Dakota
Tri točkice - Tuga!
Jednoga dana u selu Pikolić Red pikolina je bila strahovito tužna. Toliko tužna da je poplavila svoju kuću suzama. Toliko poplavila da kad je otvorila vrata slana voda je izašla i uvenula prekrasno cvijeće oko njene kuće, koje je ona marljivo i brižno mjesecima cjelivala. To ju je još više ražalostilo, te se snuždila kao mali mačak kojem su oduzeli najdražu igračku. Uputila se, mada ni sama nije znala gdje. Prolazila je selom, svi kad bi je zapazili mahali su joj, pozdravljali, no ona im nije odgovarala. Kad je ušla u Divlju šumu, malene zelene travke su ju počele golicati po tabanima bosim, tratinčice su se naginjale prema njoj, piljeći radoznalo svojim slatkim okama. ĐURĐICE su svako malo zazvonile znatiželju zvoncima svojim. MASLAČCI su se širili u ljepoti svojih žutih latica, njihovi potomci puni mali bijelih padobranaca poigravali su se sa vjetrom, držeći se čvrsto jedni za druge. DORNDOLE su zapjevale tiho, sasvim nečujno da ih ne može čuti nitko drugi do samog čistog srca. KRIOLE su pomalo podivljale, jer je tuga u njima budila čovječji osjećaj gnjeva, dizale su se naglo, previjale u svojim stapkama, trgale svoje lišće i silno se trudile da iskoče iz tvrde zemlje i prohodaju. Nježna SRNA DIJANA i mali, slatki ZEČEVI BRUNO I ZDENKO polako su se približavali putu kojim je Red pikolina kročila, nadajući se da će joj samom svojom pojavom donijeti sreću i osmijeh. Zmija NALANDA se spuštala niz grane uvijajući svoje dugo, sluzavo tijelo, siktajući jezikom sa neskrivenom željom tjeranja straha u kosti. No, sve je to bilo uzalud, Redolinina tuga nije nestajala, ostajala je snažno ukopana u njoj. Nije više plakala, ali za njom se vukla Gospođa Tuga poput tamno-smeđeg vela.
Odjednom se nebo smračilo, Sunce izgubilo svoj sjaj, kao da će kiša i oluja svakog trena prodrijeti u Pikolić selo. Naime, Pikolići su bili tako mali, ali zapravo strahovito snažna bića, svaka promjena njihovog raspoloženja utjecala je na sve druge Pikoliće, na životinje, na vrijeme, na biljke, na sve živo, što znači na sve, jer u Pikolić selu je baš svaka, svaka stvar bila živa, i stolovi, i hrana, i potok i ruksaci, i grabilica za juhu, i knjige...ma sve. Zato je bilo strašno važno da svaki Pikolić uvijek ima ravnotežu u sebi, jer bi se inače događale katastrofe.
Dok je Redolina kročila šumom sa svojom Gospođom Tugom, iz meditativnog sna probudi se pikolina Natura na grani, starog jarca, drveta Homnibusa III. Polako okrene glavu, pomalo smrknuta i na trenutak se zamisli promjenom koja se dogodila tako brzo da ju ona nije mogla svojim suptilnim bićem ni osjetiti. Pomiriše vjetar, naglo nakrene glavu na jednu stranu, pa na drugu, pomiriše opet, a onda kao da ju nešto silno iznenadi, trgne se, skoči s drveta na travu. Zakopanog, ozbiljnog, mrkog pogleda ne gleda nigdje, kadli se začuje glazba u vjetru...
Natura, izrekne sasvim tiho, više za sebe:
«Frederick Chopin, Etida op.10, br.2. Revolucionarna, da, da, da....Revolucionarna!»
A onda polumahnito obrati se Vjetru:
«E Chopin, Chopin, gdje tiii prijateljuješ s Vjetrom? Čudim se da baš ti provodiš vrijeme s tim vragolanom? (a onda odzvoni njen duboki, jasan, kristalno jasan, snažan smijeh) Ahahahhahahaha!»
Za trenutak nastane tišina...vjetar sasvim tiho zazuji među drvećem i cvijećem, a onda se u samom Nebu začuje nježan i miran glas Chopina:
«Natura, Natura...zar veće i sveobuhvatnije nježnosti može biti doli Vjetra?»
Natura mahne rukom kao da ju više ne zanima ovaj razgovor i uputi se užurbano da vidi što se događa sa selom. Otkuda ova nenadana oluja.
Na putu sretne Tugu i Redolinu kako se izmijenjuju poput lanca DNK oko svoga stupa, stapaju se jedna u drugu poput želatine i pudinga, izmijenjuju boje i nijanse. Natura pažljivo prati što se događa između njih dvije, no kad uvidi da Tuga preuzima Redolinu pretvori se, brzinom poput zmije koja napada svoj plijen, u Drvo! Tren nakon toga u Drvo se ulijeva žuta svjetlost iz zemlje, a zatim i bijela svjetlost sa Neba. Uskoro ono počne cijelo svjetliti kao jedno veliko svjetleće jaje. Kad jaje još malo naraste sva tuga iz velike vrtnje između Redoline i Tuge biva uvučena u jaje, zavrti se snažno u vrtlogu koji ju odjednom počne kipariti u ljudsko tijelo, a zatim u malo dijete. Dijete se smješka u tom prejakom viru koji postaje sve slabiji i slabiji dok odjednom samo Drvo, Natura ne drži dijete u svom naručju od grana. Redolina stoji zapanjena slikama koji se su odvijale pred njenim očima. Kad vidi dijete u naručju, uzdahne duboko i instinktivno krene prema djetetu. Uhvati ga nježno, primajući ga za glavicu i između nožica i prinese ga grudima svojim. Natura se u tome trenu pretvori u Reinu, pikolinu i reče:
«Redolina, to je tvoja beba! Zove se Machckeeca. Tvoja Tuga je poticala iz tvojih unutrašnjih ponora gdje si ispod Kamena Želja sakrila svoju želju da imaš dijete. Kada si se spajala sa Tugom ti si se odupirala toj želji i postojala je mogućnost da te Tuga za dugo vremena preuzme. Moraš znati da se Tuzi kao i svakom drugom osjećaju treba prepustiti, jer svaki osjećaj iza sebe krije Istinu koju si bojimo priznati.»
Redolina ne reče ništa, kimne kao da je shvatila i nastavi tepati svojoj maloj, slatkoj bebici.
Kad su sasvim približile selu, iznenadilo ih je slavlje koje ih je čekalo da pozdravi novog malog stanovnika sela Pikolić. Živo cvijeće je padalo sa Neba i da bi se ponovo sadilo u zemlju, doduše neke biljke su cvilile jer su se bojale pada, iako je to samo značilo da su blesavice, jer su tako lagano padale da im se ni laticama ne može ništa dogoditi, a kamoli stapkama. Neke su se veselile, neke su bacale svoje latice na Pikoliće i vrištale od sreće. Neke su začepile uši, zbog onih koji vrište. A neke su samo mirno padale i činile se kao veeeeelike pahuljice snijega.
Pikolići su se okupili da pozdrave Bebača, no to nije značilo da stoje mirno i mašu ručicama, već je ijopet svatko radio svoje.
Sleepy (Maska) je spavao stojeći, stavio si je male grančice u oči tako da izgleda kao da ima otvorene oči, ruke su mu labavo bile obješene sa strane.
Archaeus (Brainy) je proučavao knjigu o opojnim travama nasred travnjaka koji je bio predviđen da Natura i Redolina priđu da mogu ostali vidjeti dijete. Archija uopće nije zanimalo što se događa, jer još kad su spremali pikolići sve za slavlje, on je samo sjedio i proučavao svoju Knjigu Travaricu koja je svako malo ispuhivala dim kao da i sama puši neku dobru travu.
Dakota (Jokey) je trčkarao okolo i stavljao ekplozivne poklone ispod Pikolića. Kuhar Klija je prvi nasjeo. Na trenutak je pomislio kako si može malo sjesti, no kad je sjeo, guz mu je tako eksplodirao da odletio točno u krilo pape Ow koja je upravo sjedila u svojoj fotelji i mahala rukama iznad posude sa cvijećem koje je istog trena palo natrag u posudu. Naravno to je utjecalo i na cvijeće vani, koje se strmoglavilo na glave Pikolića. Dakota se zacrvenio, izrekao neugodni:
«Ups!» i zbrisao iza prve kuće koja mu se našla na putu.
Za kratko je to zaustavilo slavlje...
Djevojčura se popela na veliki plakat koji je poskakivao na vjetru i koji je pjevao «dobrodošlicu» Machckeeci. Lupala ga je s batom jer joj se nije sviđao piskutavi glas. Što je ona više udarala, Plakat se dernjao i vjetar ga je više nosio, sve dok Djevojčuru nije zbacio iza kuće gdje je Dakota slagao novi poklon sa bombom ovog puta punom rajčice i toplog voska. Gotovo su se uplašili jedno drugog, a kad je Djevojčura vidjela što Dakota sprema, odmah mu se pridružila u novoj spletki.
Direktor Svemira (Generale), začudo uopće nije bio u svojoj svečanoj odori sa medaljama, već je sjedio na grani na drvetu zvanom Orden. Iza njega je čučio njegov Robot Jozo koji ga je češkio po leđima jednom rukom, a drugom hladio lepezom.
Monalisa overdrive (Pink pikolina) se šminkala, ne shvaćajući kakva je to panika oko malog derišta.
Nasstasja (Blue pikolina) se igrala sa svojom mačkom Guntherom koju joj je poklonio Dakota prošli put kad joj je ostavio poklon pred vratima. Naime, dogodila se Guntheru greškom i mala nezgoda jer Nass nije vjerovala da bi Dakoti moglo pasti na pamet da joj donese bilo što drugo osim neke pošalice u obliku bombe, torti koje eksplodiraju, žaba koji čapaju za nos ili skakavci koji imaju ludu potrebu da se uvuku ispod odjeće. Zato je ona poklon stavila prvo pod vodu, pa pod paru, pa ga malo šutirala, pa ga nabijala u zid, pa ga malo pekla na vatrici i kad poklon u nijednom trenutku nije eksplodirao, otvorila ga je i našla malog mačka, totalno uplašenog skučenog u jedan kut kutije. Ne moram vam ni pričati što je onda napravila Dakoti, umjesto puse u obraz, namlatila ga je ko vola. No, to uopće nije spriječilo tog mamlaza da i dalje pravi gluposti i blesira se.
No, kad je Štetočina (Handy) saznao da je njegova ljubav dobila dijete, a bilo je to kad je majstorisao u svojoj radionici, pohitao je trčeći tako da se par puta spotaknuo na čekiće i kliješta koje su mu visile na hlačama. Jedva dotrčavši do nje, sav uspuhan i raznježen zagrlio je svoju najdražu pikolinu, malog Bebača i uputiše se potom domu svom.
Natura je odjedrila natrag u šumu na svoje standardno mjesto gdje se ponovo prepustila čarima meditacije, drugim svjetovima, drugim bićima koji su nekada posjećivali i pikolić selo, ali to ćemo u drugoj priči čuti.
Do tada, budite, dragi moji pikolići, iskreni prema sebi, prema drugima i čitajte sami sebe, svoje želje i ne stidite ih se izreći sebi i drugima, jer ako vas stigne Gospođa Tuga, iza nje dolazi Gospođa Mržnja, a ta je puno puno opasnija.
Cmaka vas Vaš Veeeeeliiikiiiiii Pikolić!
