURĐICE su svako malo zazvonile znatiželju zvoncima svojim. MASLAČCI su se širili u ljepoti svojih žutih latica, njihovi potomci puni mali bijelih padobranaca poigravali su se sa vjetrom, držeći se čvrsto jedni za druge. DORNDOLE su zapjevale tiho, sasvim nečujno da ih ne može čuti nitko drugi do samog čistog srca. KRIOLE su pomalo podivljale, jer je tuga u njima budila čovječji osjećaj gnjeva, dizale su se naglo, previjale u svojim stapkama, trgale svoje lišće i silno se trudile da iskoče iz tvrde zemlje i prohodaju. Nježna SRNA DIJANA i mali, slatki ZEČEVI BRUNO I ZDENKO polako su se približavali putu kojim je Red pikolina kročila, nadajući se da će joj samom svojom pojavom donijeti sreću i osmijeh. Zmija NALANDA se spuštala niz grane uvijajući svoje dugo, sluzavo tijelo, siktajući jezikom sa neskrivenom željom tjeranja straha u kosti. No, sve je to bilo uzalud, Redolinina tuga nije nestajala, ostajala je snažno ukopana u njoj. Nije više plakala, ali za njom se vukla Gospođa Tuga poput tamno-smeđeg vela.

Odjednom se nebo smračilo, Sunce izgubilo svoj sjaj, kao da će kiša i oluja svakog trena prodrijeti u Pikolić selo. Naime, Pikolići su bili tako mali, ali zapravo strahovito snažna bića, svaka promjena njihovog raspoloženja utjecala je na sve druge Pikoliće, na životinje, na vrijeme, na biljke, na sve živo, što znači na sve, jer u Pikolić selu je baš svaka, svaka stvar bila živa, i stolovi, i hrana, i potok i ruksaci, i grabilica za juhu, i knjige...ma sve. Zato je bilo strašno važno da svaki Pikolić uvijek ima ravnotežu u sebi, jer bi se inače događale katastrofe.

Reina Dok je Redolina kročila šumom sa svojom Gospođom Tugom, iz meditativnog sna probudi se pikolina Natura na grani, starog jarca, drveta Homnibusa III. Polako okrene glavu, pomalo smrknuta i na trenutak se zamisli promjenom koja se dogodila tako brzo da ju ona nije mogla svojim suptilnim bićem ni osjetiti. Pomiriše vjetar, naglo nakrene glavu na jednu stranu, pa na drugu, pomiriše opet, a onda kao da ju nešto silno iznenadi, trgne se, skoči s drveta na travu. Zakopanog, ozbiljnog, mrkog pogleda ne gleda nigdje, kadli se začuje glazba u vjetru...
Natura, izrekne sasvim tiho, više za sebe:

«Frederick Chopin, Etida op.10, br.2. Revolucionarna, da, da, da....Revolucionarna!»

A onda polumahnito obrati se Vjetru:

«E Chopin, Chopin, gdje tiii prijateljuješ s Vjetrom? Čudim se da baš ti provodiš vrijeme s tim vragolanom? (a onda odzvoni njen duboki, jasan, kristalno jasan, snažan smijeh) Ahahahhahahaha!»

Za trenutak nastane tišina...vjetar sasvim tiho zazuji među drvećem i cvijećem, a onda se u samom Nebu začuje nježan i miran glas Chopina:

«Natura, Natura...zar veće i sveobuhvatnije nježnosti može biti doli Vjetra?»

Natura mahne rukom kao da ju više ne zanima ovaj razgovor i uputi se užurbano da vidi što se događa sa selom. Otkuda ova nenadana oluja.

Na putu sretne Tugu i Redolinu kako se izmijenjuju poput lanca DNK oko svoga stupa, stapaju se jedna u drugu poput želatine i pudinga, izmijenjuju boje i nijanse. Natura pažljivo prati što se događa između njih dvije, no kad uvidi da Tuga preuzima Redolinu pretvori se, brzinom poput zmije koja napada svoj plijen, u Drvo! Tren nakon toga u Drvo se ulijeva žuta svjetlost iz zemlje, a zatim i bijela svjetlost sa Neba. Uskoro ono počne cijelo svjetliti kao jedno veliko svjetleće jaje. Kad jaje još malo naraste sva tuga iz velike vrtnje između Redoline i Tuge biva uvučena u jaje, zavrti se snažno u vrtlogu koji ju odjednom počne kipariti u ljudsko tijelo, a zatim u malo dijete. Dijete se smješka u tom prejakom viru koji postaje sve slabiji i slabiji dok odjednom samo Drvo, Natura ne drži dijete u svom naručju od grana. Redolina stoji zapanjena slikama koji se su odvijale pred njenim očima. Kad vidi dijete u naručju, uzdahne duboko i instinktivno krene prema djetetu. Uhvati ga nježno, primajući ga za glavicu i između nožica i prinese ga grudima svojim. Natura se u tome trenu pretvori u Reinu, pikolinu i reče:

«Redolina, to je tvoja beba! Zove se Machckeeca. Tvoja Tuga je poticala iz tvojih unutrašnjih ponora gdje si ispod Kamena Želja sakrila svoju želju da imaš dijete. Kada si se spajala sa Tugom ti si se odupirala toj želji i postojala je mogućnost da te Tuga za dugo vremena preuzme. Moraš znati da se Tuzi kao i svakom drugom osjećaju treba prepustiti, jer svaki osjećaj iza sebe krije Istinu koju si bojimo priznati.»Mace

Redolina ne reče ništa, kimne kao da je shvatila i nastavi tepati svojoj maloj, slatkoj bebici.

Kad su sasvim približile selu, iznenadilo ih je slavlje koje ih je čekalo da pozdravi novog malog stanovnika sela Pikolić. Živo cvijeće je padalo sa Neba i da bi se ponovo sadilo u zemlju, doduše neke biljke su cvilile jer su se bojale pada, iako je to samo značilo da su blesavice, jer su tako lagano padale da im se ni laticama ne može ništa dogoditi, a kamoli stapkama. Neke su se veselile, neke su bacale svoje latice na Pikoliće i vrištale od sreće. Neke su začepile uši, zbog onih koji vrište. A neke su samo mirno padale i činile se kao veeeeelike pahuljice snijega.

Pikolići su se okupili da pozdrave Bebača, no to nije značilo da stoje mirno i mašu ručicama, već je ijopet svatko radio svoje.

Sleepy (Maska) je spavao stojeći, stavio si je male grančice u oči tako da izgleda kao da ima otvorene oči, ruke su mu labavo bile obješene sa strane.

Archaeus (Brainy) je proučavao knjigu o opojnim travama nasred travnjaka koji je bio predviđen da Natura i Redolina priđu da mogu ostali vidjeti dijete. Archija uopće nije zanimalo što se događa, jer još kad su spremali pikolići sve za slavlje, on je samo sjedio i proučavao svoju Knjigu Travaricu koja je svako malo ispuhivala dim kao da i sama puši neku dobru travu.

Dakota (Jokey) je trčkarao okolo i stavljao ekplozivne poklone ispod Pikolića. Kuhar Klija je prvi nasjeo. Na trenutak je pomislio kako si može malo sjesti, no kad je sjeo, guz mu je tako eksplodirao da odletio točno u krilo pape Ow koja je upravo sjedila u svojoj fotelji i mahala rukama iznad posude sa cvijećem koje je istog trena palo natrag u posudu. Naravno to je utjecalo i na cvijeće vani, koje se strmoglavilo na glave Pikolića. Dakota se zacrvenio, izrekao neugodni:
«Ups!» i zbrisao iza prve kuće koja mu se našla na putu.
Za kratko je to zaustavilo slavlje...

Djevojčura se popela na veliki plakat koji je poskakivao na vjetru i koji je pjevao «dobrodošlicu» Machckeeci. Lupala ga je s batom jer joj se nije sviđao piskutavi glas. Što je ona više udarala, Plakat se dernjao i vjetar ga je više nosio, sve dok Djevojčuru nije zbacio iza kuće gdje je Dakota slagao novi poklon sa bombom ovog puta punom rajčice i toplog voska. Gotovo su se uplašili jedno drugog, a kad je Djevojčura vidjela što Dakota sprema, odmah mu se pridružila u novoj spletki.

Direktor Svemira (Generale), začudo uopće nije bio u svojoj svečanoj odori sa medaljama, već je sjedio na grani na drvetu zvanom Orden. Iza njega je čučio njegov Robot Jozo koji ga je češkio po leđima jednom rukom, a drugom hladio lepezom.

Monalisa overdrive (Pink pikolina) se šminkala, ne shvaćajući kakva je to panika oko malog derišta.

Nasstasja (Blue pikolina) se igrala sa svojom mačkom Guntherom koju joj je poklonio Dakota prošli put kad joj je ostavio poklon pred vratima. Naime, dogodila se Guntheru greškom i mala nezgoda jer Nass nije vjerovala da bi Dakoti moglo pasti na pamet da joj donese bilo što drugo osim neke pošalice u obliku bombe, torti koje eksplodiraju, žaba koji čapaju za nos ili skakavci koji imaju ludu potrebu da se uvuku ispod odjeće. Zato je ona poklon stavila prvo pod vodu, pa pod paru, pa ga malo šutirala, pa ga nabijala u zid, pa ga malo pekla na vatrici i kad poklon u nijednom trenutku nije eksplodirao, otvorila ga je i našla malog mačka, totalno uplašenog skučenog u jedan kut kutije. Ne moram vam ni pričati što je onda napravila Dakoti, umjesto puse u obraz, namlatila ga je ko vola. No, to uopće nije spriječilo tog mamlaza da i dalje pravi gluposti i blesira se.

No, kad je Štetočina (Handy) saznao da je njegova ljubav dobila dijete, a bilo je to kad je majstorisao u svojoj radionici, pohitao je trčeći tako da se par puta spotaknuo na čekiće i kliješta koje su mu visile na hlačama. Jedva dotrčavši do nje, sav uspuhan i raznježen zagrlio je svoju najdražu pikolinu, malog Bebača i uputiše se potom domu svom.

Natura je odjedrila natrag u šumu na svoje standardno mjesto gdje se ponovo prepustila čarima meditacije, drugim svjetovima, drugim bićima koji su nekada posjećivali i pikolić selo, ali to ćemo u drugoj priči čuti.

pikolici Do tada, budite, dragi moji pikolići, iskreni prema sebi, prema drugima i čitajte sami sebe, svoje želje i ne stidite ih se izreći sebi i drugima, jer ako vas stigne Gospođa Tuga, iza nje dolazi Gospođa Mržnja, a ta je puno puno opasnija.
Cmaka vas Vaš Veeeeeliiikiiiiii Pikolić!

07.08.2007. u 13:12 | 0 Komentara | Print | # | ^

7 čakri.

OWPapa Ow sjedila je u svome naslonjaču i prevrtala prstima po svjetlećim raznobojnim tijelima koje su treperile na svjetlosti koja je dopirala iz njenog srca. Začu se ritam bubnjeva u zidovima sobe i tjelešca započnu ples, prateći udarac i odmak od bubnja, kao da udaraju u stijenke nepostojećeg zida.

Crvena, narandžasta, žuta, zelena, plava, indigo i ljubičasta, svjetleća tjelešca nastavljala su svoju igru mimo ruku pape Ow. Poletješe odjednom prema stropu, da bi se zatim naglo strmoglavile nazad u Ow, a onda opet izašle, poletjele kao ptice prema nebu. Za to vrijeme, papa Ow je bila kao u polusnu, polusvijesti, prepuštena nekom drugom svijetu, samo dijelom pripadala je ovom. Svaki put kad bi se tjelešca ponovo vraćala u papu Ow, ona bi se izvijala naizgled nesvjesno i puštala ih svjesno ponovo u prostor oko nje. Tek kad su se tjelešca prestala vrtjeti oko svoje osi, postala mirna, trepereći samo još od Owine svjetlosti koja ih je držala kao paukovom mrežom privezanom na sebe. Ow se ispravi i one zađu ponovo u nju.

Nakon kratkog smiraja događaja, na policama s knjigama odjednom se projecira slika crvene životinje razdvojene crtom na dvije polovice. Jedan dio je bio tamnije crvene boje kao ostarjela krv, a drugi svijetliji kao, kao, kao boja nove ljubavi. Životinja se rastegne, izvije i previje. Bila je strašno visoka i jaka, tijelo joj se sastojalo od napetih mišića. Crvene dlake prekrivale su samo ruke i noge. Gegala se na jednu, pa na drugu stranu, izvijajući glavom i promatrajući Ow kao gladno i opasno pseto koje čeka pravi trenutak da napadne svoj plijen. Ona ga je samo neko vrijeme promatrala, sve dok stvorenje ne počne govoriti glasom kao da prelazi preko šiljaka. S napetošću u glasu, sa snažnim oscilacijama od tihog ka jako glasnom izgovara:

«Vrijeme je...vrijeme je, da..., da Pikolići nauče..., nauče, ... pitanje Čakri, čakri.»

Papa Ow sklopi ruke, palcima počne kružiti jedan oko drugoga, zažmiri, njene misli razvuku se u zvuk i nakon par trenutaka misli poprime njen glas:

«U redu, Muladhara. Kojim načinom smijem to učiniti?»

Crvena životinja, Muladhara zatrese glavom kao bijesna životinja kada ju netko ljuti, a ona okovana ogradom koja ju priječi da skoči na svoj plijen. Potom odgovori na isti način kao maločas:

«Načinom, načinom..., načinom *Baellema*.»

Papa Ow se odjednom uznemiri, oči joj naglo pogledavaju na razne strane. Zaustavlja pogled na svakoj stvari u kući kratko. Maše glavom kao Muladhara, kao da ju preuzima životinja, a onda odjednom ponovo slaže prste jedan između drugoga, dotiče palac palca, kruži s njima, a onda mir, i glas kroz misao:

«Ne mogu to dopustiti. Pikolići imaju velike sposobnosti, no oni su još prekrhki za takav način.»

dok izgovara riječi čini to, začudo, teško i kao da snažno razmišlja dok govori i preispituje svoju rečenicu, ali ju izgovara, ipak, i doda:

«Kad bih ti dopustila da pustiš svoju energiju kroz selo, došlo bi do teškog poremećaja u svim područjima pikolićanske egzistencije. Ranjavali bi se, potukli bi se svaki puta kada bi netko rekao nešto negativno protiv bilo čega, ne bi više osjećali svoju jedinstvenost u venama, došlo bi do totalnog jedinstva koje bi razrušilo sve njihove stavove i ono što su postigli do sada.»

Životinja pomiče glavu, kao da to nije uvjetovano njenom svjesnošću, prema naprijed, kao da samom svojom kretnjom govori prije izrečenog:

«Već je, već je..., odlučeno, odlučeno je. *Baellem.* Sa...-da!!»

Nakon izgovorene posljednje riječi, projekcija životinje nestane na zidu, no sobu ispuni bilijun svjetlećih, crvenih čestica vidljive prostim okom koje su se uznemireno, ali sigurno sjurile kroz prozor pape Ow i počele tako silovito prodirati u svaki kut Pikolić sela da su u roku od par sekundi završile svoj naum.

Silovita energija Muladhare, Prve Čakre vladala je selom. Pikolići su izgledali kao da su omamljeni komarci, gegali su se, poluzatvorenih očiju potpuno bez misli.

Papa Ow brzo izjuri iz kuće i kad vidi Pikoliće kako izgledaju, uzdigne ruke, zavrti ih u zglobovima i izgovori gotovo kroz pjevanje:

*Baellema, otvori Muladharu svima.
Baellema, otvori Muladharu svima.
Neka progledaju, neka vide, neka osjete.
Svijest im pročisti, jedinstvo razblaži,
skini im masku nesvjesnosti i dovedi ih meni.*


Papa ponovi molitvu tri puta i odjednom se svaka crvena čestica, porazmještena po svakom kutu Pikolić sela ponovo vrati u svoj jedan veliki dio, koji ostane plutati iznad sela, čekajući kao roj komaraca da se zaleti u svoj objekt «požude».

Kad su se Pikolići počeli buditi kao iz sna, papa Ow prstima kvrcne i oni svi kao hipnotizirani krenuše prema njoj.

Goca (Divljak) počne odjednom skakati na sve strane i urlati:

Divljak Goca«Što se dogodilo, tko hoće da ga umlatim, pa ne može to tako bre, ako ja poludim, bit će pičvajzaaaaa!!!»

Kad nije uslijedio odgovor počela se još gore ponašati, mlateći sve oko sebe.

Archaeus Archaeus (Brainy) sav izvan sebe, raširio oči, gleda kao da ne može vjerovati da se dogodilo nešto čega on nije bio svjestan, počne ispitivati okolo:

«Ma hej, jel ti znaš što se dogodilo maloprije, kao da me neka sila vodila, ko da nisam bio svoj. Što se događa, kakve su to gluposti, gdje je papa Ow?»

Dok je poluhipnotiziran išao prema Ow, gegao se i činilo se kao da se ljulja nervozno dok hoda.

Dakota Dakota (Jokey) se uvalio u brdo svojih poklona dok je trajao učinak Beallamea i, ups, slučajno su svi eksplodirali. Umjesto osmijeha koji bi mu krasio lice kad bi nekome podmetnuo poklon, krasila ga je čađa.
Kad je shvatio da će opet morati dugo sklapati svoje «poklone» počeo se previjati od smijeha, umjesto da se rastuži.

D.S. Direktor Svemira (Generale) je odjednom ponovo postao onako ohol i prepotentan te se stao dernjati, povlačeći Jozu (Robota) za jednu ruku, dok mu je tjelešce puzalo po podu:

«Tko je opet napravio svinjariju? Hoću odmah da znam! Sve ću vas strpat u tamnicu. Sve!!»

A onda je odjednom, naglo počeo skidati odoru, medalje i grliti Jozu, pa je otrčao do nekog drveta i počeo ga ljubiti i grliti.

Djevojčura (Orangina) je samo polako išla prema Ow, šutke gledajući u pod, ruku oslabljenih kraj tijela.

Monalisa overdrive Monalisa overdrive (Pinkolina) je mahnito skakala po Dakoti, silno se trudeći da joj na prstima ostane čađa koju je poslije mazala po svome licu umjesto šminke. Da bi potom otrčala do Goce (Divljaka) i počela skakati kao ona. Izgledala je kao indijanac koji doziva kišu, osim što je ona imala pink majicu i techno patike.


Nasstasja (Blue pikolina) i njezina mačka (Gunther) su si čupale međusobno kosu, odnosno dlake s glave. Kako su i one išle prema Ow, radile su to u hodu, vičući jedna na drugu. Nass



Handy Štetočina (Handy) je plakao kao malo dijete što je bilo totalno blesavo, jer je u naručju držao Machckeecu (Bebača) koja ga je mazila po glavi i tješila. Mace


... Tri točkice (Redolina) uopće nije obraćala pozornost na njih, ona je uletila među Divljaka i Pinkolinu i obje ih namlatila da su morali zaostati da dođu sebi. Nakon toga se uputila prema Ow zavrčući rukave i govoreći kroz zube:

«Ma sad ćeš ti meni platiti, stara babo! Vidjet ćemo mi tko je jeo jagode iz tvoga vrta. Pih, da sam ja...ma što si ona misli. Ma joj, kad mi dopadneš u šaku!!!»

Boro Borivoje (Fudbaler) je umjesto nogometne lopte koju je po cijele dane razbacivao po selu imao košarkašku loptu s kojom nije znao što bi radio, pa ju je samo držao u rukama i zbunjeno ispitivao sve okolo:

«Ma kaj će mi ovo, pa kaj da s tim delam? Nema...nema, nema moje lopte. Nema!»

Image Hosted by ImageShack.us Maska (Sleepy) je pak umjesto standardno uspavanih očiju imala ljutu facu i skroz se okretala lijevo desno, naprijed nazad obračajući se svakome tko je naišao uz put:

«Ma hej, a gdje si ti bio danas? ha? Da čujem. Nemoj meni muljat. A ti? Kaj si radio, mamicu ti tvoju. Vidim da si ždero Klijine (Kuhar) kolače, jel da? Ma nemreš mene prevarit. A vidi ovoga...kaj ti sad radiš, gdje ideš? Opet neka spletka, ha? Ma zdrobit ću ti facu tu nabrijanu, znaš.»

Sap Sappy (Žderonja) je umjesto sendviča i burekčića koji su mu uvijek virili iz džepova imao mrkve, češnjake i rajčice obješene po njemu. Svako malo bi otkinuo sa sebe neku povrćku i samo ju utrpao u usta, mljackajući slasno kao da jede najfiniji sendvič sa šunkom, vratom, sirom i raznoraznim dodacima koje je običavala Klija (Kuhar) staviti u svoje sendviče, a koje je pravila svome prijatelju, gurmanu.

Klija A Klija (Kuhar) je ljubila sve okolo. Cmakala je i grlila svakog pikolića na kojeg je naišla. Kad bi ih uhvatila u svoje naručje, tako ih je jako stiskala da su im se lica zacrvenila. Onda bi im utaknula jedan snažan poljubac u facu i ispuštala ih kao da su postali gmizavci koji bi samo odmižali po travi.

Swo Swo (Borac) je odjednom bila posebno pažljiva prema Le Popu (Vanity), mazila ga je po glavi, ostavljajući ga totalno zbunjenog i tiho mu i nježno pričala na uho:

«Oh, Le Pope, pa ti si baš jedan slatki, slatki pikolić. Nisam te do sada uopće primjećivala, pojma nemam što mi je bilo. Hajde mi malo pričaj o nekoj svojoj pjesmi, ili još bolje, napiši jednu za mene!!»

Le Pop Kako je Le Pop (Vanity) inače bio ustrašene prirode, za očekivati je bilo da ostane bez riječi nakon ovakvih nježnosti, no nakon samo privremene zbunjenosti, slomio je svoje pero, pokidao svoju kremasti papir, koji je uvijek nosio sa sobom, odgurnuo Swo i povikao urlikom, kao Tarzan:

«Aaaaaaaaaaaaaaaaaaa!»

i otrčao prema Ow kao kakva divlja životinja.

Hana Hana Solo (Gunđalo) je trčala od pikolića do pikolića i klanjala se, izgovarajući riječi svakom pikoliću kao da je baš on najposebniji od svih:

«Oh, ti Veliki Pikoliću, ti si moja Svjetlost, ja te u potpunosti prihvaćam. Molim Te, budi svoj, da, budi što hoćeš, ja te prihvaćam, evo, evo, ja sam tvoja sluga.»

Svom srećom da nijedan pikolić nije bio svoj, jer bi takvo gunđalo kao što je bila Hana Solo koja je zaista skroz nešto gunđala i nikada nije bila sretna, itekako poslije svi zezali.

Spin Spin (Farmer) je zaljubljeno hodala prema Kliji kuharici izgovarajući samo jedno ime:

«Klija, Klija...o moja kuharice najmilija.»

Čudno da su se mimoišle, i Spin nije dobila nijednu snažnu Klijinu pusu.

ChristianSekes Sekeš (Filozof) je odjednom izgubila pamćenje. Nije više imala ni jednu, jedinu rečenicu u svojoj glavi, samo je tupo gledala i bez imalo svjesnosti išla tamo gdje ju je Ow svojom moći vukla.

Andjelka SheDevil (Andjelka) je piljila u pikoliće, unosila im se u face i ispitivala pitanja vezana uz sex:

«S kojom si ti bio, ha? Jel to moja cura, ha? Hajde reci, kakva je bila? Da, da...ne skrivaj, ne laži. A što si ti radio sinoć u njenoj sobi? Ha, misliš da ne znam ja?!!! AAAAAAA!!!»

Sun Sunshine (Journalisto), pikolićanski novinar koji je prvi znao svaku novu vijest u selu Pikolić gledao je blijedo u nebo i izgovarao riječi kao u ludilu:

«Ništa me ne zanima. Ništa ne želim znati. Tišina. Dosta. Prestanite glasovi. Ona nije ništa znala o tome. Ona je imala fontanelu u glavi, da. Ide ulicom Marijana. Neka kažu ako je bio satanskog glasa. Personifikacija je budila svoje ideje....»

Kat Katarina The Lik (Lala) je umjesto tečnog srpskog počela kajkati kao da živi usred nekog, malog zagorskog sela:

«Joj, pa viš bratec, kaj bum sad ja tu radil? To ti je tak se kak i vino. No, kad smo kod vinčeka, no, pa bumo si kaj spili. Daj, prinesi tu bocu, kaj se cimaš, vragek stari?»

Ne brini Nebrini (Stop pikolić) je umjesto što je kao obično govorila svima stop ovo, stop ono, skakala je svugdje naokolo i kao kakav trgovac unosila se u lica pikolića i govorila tiho:

«Daj, ma hajde, napravi to što želiš, ma to ti je super, samo se opusti, ma da, ma znaš, ono što smo govorili, dajjjj, ma nema veze, nitko neće znati.»

Cijeli niz od 71 pikolića išao je kao bez glave prema Ow. 72-i pikolić, Reina (Natura) sjedila je standardno na svome drvetu u Divljoj šumi i meditirala, apsolutno ni jednog trenutka nije bila dotaknuta događajima koji su se odvijali punih 3 sata u selu Pikolić.Reina

Kad su svi Pikolići prišli, 73-pikoliću, papi Ow, ona digne ruke visoko u zrak i ispusti dah koji se začuje poput zvižduka vjetra i Pikoliću apsolutno utihnu i umire se, prateći Owine kretnje.

Papa Ow, progovori:

«Dragi moji učenici, došlo je vrijeme da vas naučim ono što vi oduvijek znate, ali nikada do sada nismo spominjali ovaj način, jer se radi o teškoj lekciji za koju su potrebne godine da bi se usavršio.
Danas je čakra Muladhara pronašla Put u Pikolić selo i donijela Zakon po kojem su Više Sile odlučile da je vrijeme za prosvijetljenje uz pomoć čakri. Do sada smo živjeli po određenim pravilima Pikolić sela, no iako su ta pravila univerzalna, došlo je vrijeme da naučimo nova pravila.
Najosnovnije pravilo Pikolić sela, to svi znate je «sve raditi po malo», da, a novo pravilo je *sve raditi po malo, ali snažno*, što znači da morate naučiti ulaziti u stvari, biti u njima i postojati same stvari. A to znači da morate naučiti gubiti svoj identitet i ponovo ga pronalazit.»


dok je izgovarala te riječi, pikolići su je gledali u čudu. Nisu ništa razumjeli. Papa Ow nastavi i čuvši njihove misli, nastavi u tom tonu:

«Da, sasvim je ispravno da ne razumijete ono o čemu vam govorim, to i ne možete shvatiti raciom, to se shvaća umom izvan uma. Ono što je važno i što će vas dovesti do otvaranja čakre Muladhare i njenog Equilibriuma je ova tehnika koju sada želim da svi isprobate. Legnite na travu i slušajte me. Ako vam naviru misli, recite im da odu, ili ih pustite da prođu. Možete se zatvoriti u kocku prepunu bijele svjetlosti i jednostavno ponekad promotriti vaše misli kako udaraju o vanjske stijenke kocke. U njoj ste zaštićeni i neopterećeni mišlju.»

Nastane snažan muk. Tišina zavlada ušima, zatrepere čestice svjetlosti iznad svakog pikolića i opusti ih na tren Šum Tišine.

A onda ponovo glas pape Ow, no dubok, smirujući, opušten i jasan:

«U moje prste na nogama ulazi predivna, Crvena svjetlost koja u potpunosti opušta, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje moje prste;
U moje noge ulazi prekrasna Crvena svjetlost koja ih ispunjava, opušta, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje;
Moja bedra su u potpunosti opuštena, icijeljena, pročišćena i osnažena;
Božanska svjetlost koja dolazi iz Vječnog Izvora ulazi u moju vaginu i penis i u potpunosti ih opušta, iscjeljuje, pročišćava i osnažuje;
Crvena Svjetlost ulazi u moju rodnicu i maternicu i u potpunosti ju opušta, iscjeljuje, pročišćava i osnažuje. Rodnica i maternica se smješkaju toj predivnoj, suptilnoj energiji koja ih čini sretnima.

Moji jajnici i mokraćni mjehur skakuću od radosti kada ih ispuni Narančasta Svjetlost, koja ih opusti, iscijeli, pročisti i osnaži.
Udahnite i izdahnite svaki puta prije nego što dopustite Velikoj Narančastoj Svjetlosti da vas ispuni i očisti vaše Biće;
Moje debelo crijevo u potpunosti ispunjava Narančasta Svjetlost koja donosi opuštanje, iscijeljenje, pročišćenje i osnaženje mojim crijevima.

Žuta Svjetlost ispunjava prostor oko mene i putuje silnicama Svijeta prema mome biću, ulazi u njega i ispunjava ga u potpunosti. Ona opušta, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje moje tanko crijevo.
Zatim ta ista svjetlost teče prema mome želucu kojeg ovija, kroz koji se provlači, uvlači, ona ga opušta, iscjeljuje, pročišćava i osnažuje u potpunosti. Naš želudac se budi kao nov!
Moja jetra, žuč, bubrezi, gušterača, nadbubrežne žlijezde, slezena u potpunosti se predaju Žutoj Svjelosti koja ih u potpunosti opušta, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje.
Udišem i izdišem Svjetlost, Snagu, Čistoću!

Zelena Svjetlost se izdigne iznad Žute Svjetlosti te ispuni prostor oko mene. Zatim ulazi u mene, u moje tijelo i opušta, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje moje treperavo srce. Srce zaigra kao dijete kad dobije novu igračku.
Ooopusti se. Sasvim lagano, nježno, polako, mudro. U trenutku!
Zelena Svjetlosti kao lopta koja se rasprsne u mojim plućima ispuni pluća, te ih opusti, iscijeli, pročisti i osnaži u potpunosti, sasvim jasno i snažno.
Udahni snažno. Izdahni polako.
Potom se ista Svjetlost penje do lijeve ruke, koju opušta, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje, a onda i desnu ruku koju opušta, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje. Obje ruke su u potpunosti opuštene.
Zahvalite svojim rukama i nogama što su uvijek kraj vas, što vas nikada ne iznevjere, zahvalite svome želucu što uvijek dobro probavi hranu, čak i kad vi sami ne mislite na ono što jedete i kako jedete, zahvalite svome srcu što budi život u vama, plućima što dišu počesto umjesto vas. Poklonite se svome Biću u sebi!
Udahnite, izdahnite.

A sada se prepuštam Plavoj Svjetlosti koja sasvim lagano prilazi mome grlu, štitnjači, opušta ih, iscijeljuje, pročišćava i osnažuje, u potpunosti.
Zatim Plava Svjetlost napreduje preko mog dušnika i jednjaka, opuštajući ih, iscijeljujući, pročišćavajući i osnažujući u svakom djeliću njihovog fizičkog bitka, sve do usta, zubi i desni, također i njih opuštajući, iscijeljujući, pročišćavajući i osnažujući u potpunosti.
Udahnite, izdahnite.
Plavetna Svjetlost u potpunosti opušta i grlo, iscijeljuje ga, pročišćava i osnažuje svaki njegov djelić.
Opustite se, da, takooo, polako...prepustite se Svjetlosti koja vas ispunjava. Nemate se čega bojati, samo se prepustiteeeee. Takooo.

A sada Ljubičasta Svjetlost prodire u vaš mozak, živčani sustav, oči, uši, hipofizu i epifizu u potpunosti ih opuštajući, iscjeljujući, pročišćavajući i osnažujući. Takooo.
Kada vam i Indigo Svjetlost u potpunosti opusti, iscijeli, pročisti i osnaži mišićni sustav, koštani sustav i kožu, udahnite snažno i izdahnite polako.

Na trenutak se prepustimo ponovo Tišini.»


Umjesto tišine, Pikolići začuju šum Tišine i prepuštaju se zvuku dopuštajući mu da ih rastaplja i spaja sa sobom. Odjednom osjećaju da su Zvuk Oni, a Oni Zvuk. U potpunosti osjećaju Mir.

Papa Ow progovori kroz tišinu:

«A sada dozvolite da se Muladhara otvori u vama, propustite njenu energiju kroz sebe, dopustite da Univerzum čini kroz vas i izgovorite tiho, više za sebe: EQUILIBRIUM.»

Ponovo tišina.

Začu se ponovo njen glas, koji svemu dodaje kraj:

«A sada činite što vam je volja, ostanite ležati ili se ustanite. Maloprije ste dopustiti Muladhari da uđe u vaš stvaran svijet. Sada joj dozvolite da vas upozna sa samom njom. Izgovarajte njeno ime što ćešće, radite meditaciju kojom sam vas podučila i osluškujte što vam Prva Čakra ima za reći.»

Neki Pikolići ostadoše ležati, a neki se uputiše svatko na svoju stranu, prepušteni trenutku koji se maločas zbio i ostavio na njima snažan trag.

07.08.2007. u 11:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

Djevojčura – Orange pikolina

I'm unique, and that is tres fantastique!

TijanaJednoga dana u selu Pikolić Direktor Svemira je odlučio zavladati selom Pikolić. Stajao je u svojoj savršeno uređenoj kućici ispred zrcala, namještao mnoštvo svojih kolajni i povremeno gladio svoje brke od zadovoljstva nad svojim izgledom i stavom. Reče sam sebi:

«Od danas ja ću vladati ovim selom. Vrijeme je da podučim klipane pikoliće kakav pikolić stvarno treba biti!!!»

Iz prikrajka sobe dotrči iliti doklepeše Pikolić – Robot, i, zapita svojim iskričavim robotskim glasom, dodajući još jednu kolajnu svom gospodaru:

«Dženerale, a kakav to pikolić zaista treba biti?»

Dženerale se trgne ljuto na trenutak, a onda mirno odgovori:

«Ah, pa to svatko zna.
1. Kao prvo i osnovno, svaki pikolić mora znati gdje mu je mjesto, hijerarhijsko naravno. Ja sam na vrhu, a oni su svi poredani po ljestvici kako su meni simpatični ili ne, odnosno koliko me služe ili ne;
2. Drugo, pravi pikolić mora imati pravu pikoličansku kožu, nikakve plave nijanse ne dolaze u obzir ili slučajno crne ili žute. O tome nema ni govora;
3. Treće, pravi pikolić mora voljeti pikolinu. Svi oni koji spavaju sa drugim pikolićima trebaju biti izgnani iz Pikolić sela podhitno. To je odvratno!!;
4. Četvrto, pikoline nemaju pravo glasa ni u čemu. One su da služe pikoliće!;
5. Peto, pikolići koji nisu završili više škole kod pape Old Witch nemaju pravo glasa, preglupi su!;
6. i šesto, ne smije ni jednog trenutka postojati ijedan istup individualnosti, kreativnosti, samostalnosti, svi pikolići moraju znati da sam ja ovdje da određujem što će raditi, a svoje filozofiranje neka strpaju u kovčeg na tavanu, to nikoga ionako i ne zanima...


dok je Dženerale nadmeno govorio o svojim nazorima, stavovima sasvim *slučajno* sve je to čula Djevojčura, divlja i nesputana pikolina koja je imala u sebi snažan osjećaj za pravdu, ne onu nametnutu od strane nekadašnje vlasti koja je nekada i u Pikolić selu postojala, već za onu pravu, prirodnu, izvornu u nama. Jedini Djevojčurin problem je bio što je bila tako divlja i neukrotiva, tako agresivna i snažna da bi u trenutku mogla slomiti i Direktora Svemira i njegovog robota (koji ipak ništa nije kriv), a i srušiti cijelu njihovu kuću. Zajurila se tako snažno, kad je čula Direktorov govor u kućicu, da se cijela kućica zatresla. Nagrnula je na D.S. i tako ga snažno i ljuto stisnula za vrat da je ovome pocrvenilo lice od nedostatka kisika. Pokušao se iščupati, ali ga je Djevojčura još snažnije stisnula. I kako to obično biva u dječje-lijepim pričama cijeli fight je prekinuo Štetočina koji je popravljao krov na kući D.S. Razdvojio je Djevojčuru i D.S., kadli se D.S. počeo derati:
«Luđaaaakiinjo, skoro si me ugušila, ti nisi normalnaaaaaaaaa....strpaj to u zatvor (pogleda u Štetočinu)!!!!»

Ni Djevojčura mu nije ostala dužna, zajapurenog lica derala se:

«Šta je kretenuuuuu? Odakle ti pravo da određuješ pikolićima kakvi će bitiii, zar nije bilo dosta što smo stoljećima živjeli pod ljudima koji su nas htjeli pokoriti? Zar si to zaboravio??? Svatko ima pravo u Pikolić selu biti onakav kakav je, kako ti može pasti na pamet da osnovno pravilo života u selu želiš promijeniti??? Odakle? Što misliš tko si ti?»

Dok je Štetočina držao Djevojčuru da ne nasrne ponovo na D.S. koji je rukom pokušavao skinuti prašinu sa svog odijela, nabusit i sav bitan, odgovorio joj je, kao kakav uobraženi dječarac, koji može govoriti samo kada misli da nema opasnosti da ga se ponovo napadne:

«Ja sam Direktor Svemira!!!!! Eto tko sam ja!!!»

I opet je nastala graja, koju je prekinula papa Old Witch sa snažnim udarcem svog štapa o pod. Svi su u trenutku zašutjeli, jer su znali da papa zna biti straašna, brrrrrrr. Svi su je se uvijek bojali jer je poznavala Zakone Prirode i Istine o Pikolićima bolje nego ijedan pikolić, bila je najstarija i najmudrija, bila je nepogrešiva. I znala je točno u svakom trenutku što se događa, mada na mjestu događanja nikada nije bila. Njena tajnovitost, mreža tajni koja je oko nje bila ispletena bila je neraspletiva.
Papa Old Witch, hladnim glasom:

«Ti, Djevojčuru pođi u moje odaje, pričekaj me tamo dok raspravim problem s Direktorom Svemira!»

To je bilo naređenje koje se nije moglo izbjeći. Djevojčura se uputi u papine odaje...
Dok se papa spuštala u fotelju, trajala je tišina u kući Direktora Svemira. Bio je manji od mišjeg lonca, skrušeno je gledao u pod i čekao kaznu.
Papa progovori:

«Dženerale, znaš li u čemu si pogriješio?»

D.S. se počne izmotavati od straha:

«Ali, ja nisam ništa loše mislio!?»

Zar on ne zna da se papi ne smije lagati, čak i zbog straha. Da bi to shvatio, papa mu ponovo dokaže svoju veličinu, pretvori mu kolajne u prasce koji su skvičali na njegovoj odori, što Direktora Svemira toliko izbezumi da počne skakati, skidajući grčevito odoru sa sebe. Robot mu pokuša pomoći, a OW otjera Robota i Štetočinu jednim, jedinim pogledom.
Direktor Svemira je stajao ispred Ow kao dijete kad ga se pošalje u kut, tužan, jadan i uplašen samo je piljio u pod, drhteći kao mali zeko kad ostane sam na potoku usred zime hladne.
Ow, hladno, bez imalo osjećaja, dinamičnim i snažnim razumom:

«Ne igraj se sa mnom. Danas si napravio veliku grešku, ti znaš da imaš izbor u pikoličanskom životu, kao i u svakom drugom životu, izabrati zlo ili dobro. Izabiranjem zla, dakako, možeš pomoći drugima da izaberu dobro, jer vide kako prolazi onaj koji izabere zlo, ali zar ti nije jasno već odavno da su zli pikolići tužni i usamljeni pikolići? Koliko ti to puta moram ponavljati?»

D.S. glasno uzdahne, pitajući samoga sebe pa zašto mu je tako teško biti dobar, procvili kroz zube:

«Ali, ali...pa, papa, meni je tako dosadno biti dobar!!!!»

Ow, nastavljajući istim tonom:

«Nikada nisam rekla da je biti dobar znači biti Dobro. Pogrešno, kao i u mojoj školi tumačiš te pojmove, dragi moj!»

(na dragi moj, Direktor Svemira iznenađeno podigne glavu i nasmiješi se, na trenutak mu se činilo da razgovara sa svojom majkom, koja mu samo želi pomoći, te ga to opusti i ponuka da bude još iskreniji):

«Ali, kako ne, pa svi mi uvijek govore da ne smijem ovo, da moram ono, da moram biti čist, da moram biti dobar, da moram svima pomagati, da moram učiti, biti najbolji, da ne smijem biti divlji...»

Ow ga pomalo ljuta prekine:

«Čini mi se, dragi moj, da ti ništa nisi naučio u Pikolić selu, a činilo mi se da dobro napreduješ u shvaćanju pikolić filozofije življenja. Imam jedan zadatak za tebe.
Ostaviti ću ti tri knjige koje želim da proučiš i da se za 3 dana javiš u moje odaje točno u 12 sati. Da li je to jasno?»


Taman dok je D. Svemira odgovarao polako:

«Jaaaaasnooo!»

pogled mu je neminovno zaokupljao potez ruke kojim je Old Witch stvorila tri knjige na stolu. Bile su to, čitao je naglas D.S.:

"1) Knjiga ispravnog življenja;
2) Knjiga Ljubavi i
3) Knjiga Pikolić pravila."


Direktor se počeše po glavi, a OW nestane, ostavljajući D.S. potpuno zbunjenog. Dok je on tako stajao neko vrijeme, Djevojčura je cupkala nožicama po drvenom podu u kući OW, nervozno prolazeći prstima kroz kosu i čekajući kada će nastupiti kazna.
Odskoči od stolca kad se ispred nje naglo stvori OW, obrativši joj se veselom rečenicom:

«Mala, sviđaš mi se! Imaš pravo junačko srce!»
Djevojčura se totalno zbuni na te riječi, nasmjehne se još zbunjenije i zagrcne htijući nešto reći, ali riječ joj ostane u grlu zarobljena direktnošću i neočekivanim OW-inim riječima.
Umjesto nje, OW nastavi:


«Da, ništa se nemoj čuditi, mlada si pa još ne znaš kako je teško naići na pikolinu koja je tako snažno uvjerena u ispravnost življenja. Imaš samo jedan problem! (luda si ko šiba! hahahaha, šalim se, nije to rekla!)»

Djevojčura izrazi samo upitni pogled, opet htjede nešto reći, no OW ju ponovo prekine:

«Svaku prirodu treba pustiti slobodnu da galopira livadama kad god ju je volja, no dići se iznad te razine znači Slobodi dati smjer! A to je ono što tebi treba. Trebaš naučiti Mir i Mudrost kako bi se ponekad znala zaustaviti u galopu i zakaskati nekada, da bi naučila druge prirode svome galopu. Snaga i sreća se ostvaruju u zajedništvu s drugima. Ispravnost i srčanost ti je dana da druge naučiš njima.»

Završi mirnim tonom, neupitnim i ne davajući ni trena mogućnost u neispravnost svojih riječi, zamahne rukom i prihvati tri knjige koje su joj doletjele s police:

«Sada uzmi ove tri knjige i budi ovdje za 3 dana, točno u 12 sati. Jasno?»

Djevojčura spusti na trenutak pogled prema podu kao da duboko razmišlja, zamahne zatim svojom prekrasnom, narandžastom kosom, uzme knjige i uputi se bez riječi u svoj dom.

...3 dana za pikoliće i pikoline prošlo je u veselju, ljutnji, igri, blesavoćama, papanju, plesanju, vikanju, veranju po drveću, okopavanju vrta, slikanju, promatranju, smijanju...no za jednu pikolinu i jednog pikolića 3 dana prošla su u proučavanja 3 iste knjige.

Nakon 3 dana, Djevojčura i Direktor Svemira čudili su se jedno drugom kad su se sreli ispred doma OW. Pokucali su točno u 12 sati, no kad nisu dobili odgovora, pokušali su otvoriti vrata, (vrata pikolić kuća nikad se ne zatvaraju) i strašljivo zaviriše unutra, no nisu našli nikoga, a pogotovo ne OW u kući, blijedo se pogledaše.
Ostali su još neko vrijeme pred vratima, a onda Djevojčura bez riječi krene, a Direktor Svemira punim glasom straha izrekne:

«Hej, pa gdje ćeš, ako ne budemo ovdje bili kad papa OW dođe, znaš da će biti frke, prošli put mi je kolajne pretvorila u prasce, a sad će mene pretvoriti, hej..ne idi, molim teeeee!»

Djevojčura odmahne glavom i u odlasku dobaci:

«Baš me briga, neće mene nitko ograničavati...ajd bok stari seronjo, idem ja u šumu se zabavljati...»

i poslije tih riječi kao kakva divlja košuta otrči u šumu, a Direktor Svemira potrči za njom:

«Hej, staniiiiii!»

Dok ju je stigao, ona je već bila u šumi, verala se po drveću i kao kakva tarzanka, amazonka prebacivala se po lijanama džunglaste šume koja je bila sa sjeverne strane Pikolić sela, naime Pikolić selo je sa jedne strane, zapadne imalo Mirnu šumu sa potokom, sa južne pješčane plaže i more, a sa istočne brda, planine i doline, a sa sjeverne Divlju šumu.
Kako Djevojčura uopće nije obraćala pažnju na Direktora, morao se uzverati na jedno drvo na koje je ona svako malo dolijetala. Tu ju zaustavi i upita:

«Pa hej, stani malo, što si tako divlja?»

Djevojčura uspuhana, nasmiješena:

«Joj, volim ti ja to jakoooo, slobodnaaaaaa, divljaaaaaaaa!!!»

i zaleti se na još jednu lijanu brzim pokretom. Direktor S. ostane na drvetu, promatrajući brzak ispod drveta i razmišljajući kako je lijepo biti tako slobodan i hrabar kao što je Djevojčura. Uto mu misli prekine slika Tritočkice i Štetočine koji su se držeći za ruke približavali brzaku. Odmah potom doleti i Djevojčura i čim vidje par, šapne nešto na uho Direktoru a on umjesto tužne face nabaci tako vragolast osmijeh da se lišće na drvetu uzbuni od treperavosti u njima. Odjednom oboje, trudeći se da budu što tiši, zaskoče na lijane i dok su se vratili, u rukama im košare pune smeđeg *blata*. Smijući se i trudeći se da zadrže smijeh izliju blato na zaljubljeni par i udre u smijeh da ti je to za poludit. Štetočina kad spazi dva vragolana kako umiru od smijeha nad njegovom nesrećom, poludi od bijesa, te krene na drvo, a Tritočkice, najslađa pikolina u selu ga jedva zaustavi suzdržavajući da ne pukne od smijeha:

«Ma hej, gdje ćeš glavonjo, kušaj ovo!!!»

i pruži mu ruku svoju. On posluša samo zbog zaljubljenosti i kad skuži da su preliveni čokoladom nasmije se od srca i skoči na svoju dragu te ju cijeli popapa, dok se ona smije jer ju škakiklja svojim usnama.

Kad se veselje stišalo, Direktor Svemira se obrati Djevojčuri mirnog glasa:

«Pa hej, pa to je bilo zločesto, jako, jako zločesto, a na kraju je ispalo ludnica, nasmijali smo se a i njih dvoje su to prihvatili kao nešto lijepo....kako to. Zar se smije biti zločest?»

Djevojčura, lizajući prste od čokolade:

«Pa naravno da smiješ, samo moraš paziti da nikoga ne povrijediš, da nemaš namjeru nekome učiniti zlo. Trebaš biti mudro zločest....kužiš? Ne znači biti dobar da sjediš doma i glumiš časnu sestru, biti dobar znači da dopustiš drugima njihovu slobodu i ako ih već ne uveseljavaš a onda bar da ih ne gnjaviš niti im namećeš ono što ti misliš da je ok, ma samo ih pusti da budu divlji, blesavi, mutavi, glupi, crni, ružni, da vole koga hoće ili što god već netko je i želi. Kontaš stari, opusti se!!!»

Direktor Svemira, razmišljajući naglas:

«Paaaa, zašto je OW htjela da pročitamo sve one silne knjige?»

Djevojčura odmahne rukom, kao da je odmah prokužila staru papu:

«Ha, ha, a to ti je bila zapravo njena dumina. Na taj način nas je smirila, jer svaki put kada poludiš zbog nečega ili kreneš krivim putom, valja se vratiti na ono što je već odavno zapisao Netko kao Krajnju Mudrosti, kao Ispravan Put. Osim što se smiriš, vratiš se tamo gdje si zabrazdio. Simple as that!»

Direktor Svemira malo promisli, a onda snažno zagrli Djevojčuru koja se zagrcne jer su joj usta bila puna čokolade. Odjednom poskoči i uzme Djevojčuru za ruku, te skoče oboje na lijane igrajući se još dugo u noć i smišljajući cijelu večer kakve će sutra nepodopštine stvarati u Pikolić selu.

taataaaa...gotova priča.

07.08.2007. u 10:53 | 0 Komentara | Print | # | ^

Nastassja – Blue pikolina

KsenijaJednoga dana, u selu Pikolić dok je Nastassja uređivala svoju, divnu, dugu, plavu kosu na vrata joj pokuca Archaeus sa velikim osmijehom od uheeeeeeka do uheeeeka.
Archaeus:
«Mila, došao sam, khm, ma, ma samo malo da te vidim, da mi uljepšaš dan!»
Nastassja se na trenutak zbuni, no zatim nasmiješi, zamahne kosicom i odgovori:
«Ah, ma ne budali, pa gdje ću ti ja uljepšati dan!?»
i nastavi se gledati u zrcalo namještajući čuperak koji joj nikako nije želio stajati onako kako je ona htjela.

Archaeus ostade zbunjen Nastassjinim *neznanjem* o njenoj ljepoti, i taman kad je tužno pognuo glavu i krenuo otići sudari se sa Štetočinom koji sav uspuhan dolazio u radnom odijelu, s olovkom iza uha, ravnalom u jednom džepu, a u drugom džepu punoooo odvijača, mjerača i drugih alata ma koje ni sam vragec ne bi prepoznao. Uspuhan i zbunjen, pomalo čak i ljut što radi tamo Archaeus, izrekne:
«O bok stari, kaj ti tu delaš?»
Archaeus digne obrvu, namjesti naočale što mu skroz ne daju mira na nosu i odgovori, vidno ljut:
«Ma kako to misliš, što ja radim ovdje...pa, pa...pa što radim? Naravno da znam što radim...(češk, češk po glavici), ja sam, ja sam ovdje došao u goste Nastassji...aa, a, a,a (dođe mu da ga zvekne kako se usudio ovako ga nešto pitati), a što ti radiš ovdje?»
... i odjednom glasovi su postajali sve jači, Štetočina je počeo vaditi odvijače da mlatne svoga inače prijatelja, a sada suparnika, Archaeus je izvadio Knjigu Mudrosti i snažno lamatao njome i derao se, mahajući prstom, o tome koliko čovjek mora u ovakvim situacijama ostati miran i ne dopustiti si necivilizirane postupke. A to je još više razjarivalo Štetočinu koji je sebe volio smatrati čovjekom od prirode i nije volio da mu se nameće što bi on to trebao raditi, a što ne.

I dok su se njih dvojica tako nadmetali, Direktor Svemira je upao baš kao pravi general, mimoišao budale (kako je on u tom trenutku smatrao) i nadmeno se obratio Nastassji:
«Slušaj malena, moram priznati da si fakat dobra foxy lady, hmmmm, ta tvoja plava kosa super ide uz tvoje skladno tjelešce, mislim da bi bilo dobro za moju karijeru da se udaš za mene, kužiš?!»
(sav pun sebe završi.)

Nastassja je samo zbunjeno gledala ovaj kaos koji je u trenutku zavladao ispred njene kućice. Na trenutak je bila ljuta, na trenutak tužna, na trenutak joj ništa nije bilo jasno, a poslije ovakve gluposti kakve je izgovorio ovaj dženerale koji osim svoga nosa ne vidi ništa drugo, totalno je pocrvenila, pa pozelenila, pa poplavila, pa opet pocrvenila dok joj se glava nije rasprsl'a (šalim se)...dok nije vrisnula tako jako da je i Old Witch (Papa pikolić) skočila tako jako sa svoje stolice da je opandrčila glavom po stropu.

Odjednom su se svih 72 pikolića našli pred Nastassjinom kuću pokušavajući shvatiti što se događa. Zblenuto su gledali Archaeusa kako i dalje maše olovkom, naočale su mu već bile na vrhu nosa i samo su čekale trenutak kad će se strmopizdit doli. Štetočina je poizbacao sve svoje alatke okolo, vičući da je on prvi zapazio Nastassju i da je ona njegova cura.

Dok je cijelo selo promatralo što se događa i pokušalo shvatiti, Nastassja je plačući odjurila u šumu, a Dakota je krenuo za njom. Dakota, kad ju je dostigao:
«Hej, imam jedan poklon za tebe, hej...pa nemoj bježati!»
Nastassja je odmahivala rukom, usporavala doduše lagano i govorila kroz plač:
«Ma daj, pusti me sada sa tim svojim blesavim poklonima...sad me još i ti gnjaviš!» Stropoštala se kraj jednog, velikog drveta i zaplakala još jače. Dakota joj ostavi poklon kraj noge i uputi se kao u selo, a zapravo se sakrio iza obližnjeg drveta.
Kad se Nastassja pomalo smirila, pogledala je u glupavi poklon i otvorila ga rastreseno, no kad joj je zapravo nepostojeći poklon eksplodirao u facu, a ona postala crna, prljavog lica, Dakota se tako slatko počeo smijati da ga je skoro umlatila. Vijala ga je neko vrijeme među drvećem, a kad se umorila izderala se:
«Pa dobro kretenu, zašto si mi i ti sada takvo nešto ružno napravio, a znaš i sam što mi se izdogađalo i što mi se događa svaki dan????»
Dakota se vrati sav uzjapuren od trčanja, no sa smiješkom na licu:
«Joj, Nass, pa daj dođi...(odvede ju do potoka), daj se pogledaj kako izgledaš, ružna si k'o kokoš!»
(i počne se previjati od smijeha, pokazujući prstićem na nju).
Nass se još više naljuti i počne ga kao mlatiti, kad on pobjegne i kaže joj:
«Pa hej, kako ne kužiš da ti želim pomoći!??»
Nass, totalno iznenađeno:
«Pomoći??? Definitivno imaš kriviiiii pristup!»
(i sjedne na travu umorna od svega.)
Dakota, sjedne kraj nje i zagrli je jednom rukom a drugom lamaće dok objašnjava:
«Pa vidi, tvoj problem je što si lijepa!»
Nass se naglo okrene i pogleda ga u čudu:
«A to mi je problem? Ma to su gluposti da sam lijepa!!!»
Dakota, ne odustajući:
«Pa je, ti si jednostavno pikolina koju svi obožavaju, no ako ti to smeta, moraš si priznati da si i sama kriva za to!»
Nass, ne vjerujući da ovaj mamlaz sipa takve gluposti.
Dakota, mirno nastavi:
«Pa čuj, pikolići doživljavaju druge onakve kakvima se oni prikazuju. Ti se puno trudiš oko svog ženskog pikoličanstva, trudiš se da lijepo izgledaš, lijepo pričaš, uvijek si nježna i dobra, pa kako misliš da postoji netko kome se to neće sviđati, ma poludjeli su svi za tobom, oni ne vide tvoju drugu stranu.»
Nass, prosto šokirana, ne može vjerovati da joj je tako nešto netko rekao, pretvori se u uvrijeđenu damu:
«Ma kakvu drugu stranu, ma hej? Nemam ja nikakvu drugu stranu!»
(izdere se i ustane naglo da ode do potoka da opere prljavo lice. Dakota skoči za njom: «Neeeee, nemoj se prati, dopusti mi da ti objasnim....»
Nass ga pogleda plačno, davajući mu ipak priliku da objasni:
«Dođi sa mnom u selo i pokaži svima svoju divlju stranu, pokaži kako možeš biti ružna, kako možeš biti zla, provokativna, divlja, neukrotiva...hajde, ti znaš da ti to imaš u sebi. Vidjet' ćeš kako ćeš odmah uplašiti svoje prosce!!!»
Na te riječi Nass zacakle oči, to je bio ključ, prava rečenica
«uplašiti ćeš svoje udvarače, svoje prosce!»
Zavrišti kao kakva amazonka, odglumi na brzinu majmuna koji se gega, počeše se ispod pazuha i sretno izjavi:
«Pa da, pa da...joj, kako ću se našaliti s budalama, kako ću ih uplašiti...da, da, ..... hajde, dođi Daki, idemo ih prestraviti!!»
I taman kad su krenuli, Nass se odjednom zaustavi:
«Čekaj!»
(i na brzinu uzme još jedan eksplozivni poklon iz Dakotinog ruksaka i otvori ga tik ispred njihovih slatkih faca.
«Ka-buuuuuummmmmmmm!!!!!»
Crnih, prljavih faca stajali su njih dvoje i umirali od smijeha kako su ružni, gegali su se k'o međedi, glasali k'o majmuni i tako blesavi došli u selo. Pikolići su se već malo razišli, no kad su vidjeli ispod plave kose luđakinju i prepoznali ludog Jokeya – Dakotu neki su se počeli valjati od smijeha, a neki razbježali što ih noge brže bolje nose.
Đenerale (Direktor Svemira) je samo promrljao kroz svoj brk:
«Ti bokca, kaj je ova pikolina sa sobom učinila, svašta, moja pikolina to nikada ne biti!!»
Štetočina se usr'o k'o grlica jer je Nass počela skakati k'o poludjela kokoš na sve strane, čas je roktala k'o svinja, čas je rigala, pa se češala, pa pljuvala, pa se dernjala, vikala je:
«jaaaaaa sam baba rogaaaaaaaaa,
bojte me se svi,
od moje ruke umrijeti ćete vi.
Mene za ženu nek' uzme tko hoće,
al' nikad više neće jesti slatko voće
ha, ha, ha.....!!!


Dakota je njenu pjesmu pratio udaranjem o bubanj, ponašao se toliko ludo, slatko i djetinjasto da su mu se uskoro približile sve pikoline u selu.

I dok su se oni tako satima zabavljali i blesarili....Archaeus je sjedio na travi i proučavao što li se to dogodilo njegovoj draganoj, zar su je dusi zaposjeli..jesu li, jesu li ....ili je samo to pikolina Nastassja otkrila svoju divlju stranu i ne strahuje ju pokazati više ikada ikome.

07.08.2007. u 10:41 | 1 Komentara | Print | # | ^

Pikolić – Umjetnik

(Le Pop u otkrivanju Istine)

le popJednoga dana u selu Pikolić, dok je Nasstasja vješala rublje, Le pop je pjevušio svoju pjesmicu i radosno prolazio kraj Nass.
*Art my darling is it beautiful thing,
you should learn how to sing,
i'm the bigest artist of all,
because i never stop to dream at all.*


Nasstasju to nimalo nije čudilo, jer Pikolići ionako tako često pjevaju, ako ne često, onda u jednom danu bar jednom, jerrrrrrr....što ono rade Pikolići? Svaki ibogi dan rade sve pomalo...trallalalallaalla.
«Ljubim ruke, mlada damo!»:
dovikne joj Le pop, a ona mu razdragano uzvrati:
»Oh, bonjour, le grande artiste!»

Poslije ljubaznog odzdrava Le pop krene dalje svojim putom, sve do potoka gdje je želio neko vrijeme promatrati svoje savršeno lijepo lice, kako je on smatrao. Došavši do potoka, sjeo je na predivnu zelenu travu, kojom je bilo ispunjeno cijelo Pikolić selo. Oko sela su se protezale predivne, velike, zelene doline i brda prepuna zelenih nijansi Prirode koja je carovala zemljom Pikolića.

Kraj potoka naherio se Homnibus, veliko i staro drvo koje je uvijek imalo nešto pametno za reći. Čini se da je Le pop zaboravio da će mu jutro započeti sa *pametnim* savjetima mudrog, ali dosadnoooooog Homnibusa.
Čim se Le pop krenuo gledati u potok i počeo diviti svojoj ljepoti, začuje se duboki glas starooog drvetaaa Homnibusa:
«Asti gospe, a ća si se opet doš'a gledat' ovdi, a, mali?»
Le pop se skoro ukaka u gaće koliko ga je uplašio taj veliki div. Kad je došao sebi odgovori prpošno:
»A šta te briga što se ja skroz gledam, to je moje pravo!»
Homnibus nastavi svojim mirnim i dubokim glasom:
«Da, da, imaš pravo! Tako bi svi trebali po cile dane sidit' uz potok i gledati svoja lipa ličeka, ol' je tako, mišiću moj mali, a?»
Le pop se zamisli nad ovom rečenicom, ali odmah mu potom vidno ljut odgovori:
«Baš me briga što drugi rade, moje je pravo da provodim svoje vrijeme kako me god volja, a ti me trenutno Homnibuse ometaš da uživam u svojoj ljepoti. Zato te molim da zatvoriš ta svoja velika usta i prestaneš drobiti i miješati se u tuđi život!»
Na to Homnibus na sveopće iznenađenje (pa i moje) ušuti.

Neko je vrijeme bio mir, Le pop se ogledavao u potoku, ptičice su stvarale prirodnu harmoniju pjevajući o ljepoti tog savršenog lica mladog djetlića, ha, ha.....ha, ha, ha.
Divljenje je trajalo neko vrijeme, a onda je opet ljepotu tišine prekinuo glas starooog Homnibusa:
«Le pope, želija bih ti reć' jednu stvar!»
Le pop mu odvrati ljutito jer mu odvraća pažnju od stvaranja umjetnosti na svom kremastom papiru i nalivperu u ruci:
«Ma što je opet, jesi li ti normalan, znaš li ti koliko je važna umjetnost?»
Homnibus ostane totalno hladan na ovaj povišeni ton mladoga geliptera, te mu odgovori:
«Naravno, mišiću moj mali, umjetnost ti je važna, no ona se stvara kroz život. Znaš to? Ha? Ne znaš, očigledno, zato sam za tebe, danas, pripremija jednu lekciju. Kada se budeš izdovoljio gledajući svoje lipooooo lice, pođi natrag u selo i ....nauči!»
Le pop pomisli na trenutak kako ovo staro drvo opet bulazni, no nakon kratkog vremena, um mu ne dade mira, te krene nazad u selo. Koračajući nastavi svoju pjesmicu:
*Art my darling is it beautiful thing,
you should learn how to sing,
i'm the bigest artist of all,
because i never stop to dream at all.*


...no kad se približio prvoj kućici Pikolića nemalo se iznenadi kad vidi da tamo nema nikoga, krene još malo naprijed, pa ni tamo nema nikoga, pa ne čuje se ni Nasstasja kako pjeva, ni Tritočkice, prekrasna nova djeva, nema ni Archaeusa, ni Štetočine, nemaaaaaa...odjednom počne trčati na sve strane, ulaziti u kuće, vikati, dozivati, aliiii....u selu ne bijaše više nitko do samoga njega.

Le pop se silno rastuži, strovali se na stepenicu doma jednog pikolića i počne plakati držeći se za glavu. Kroz plač govori sam sa sobom:
«Ali zašto, ali zašto, pa ja ne volim biti sam, gdje su svi, kako su me mogli ostaviti, svog, svog malog, divnog, lijepog pikolića. Pa ljudi moji, pa kako ste me ostavili, KAKO ĆU JA SADAAAAAA SAM?»
U tom trenutku sjeti se da je sve ovo djelo *zločestog* Homnibusa i zaleti se prema njemu. Došavši sav uspuhan lupi ga svojom malom nožicom i prodere se:
«Glupaneeee jedan, što si to napravio? Jesi ti normalan, pa kako ću ja sada, što ću jesti, gdje ću spavati, kod koga ću biti...hej, budalo, kretenu, čuješ me!»
Le pop je nastavio udarati snažno (koliko to može sa svojom malom nožicom, mali slatkič) ali Homnibus se ovaj put ne pomače niti progovori.

Le pop shvati da od toga nema baš previše vajde, pa sjedne kraj potoka da bar plače i kuka kad već ne može ništa drugo. I u to ugleda ponovo svoj lik u potoku. No sada si više nije bio tako lijep, bio je užasno tužan i baš ružan. Zapita se naglas:
«Pa kak', pa kak' sam ja sad ružan? Zašto? Pa ne kužim!»
Odgovor nije dolazio, niti iz njega samoga, niti iz Homnibusa.

Neko vrijeme je piljio u svoju, sada ružnu sliku, bar je to on tako mislio, a onda osjetio kako mu kruli u želucu, pa je osjetio žeđ, pa umor...pomislio je kako više nema Kuhara da ga nahrani, kako više nema Nasstasje da mu sredi rublje, kako više nema Kikija da se igra s njim, kako više nema Davida da ga razumije, da se smije s njim...više nema nikoga i on sada sve mora sam. I tada mu sine....pa on, pa on, pa on, pa Bože, pa on to može sam. Zašto bi bio problem biti sam? Zašto bi bio problem nahraniti samoga sebe, napiti se vode, pa evo potoka. «Ma joj, pa ja zaista mogu biti sam! To nije tako strašno. Pa ...(zastane) ja sam skroz sam i bio sam sam, gledao sam se u potoku i uživao u samome sebi. Pa ja, pa ja, pa ja sam SRETAN SAM!»

Odjuri potom natrag u selo, u svoju staru kućicu koju je totalno zapostavio jer je skroz živio kod nekoga. Nikako nije mogao prihvatiti da kao svi drugi Pikolići ima svoju kućicu, već je svake večeri spavao kod jednog, jeo kod drugog pikolića i nije mu ni na kraj pameti bilo da bude sam. A zapravo, shvatio je, bojao se biti sam.

Uredio je kućicu po svom ukusu, svoj dom, napravio si sendviče i uvalio se ispred kućice u svoju pletenu stolicu i uzdahnuo zadovoljno.

U tom trenutku kao da su pali s neba svi Pikolići ponovo su bili na svojim mjestima, Nasstasja je lupala kuhačom po loncu, vičući:
«Moj ručak je gotov, ima tko gladaaaaannnnnnnn?»
Tritočkice je brala cvijeće u vrtu, mirisala svaki cvijet i smješkala se svijetu.
Kuhar se ljutio da što Nasstasja ima kuhat ručak za druge, da je to njegova dužnost, da što misli ak je cura da će svi doć kod nje.
Archaeus je stajao nasred sela sa svojim cvikama i govorio koliko je važno da pravilno živimo. Mahao je olovkom i pomalo sve mrko promatrao, dok ga David nije zveknuo sa igračkom – medonjom u glavu i on se razvalio po travi, mahajući glavom i rukom da će David jednog dana dobit po njupalici jer je tako djetinjast i razigran.
Kiki se pentrao po Homnibusu...i kad je tu pogled Le popov zastao, sjetio se kako Homnibusu može zahvaliti na ovoj divnoj lekciji kojom ga je naučio da je Umjetnost umjetnost življenja.
Odjurio je do njega i tako ga snažno zagrlio sa svojim malim ručicama da se Homnibus odjednom probudi i izgovori svojom dubinom:
«De, de, mali ugušit' ćeš me, lakše malo!»
A onda se nasmije gromoglasno da ga cijelo selo čuje, no nitko i ne obrati pažnju na starog Homnibusa koji uvijek nešto zanovijeta.

06.08.2007. u 02:09 | 5 Komentara | Print | # | ^

P I K O L I Ć S E L O - uvod

Sviiiii ljudofi na svijetuuuu su čuliiii za Štrumpfiće, ali...malo tko je čuo za Pikolić selo.

PikoliciJednoga dana moj tata Dakota, veliki čoek, upoznao je jednog malog, plavog, plavookog Christiana. Christian je bio jakoo zločesti jer se njegova mama zaljubila u Dakotu i nije više tako puno vremena provodila sa svojim dragim Christianom, pa jeeeeee onda Christian stavlj'o uloške u wc školjku, masnim rukama je išao po namještaju, prkosio je i inatio se. Dakota je u početku samo mislio kako je ovaj mali tako zločesti, treba ga nalupati, pa ne sme se dete tak ponašat'.
Jedne divne, tople večeri Christian je već bio umoran od silnih gluposti koje je napravio taj dan i bio je već na pol trinaest, listao je svoju omiljenu knjigu *Petar Pan* i jedva je svojim malim ručicama držao knjigu.
Vejiki Dakota mu je prišao, sjeo kraj njega, uzeo mu knjigu i počeo čitati. Christian se tome jako iznenadio jer njegov tata njemu nikada nije čitao priče, niti se igrao s njime, pa ga je upitao: *zar si ti stvarno tako dobar, Dakota?* Dakota se nasmijao i pogledao u Christianove velike, plave oči i rekao mu da stvarno je. Christian ga je snažno zagrlio i kroz osmijeh izrekao nježno: *Dakiću moj!*
I od tada vejiki Dakota i mali Christian su postali nerazdvojni prijatelji. Dakota je bio tata kojeg nikad nije imao, a Christian je napokon imao pravoga tatu.

A ne bi Dakota bio Dakota da jednoga dana jednostavno nije stvorio male ljude koji se zovu Pikolići. Naime, i on kad je bio maji, jako, jako je volio Štrumpfiće, pa je i sam želio ponovo oživjeti taj svoj dječji svijet u kojem je sve tako plavo, bijelo, šareno, u kojem Štrumpfeta pjeva, u kojem se osjeti miris pite u zraku, u kojem Papa Štrumpf šepa na jednu nogu, i mudro češe svoju braduuuuu.

Pa ipak, Pikolići su drugačiji nego Štrumpfići. Štrumpfovi izgledaju k'o štrumpfovi, a Pikolići izgledaju kao maliiiii ljudiiiii. Oni su vam posebni ljudi jer sve u životu rade po malo. A to znači da malo papaju, malo sviraju, malo plešu, malo se svađaju, malo se ljubakaju, malo se šale, malo hodaju, malo skaču, malo su glupi, malo su pametni, e takooo, sve po malo. Jer Pikolići smatraju da je to ispravan način življenja, tako oni u danu stignu napraviti hrpuuuuuuu stvariii. Puno, puno.

I još jedna jako, jako važna stvar. Pikolići nigdje ne žureeeeee, ne, ne...oni vam nikamo ne idu, oni su sretni tamo gdje jesu i ako se mora reći da netko negdje ide, onda oni idu u Sreću.

*Ja sam mali Pikolić,
selo mi je malo,
što god radim
brzo se ohladim.*

*Ljudi moji, čujte i počujte,
priče su opet počele.
Klinci navalite,
čokolade ohladite, nanaanananaanaa.*

*Nema više ni tuge ni srama,
došlo je vrijeme da se jede salama.
Nagrnite svi,
dok izvor ne presuši.*

Dakić.

06.08.2007. u 01:43 | 0 Komentara | Print | # | ^

5.08. na tvoj rođendan.

ovakve su bile tvoje ociChristiane, najdraži i najmanji moj prijatelju, nikada te neću zaboraviti. Ponijeti ću sa sobom iskustvo naše i doći u sljedećem životu i biti ti pravi otac, sine moj.
1998. godine upoznao sam te, imao si samo 3 godine i bio si najslađi mali vražičak kojeg sam ikada upoznao. Nikada nisam sreo dijete sa tolikom snagom, karizmom, karakterom, osobenošću okruženo tolikim zlom, patnjom, neimaštinom i tugom. Stršio si. Kao cvijet poslije vatrene stihije!
Uvijek sam se pitao poslije zašto sam ostajao s tvojom mamom. Ponekad mi se činilo da te ne želim izgubiti, a izgubio sam te. To je bilo sasvim logično. Pa kako bih ti ja ikada mogao biti tata, bar ne u ovom životu. Duhom da.
Vjerojatno me se više niti ne sjećaš. 2 godine bili smo prisutni jedan drugome u životu.
Christiane, sjećaš li se Omiša, pješčane plaže, nekog jadnog čamca pri kraju životnog vijeka i Neba, doživotnog vijeka? Ja ti pričam, učim te razlikama, pogledima, shvaćanjima, izborima...a onda te pitam slušaš li me, Christiane? Kažeš:"Slušam te, slušam Dakiću, ovaj brod ne valja, Nebo valja, ha!" Da.
Neću te tražiti da mi oprostiš, zbog ruke, jer oprost ne bi promijenio moje čini. Moram se vratiti i dati ti Ljubav koju tada nisam mogao.
Sjećaš se Pikolića? Sjećaš li se bar toga?
Jednom sam napravio blog tako da ga ti jednom nađeš i pročitaš i da bar malo osjetiš koliko sam te volio, koliko te volim.
Još uvijek želim da ga pronađeš, ali izbrisao sam ga...u strahu da ću se nadati cijeli život da ga nećeš pronaći. I da ću umrijeti glupav jer sam živio u nadi. Tko želi umrijeti glupav?.......meni je poslije današnjeg dana i Robin Norwood svejedno kakav ću umrijeti sada, jer ako sad umrem glupav, u drugom životu ću zasigurno umrijeti kao genijalac. Zapravo, oslobađujuće je živjeti i razmišljati tako kao da ćemo sve morati iskusiti u svojim životima, i žrtvu i tiranina i lopova i ljubavnika i lovaroša i siromaha. Tako je lakše prihvatiti ovo što je sad, to smo izabrali, to smo htjeli, sad samo proživimo, osjetimo i oprostimo svima kojima trebamo. Da, sviđa mi se to.
Kako li samo sada ti živiš?
Uče li te Duhu?
Da te bar vidim na tren, znao bih kako si, znao bih.
Dakle, Pikolići...
u Pikolićima ima toliko duhovnosti da apsolutno pripadaju ovom blogu.
Ne zbogom prijatelju moj, nadam ti se još.
Dakota.

06.08.2007. u 01:27 | 0 Komentara | Print | # | ^

Tko mi je smjestio cijelu stvar?

"Svaki problem je zadatak koji je osmislila vaša duša"*

rjesenjeTako to lijepo i oslobađajuće zvuči, kao da je rješenje nadomak, eto baš tu, negdje u nekom kutu koji sam zaboravio pogledati, previdio ga samo, samo tako.
Jesam li se u svoj toj svojoj filozofiji ikada zaista pozabavio svojim problemima?
Jesam li ikada zaista ustrajao u njihovom rješenju?
Jesam li se cijeli život bojao da ih ne riješim?


*preuzeto iz knjige Robin Norwood "Zašto...odgovori na najteža životna pitanja", Zagreb, 2002.

02.08.2007. u 15:16 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

05/2008 (5)
04/2008 (11)
03/2008 (3)
01/2008 (2)
12/2007 (4)
11/2007 (3)
10/2007 (6)
09/2007 (5)
08/2007 (11)
07/2007 (14)
06/2007 (7)
05/2007 (10)
07/2005 (7)
06/2005 (36)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Cjelina koju otkrivam:

slike doista znače 1000 riječi


Iskustva koja pomažu:

Alergije.
Nevjerojatno!
Breathless.
Laughing yoga