The Maldives by Peter Adams
The Maldives
Pikolić – Umjetnik - Dakota - Blog.hr

Dakota

Pikolić – Umjetnik

(Le Pop u otkrivanju Istine)

le popJednoga dana u selu Pikolić, dok je Nasstasja vješala rublje, Le pop je pjevušio svoju pjesmicu i radosno prolazio kraj Nass.
*Art my darling is it beautiful thing,
you should learn how to sing,
i'm the bigest artist of all,
because i never stop to dream at all.*


Nasstasju to nimalo nije čudilo, jer Pikolići ionako tako često pjevaju, ako ne često, onda u jednom danu bar jednom, jerrrrrrr....što ono rade Pikolići? Svaki ibogi dan rade sve pomalo...trallalalallaalla.
«Ljubim ruke, mlada damo!»:
dovikne joj Le pop, a ona mu razdragano uzvrati:
»Oh, bonjour, le grande artiste!»

Poslije ljubaznog odzdrava Le pop krene dalje svojim putom, sve do potoka gdje je želio neko vrijeme promatrati svoje savršeno lijepo lice, kako je on smatrao. Došavši do potoka, sjeo je na predivnu zelenu travu, kojom je bilo ispunjeno cijelo Pikolić selo. Oko sela su se protezale predivne, velike, zelene doline i brda prepuna zelenih nijansi Prirode koja je carovala zemljom Pikolića.

Kraj potoka naherio se Homnibus, veliko i staro drvo koje je uvijek imalo nešto pametno za reći. Čini se da je Le pop zaboravio da će mu jutro započeti sa *pametnim* savjetima mudrog, ali dosadnoooooog Homnibusa.
Čim se Le pop krenuo gledati u potok i počeo diviti svojoj ljepoti, začuje se duboki glas starooog drvetaaa Homnibusa:
«Asti gospe, a ća si se opet doš'a gledat' ovdi, a, mali?»
Le pop se skoro ukaka u gaće koliko ga je uplašio taj veliki div. Kad je došao sebi odgovori prpošno:
»A šta te briga što se ja skroz gledam, to je moje pravo!»
Homnibus nastavi svojim mirnim i dubokim glasom:
«Da, da, imaš pravo! Tako bi svi trebali po cile dane sidit' uz potok i gledati svoja lipa ličeka, ol' je tako, mišiću moj mali, a?»
Le pop se zamisli nad ovom rečenicom, ali odmah mu potom vidno ljut odgovori:
«Baš me briga što drugi rade, moje je pravo da provodim svoje vrijeme kako me god volja, a ti me trenutno Homnibuse ometaš da uživam u svojoj ljepoti. Zato te molim da zatvoriš ta svoja velika usta i prestaneš drobiti i miješati se u tuđi život!»
Na to Homnibus na sveopće iznenađenje (pa i moje) ušuti.

Neko je vrijeme bio mir, Le pop se ogledavao u potoku, ptičice su stvarale prirodnu harmoniju pjevajući o ljepoti tog savršenog lica mladog djetlića, ha, ha.....ha, ha, ha.
Divljenje je trajalo neko vrijeme, a onda je opet ljepotu tišine prekinuo glas starooog Homnibusa:
«Le pope, želija bih ti reć' jednu stvar!»
Le pop mu odvrati ljutito jer mu odvraća pažnju od stvaranja umjetnosti na svom kremastom papiru i nalivperu u ruci:
«Ma što je opet, jesi li ti normalan, znaš li ti koliko je važna umjetnost?»
Homnibus ostane totalno hladan na ovaj povišeni ton mladoga geliptera, te mu odgovori:
«Naravno, mišiću moj mali, umjetnost ti je važna, no ona se stvara kroz život. Znaš to? Ha? Ne znaš, očigledno, zato sam za tebe, danas, pripremija jednu lekciju. Kada se budeš izdovoljio gledajući svoje lipooooo lice, pođi natrag u selo i ....nauči!»
Le pop pomisli na trenutak kako ovo staro drvo opet bulazni, no nakon kratkog vremena, um mu ne dade mira, te krene nazad u selo. Koračajući nastavi svoju pjesmicu:
*Art my darling is it beautiful thing,
you should learn how to sing,
i'm the bigest artist of all,
because i never stop to dream at all.*


...no kad se približio prvoj kućici Pikolića nemalo se iznenadi kad vidi da tamo nema nikoga, krene još malo naprijed, pa ni tamo nema nikoga, pa ne čuje se ni Nasstasja kako pjeva, ni Tritočkice, prekrasna nova djeva, nema ni Archaeusa, ni Štetočine, nemaaaaaa...odjednom počne trčati na sve strane, ulaziti u kuće, vikati, dozivati, aliiii....u selu ne bijaše više nitko do samoga njega.

Le pop se silno rastuži, strovali se na stepenicu doma jednog pikolića i počne plakati držeći se za glavu. Kroz plač govori sam sa sobom:
«Ali zašto, ali zašto, pa ja ne volim biti sam, gdje su svi, kako su me mogli ostaviti, svog, svog malog, divnog, lijepog pikolića. Pa ljudi moji, pa kako ste me ostavili, KAKO ĆU JA SADAAAAAA SAM?»
U tom trenutku sjeti se da je sve ovo djelo *zločestog* Homnibusa i zaleti se prema njemu. Došavši sav uspuhan lupi ga svojom malom nožicom i prodere se:
«Glupaneeee jedan, što si to napravio? Jesi ti normalan, pa kako ću ja sada, što ću jesti, gdje ću spavati, kod koga ću biti...hej, budalo, kretenu, čuješ me!»
Le pop je nastavio udarati snažno (koliko to može sa svojom malom nožicom, mali slatkič) ali Homnibus se ovaj put ne pomače niti progovori.

Le pop shvati da od toga nema baš previše vajde, pa sjedne kraj potoka da bar plače i kuka kad već ne može ništa drugo. I u to ugleda ponovo svoj lik u potoku. No sada si više nije bio tako lijep, bio je užasno tužan i baš ružan. Zapita se naglas:
«Pa kak', pa kak' sam ja sad ružan? Zašto? Pa ne kužim!»
Odgovor nije dolazio, niti iz njega samoga, niti iz Homnibusa.

Neko vrijeme je piljio u svoju, sada ružnu sliku, bar je to on tako mislio, a onda osjetio kako mu kruli u želucu, pa je osjetio žeđ, pa umor...pomislio je kako više nema Kuhara da ga nahrani, kako više nema Nasstasje da mu sredi rublje, kako više nema Kikija da se igra s njim, kako više nema Davida da ga razumije, da se smije s njim...više nema nikoga i on sada sve mora sam. I tada mu sine....pa on, pa on, pa on, pa Bože, pa on to može sam. Zašto bi bio problem biti sam? Zašto bi bio problem nahraniti samoga sebe, napiti se vode, pa evo potoka. «Ma joj, pa ja zaista mogu biti sam! To nije tako strašno. Pa ...(zastane) ja sam skroz sam i bio sam sam, gledao sam se u potoku i uživao u samome sebi. Pa ja, pa ja, pa ja sam SRETAN SAM!»

Odjuri potom natrag u selo, u svoju staru kućicu koju je totalno zapostavio jer je skroz živio kod nekoga. Nikako nije mogao prihvatiti da kao svi drugi Pikolići ima svoju kućicu, već je svake večeri spavao kod jednog, jeo kod drugog pikolića i nije mu ni na kraj pameti bilo da bude sam. A zapravo, shvatio je, bojao se biti sam.

Uredio je kućicu po svom ukusu, svoj dom, napravio si sendviče i uvalio se ispred kućice u svoju pletenu stolicu i uzdahnuo zadovoljno.

U tom trenutku kao da su pali s neba svi Pikolići ponovo su bili na svojim mjestima, Nasstasja je lupala kuhačom po loncu, vičući:
«Moj ručak je gotov, ima tko gladaaaaannnnnnnn?»
Tritočkice je brala cvijeće u vrtu, mirisala svaki cvijet i smješkala se svijetu.
Kuhar se ljutio da što Nasstasja ima kuhat ručak za druge, da je to njegova dužnost, da što misli ak je cura da će svi doć kod nje.
Archaeus je stajao nasred sela sa svojim cvikama i govorio koliko je važno da pravilno živimo. Mahao je olovkom i pomalo sve mrko promatrao, dok ga David nije zveknuo sa igračkom – medonjom u glavu i on se razvalio po travi, mahajući glavom i rukom da će David jednog dana dobit po njupalici jer je tako djetinjast i razigran.
Kiki se pentrao po Homnibusu...i kad je tu pogled Le popov zastao, sjetio se kako Homnibusu može zahvaliti na ovoj divnoj lekciji kojom ga je naučio da je Umjetnost umjetnost življenja.
Odjurio je do njega i tako ga snažno zagrlio sa svojim malim ručicama da se Homnibus odjednom probudi i izgovori svojom dubinom:
«De, de, mali ugušit' ćeš me, lakše malo!»
A onda se nasmije gromoglasno da ga cijelo selo čuje, no nitko i ne obrati pažnju na starog Homnibusa koji uvijek nešto zanovijeta.

06.08.2007. u 02:09 | 5 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

05/2008 (5)
04/2008 (11)
03/2008 (3)
01/2008 (2)
12/2007 (4)
11/2007 (3)
10/2007 (6)
09/2007 (5)
08/2007 (11)
07/2007 (14)
06/2007 (7)
05/2007 (10)
07/2005 (7)
06/2005 (36)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Cjelina koju otkrivam:

slike doista znače 1000 riječi


Iskustva koja pomažu:

Alergije.
Nevjerojatno!
Breathless.
Laughing yoga