Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pianissimo

Marketing

Djevojčura – Orange pikolina

I'm unique, and that is tres fantastique!

TijanaJednoga dana u selu Pikolić Direktor Svemira je odlučio zavladati selom Pikolić. Stajao je u svojoj savršeno uređenoj kućici ispred zrcala, namještao mnoštvo svojih kolajni i povremeno gladio svoje brke od zadovoljstva nad svojim izgledom i stavom. Reče sam sebi:

«Od danas ja ću vladati ovim selom. Vrijeme je da podučim klipane pikoliće kakav pikolić stvarno treba biti!!!»

Iz prikrajka sobe dotrči iliti doklepeše Pikolić – Robot, i, zapita svojim iskričavim robotskim glasom, dodajući još jednu kolajnu svom gospodaru:

«Dženerale, a kakav to pikolić zaista treba biti?»

Dženerale se trgne ljuto na trenutak, a onda mirno odgovori:

«Ah, pa to svatko zna.
1. Kao prvo i osnovno, svaki pikolić mora znati gdje mu je mjesto, hijerarhijsko naravno. Ja sam na vrhu, a oni su svi poredani po ljestvici kako su meni simpatični ili ne, odnosno koliko me služe ili ne;
2. Drugo, pravi pikolić mora imati pravu pikoličansku kožu, nikakve plave nijanse ne dolaze u obzir ili slučajno crne ili žute. O tome nema ni govora;
3. Treće, pravi pikolić mora voljeti pikolinu. Svi oni koji spavaju sa drugim pikolićima trebaju biti izgnani iz Pikolić sela podhitno. To je odvratno!!;
4. Četvrto, pikoline nemaju pravo glasa ni u čemu. One su da služe pikoliće!;
5. Peto, pikolići koji nisu završili više škole kod pape Old Witch nemaju pravo glasa, preglupi su!;
6. i šesto, ne smije ni jednog trenutka postojati ijedan istup individualnosti, kreativnosti, samostalnosti, svi pikolići moraju znati da sam ja ovdje da određujem što će raditi, a svoje filozofiranje neka strpaju u kovčeg na tavanu, to nikoga ionako i ne zanima...


dok je Dženerale nadmeno govorio o svojim nazorima, stavovima sasvim *slučajno* sve je to čula Djevojčura, divlja i nesputana pikolina koja je imala u sebi snažan osjećaj za pravdu, ne onu nametnutu od strane nekadašnje vlasti koja je nekada i u Pikolić selu postojala, već za onu pravu, prirodnu, izvornu u nama. Jedini Djevojčurin problem je bio što je bila tako divlja i neukrotiva, tako agresivna i snažna da bi u trenutku mogla slomiti i Direktora Svemira i njegovog robota (koji ipak ništa nije kriv), a i srušiti cijelu njihovu kuću. Zajurila se tako snažno, kad je čula Direktorov govor u kućicu, da se cijela kućica zatresla. Nagrnula je na D.S. i tako ga snažno i ljuto stisnula za vrat da je ovome pocrvenilo lice od nedostatka kisika. Pokušao se iščupati, ali ga je Djevojčura još snažnije stisnula. I kako to obično biva u dječje-lijepim pričama cijeli fight je prekinuo Štetočina koji je popravljao krov na kući D.S. Razdvojio je Djevojčuru i D.S., kadli se D.S. počeo derati:
«Luđaaaakiinjo, skoro si me ugušila, ti nisi normalnaaaaaaaaa....strpaj to u zatvor (pogleda u Štetočinu)!!!!»

Ni Djevojčura mu nije ostala dužna, zajapurenog lica derala se:

«Šta je kretenuuuuu? Odakle ti pravo da određuješ pikolićima kakvi će bitiii, zar nije bilo dosta što smo stoljećima živjeli pod ljudima koji su nas htjeli pokoriti? Zar si to zaboravio??? Svatko ima pravo u Pikolić selu biti onakav kakav je, kako ti može pasti na pamet da osnovno pravilo života u selu želiš promijeniti??? Odakle? Što misliš tko si ti?»

Dok je Štetočina držao Djevojčuru da ne nasrne ponovo na D.S. koji je rukom pokušavao skinuti prašinu sa svog odijela, nabusit i sav bitan, odgovorio joj je, kao kakav uobraženi dječarac, koji može govoriti samo kada misli da nema opasnosti da ga se ponovo napadne:

«Ja sam Direktor Svemira!!!!! Eto tko sam ja!!!»

I opet je nastala graja, koju je prekinula papa Old Witch sa snažnim udarcem svog štapa o pod. Svi su u trenutku zašutjeli, jer su znali da papa zna biti straašna, brrrrrrr. Svi su je se uvijek bojali jer je poznavala Zakone Prirode i Istine o Pikolićima bolje nego ijedan pikolić, bila je najstarija i najmudrija, bila je nepogrešiva. I znala je točno u svakom trenutku što se događa, mada na mjestu događanja nikada nije bila. Njena tajnovitost, mreža tajni koja je oko nje bila ispletena bila je neraspletiva.
Papa Old Witch, hladnim glasom:

«Ti, Djevojčuru pođi u moje odaje, pričekaj me tamo dok raspravim problem s Direktorom Svemira!»

To je bilo naređenje koje se nije moglo izbjeći. Djevojčura se uputi u papine odaje...
Dok se papa spuštala u fotelju, trajala je tišina u kući Direktora Svemira. Bio je manji od mišjeg lonca, skrušeno je gledao u pod i čekao kaznu.
Papa progovori:

«Dženerale, znaš li u čemu si pogriješio?»

D.S. se počne izmotavati od straha:

«Ali, ja nisam ništa loše mislio!?»

Zar on ne zna da se papi ne smije lagati, čak i zbog straha. Da bi to shvatio, papa mu ponovo dokaže svoju veličinu, pretvori mu kolajne u prasce koji su skvičali na njegovoj odori, što Direktora Svemira toliko izbezumi da počne skakati, skidajući grčevito odoru sa sebe. Robot mu pokuša pomoći, a OW otjera Robota i Štetočinu jednim, jedinim pogledom.
Direktor Svemira je stajao ispred Ow kao dijete kad ga se pošalje u kut, tužan, jadan i uplašen samo je piljio u pod, drhteći kao mali zeko kad ostane sam na potoku usred zime hladne.
Ow, hladno, bez imalo osjećaja, dinamičnim i snažnim razumom:

«Ne igraj se sa mnom. Danas si napravio veliku grešku, ti znaš da imaš izbor u pikoličanskom životu, kao i u svakom drugom životu, izabrati zlo ili dobro. Izabiranjem zla, dakako, možeš pomoći drugima da izaberu dobro, jer vide kako prolazi onaj koji izabere zlo, ali zar ti nije jasno već odavno da su zli pikolići tužni i usamljeni pikolići? Koliko ti to puta moram ponavljati?»

D.S. glasno uzdahne, pitajući samoga sebe pa zašto mu je tako teško biti dobar, procvili kroz zube:

«Ali, ali...pa, papa, meni je tako dosadno biti dobar!!!!»

Ow, nastavljajući istim tonom:

«Nikada nisam rekla da je biti dobar znači biti Dobro. Pogrešno, kao i u mojoj školi tumačiš te pojmove, dragi moj!»

(na dragi moj, Direktor Svemira iznenađeno podigne glavu i nasmiješi se, na trenutak mu se činilo da razgovara sa svojom majkom, koja mu samo želi pomoći, te ga to opusti i ponuka da bude još iskreniji):

«Ali, kako ne, pa svi mi uvijek govore da ne smijem ovo, da moram ono, da moram biti čist, da moram biti dobar, da moram svima pomagati, da moram učiti, biti najbolji, da ne smijem biti divlji...»

Ow ga pomalo ljuta prekine:

«Čini mi se, dragi moj, da ti ništa nisi naučio u Pikolić selu, a činilo mi se da dobro napreduješ u shvaćanju pikolić filozofije življenja. Imam jedan zadatak za tebe.
Ostaviti ću ti tri knjige koje želim da proučiš i da se za 3 dana javiš u moje odaje točno u 12 sati. Da li je to jasno?»


Taman dok je D. Svemira odgovarao polako:

«Jaaaaasnooo!»

pogled mu je neminovno zaokupljao potez ruke kojim je Old Witch stvorila tri knjige na stolu. Bile su to, čitao je naglas D.S.:

"1) Knjiga ispravnog življenja;
2) Knjiga Ljubavi i
3) Knjiga Pikolić pravila."


Direktor se počeše po glavi, a OW nestane, ostavljajući D.S. potpuno zbunjenog. Dok je on tako stajao neko vrijeme, Djevojčura je cupkala nožicama po drvenom podu u kući OW, nervozno prolazeći prstima kroz kosu i čekajući kada će nastupiti kazna.
Odskoči od stolca kad se ispred nje naglo stvori OW, obrativši joj se veselom rečenicom:

«Mala, sviđaš mi se! Imaš pravo junačko srce!»
Djevojčura se totalno zbuni na te riječi, nasmjehne se još zbunjenije i zagrcne htijući nešto reći, ali riječ joj ostane u grlu zarobljena direktnošću i neočekivanim OW-inim riječima.
Umjesto nje, OW nastavi:


«Da, ništa se nemoj čuditi, mlada si pa još ne znaš kako je teško naići na pikolinu koja je tako snažno uvjerena u ispravnost življenja. Imaš samo jedan problem! (luda si ko šiba! hahahaha, šalim se, nije to rekla!)»

Djevojčura izrazi samo upitni pogled, opet htjede nešto reći, no OW ju ponovo prekine:

«Svaku prirodu treba pustiti slobodnu da galopira livadama kad god ju je volja, no dići se iznad te razine znači Slobodi dati smjer! A to je ono što tebi treba. Trebaš naučiti Mir i Mudrost kako bi se ponekad znala zaustaviti u galopu i zakaskati nekada, da bi naučila druge prirode svome galopu. Snaga i sreća se ostvaruju u zajedništvu s drugima. Ispravnost i srčanost ti je dana da druge naučiš njima.»

Završi mirnim tonom, neupitnim i ne davajući ni trena mogućnost u neispravnost svojih riječi, zamahne rukom i prihvati tri knjige koje su joj doletjele s police:

«Sada uzmi ove tri knjige i budi ovdje za 3 dana, točno u 12 sati. Jasno?»

Djevojčura spusti na trenutak pogled prema podu kao da duboko razmišlja, zamahne zatim svojom prekrasnom, narandžastom kosom, uzme knjige i uputi se bez riječi u svoj dom.

...3 dana za pikoliće i pikoline prošlo je u veselju, ljutnji, igri, blesavoćama, papanju, plesanju, vikanju, veranju po drveću, okopavanju vrta, slikanju, promatranju, smijanju...no za jednu pikolinu i jednog pikolića 3 dana prošla su u proučavanja 3 iste knjige.

Nakon 3 dana, Djevojčura i Direktor Svemira čudili su se jedno drugom kad su se sreli ispred doma OW. Pokucali su točno u 12 sati, no kad nisu dobili odgovora, pokušali su otvoriti vrata, (vrata pikolić kuća nikad se ne zatvaraju) i strašljivo zaviriše unutra, no nisu našli nikoga, a pogotovo ne OW u kući, blijedo se pogledaše.
Ostali su još neko vrijeme pred vratima, a onda Djevojčura bez riječi krene, a Direktor Svemira punim glasom straha izrekne:

«Hej, pa gdje ćeš, ako ne budemo ovdje bili kad papa OW dođe, znaš da će biti frke, prošli put mi je kolajne pretvorila u prasce, a sad će mene pretvoriti, hej..ne idi, molim teeeee!»

Djevojčura odmahne glavom i u odlasku dobaci:

«Baš me briga, neće mene nitko ograničavati...ajd bok stari seronjo, idem ja u šumu se zabavljati...»

i poslije tih riječi kao kakva divlja košuta otrči u šumu, a Direktor Svemira potrči za njom:

«Hej, staniiiiii!»

Dok ju je stigao, ona je već bila u šumi, verala se po drveću i kao kakva tarzanka, amazonka prebacivala se po lijanama džunglaste šume koja je bila sa sjeverne strane Pikolić sela, naime Pikolić selo je sa jedne strane, zapadne imalo Mirnu šumu sa potokom, sa južne pješčane plaže i more, a sa istočne brda, planine i doline, a sa sjeverne Divlju šumu.
Kako Djevojčura uopće nije obraćala pažnju na Direktora, morao se uzverati na jedno drvo na koje je ona svako malo dolijetala. Tu ju zaustavi i upita:

«Pa hej, stani malo, što si tako divlja?»

Djevojčura uspuhana, nasmiješena:

«Joj, volim ti ja to jakoooo, slobodnaaaaaa, divljaaaaaaaa!!!»

i zaleti se na još jednu lijanu brzim pokretom. Direktor S. ostane na drvetu, promatrajući brzak ispod drveta i razmišljajući kako je lijepo biti tako slobodan i hrabar kao što je Djevojčura. Uto mu misli prekine slika Tritočkice i Štetočine koji su se držeći za ruke približavali brzaku. Odmah potom doleti i Djevojčura i čim vidje par, šapne nešto na uho Direktoru a on umjesto tužne face nabaci tako vragolast osmijeh da se lišće na drvetu uzbuni od treperavosti u njima. Odjednom oboje, trudeći se da budu što tiši, zaskoče na lijane i dok su se vratili, u rukama im košare pune smeđeg *blata*. Smijući se i trudeći se da zadrže smijeh izliju blato na zaljubljeni par i udre u smijeh da ti je to za poludit. Štetočina kad spazi dva vragolana kako umiru od smijeha nad njegovom nesrećom, poludi od bijesa, te krene na drvo, a Tritočkice, najslađa pikolina u selu ga jedva zaustavi suzdržavajući da ne pukne od smijeha:

«Ma hej, gdje ćeš glavonjo, kušaj ovo!!!»

i pruži mu ruku svoju. On posluša samo zbog zaljubljenosti i kad skuži da su preliveni čokoladom nasmije se od srca i skoči na svoju dragu te ju cijeli popapa, dok se ona smije jer ju škakiklja svojim usnama.

Kad se veselje stišalo, Direktor Svemira se obrati Djevojčuri mirnog glasa:

«Pa hej, pa to je bilo zločesto, jako, jako zločesto, a na kraju je ispalo ludnica, nasmijali smo se a i njih dvoje su to prihvatili kao nešto lijepo....kako to. Zar se smije biti zločest?»

Djevojčura, lizajući prste od čokolade:

«Pa naravno da smiješ, samo moraš paziti da nikoga ne povrijediš, da nemaš namjeru nekome učiniti zlo. Trebaš biti mudro zločest....kužiš? Ne znači biti dobar da sjediš doma i glumiš časnu sestru, biti dobar znači da dopustiš drugima njihovu slobodu i ako ih već ne uveseljavaš a onda bar da ih ne gnjaviš niti im namećeš ono što ti misliš da je ok, ma samo ih pusti da budu divlji, blesavi, mutavi, glupi, crni, ružni, da vole koga hoće ili što god već netko je i želi. Kontaš stari, opusti se!!!»

Direktor Svemira, razmišljajući naglas:

«Paaaa, zašto je OW htjela da pročitamo sve one silne knjige?»

Djevojčura odmahne rukom, kao da je odmah prokužila staru papu:

«Ha, ha, a to ti je bila zapravo njena dumina. Na taj način nas je smirila, jer svaki put kada poludiš zbog nečega ili kreneš krivim putom, valja se vratiti na ono što je već odavno zapisao Netko kao Krajnju Mudrosti, kao Ispravan Put. Osim što se smiriš, vratiš se tamo gdje si zabrazdio. Simple as that!»

Direktor Svemira malo promisli, a onda snažno zagrli Djevojčuru koja se zagrcne jer su joj usta bila puna čokolade. Odjednom poskoči i uzme Djevojčuru za ruku, te skoče oboje na lijane igrajući se još dugo u noć i smišljajući cijelu večer kakve će sutra nepodopštine stvarati u Pikolić selu.

taataaaa...gotova priča.


Post je objavljen 07.08.2007. u 10:53 sati.