28.12.2007., petak
Svjesno kršeći zakon opet objavljujem objavljene državne tajne
|
Državnu tajnu objavio svjestan da krši zakon Tijekom 90-ih novinari su često bili objekt prisluškivanja i uhođenja. Tobože su ugrožavali nacionalni interes, dok je stvarni motiv bio posve druge vrste: bili su kritičari tadašnjeg režima. Privodilo ih se na saslušanje u SZUP i MUP, ali bez službenih kaznenih prijava i sudskih naloga za pretraživanje stana. No, ovoga puta postoje jaka formalno-zakonska pokrića. Peratović je predmet kontraobavještajnog i policijskog interesa od veljače, što znači da se moralo ishoditi odobrenje Vrhovnog suda. Zahtjev za kriminalističkom obradom MUP je podnio 16. listopada. Prema neslužbenim objašnjenjima, Peratovića najviše tereti činjenica da je zakon koji štiti nacionalne tajne prekršio - svjesno. Nije se, naime, poslužio klasičnim trikovima svojih kolega: zamrljati oznaku tajnosti i braniti se kako pojma nije imao da je dokument povjerljive naravi. Jasna Babić, Slobodna Dalmacija, 19.10.2007. To je povodom mog uhićenja napisala novinarka poznata po dobrim vezama sa špijunima iz kruga Josipa Perkovića, u koje spada i aktualni šef SOA-e Tomislav Karamarko koji je brifirao novinare (za Ivanu Šikić imam svjedoke, a još neki su mi priznali da ih je ranije pozivao na kave i ručkove te ih ispitivao jesam li im ja izvor te me tračao) o pozadini mog uhićenja. Jasnu Babić ne smatram istraživačkom novinarkom zbog gore spomenute preočite bliskosti sa špijunima, a u knjizi Zagrebačka mafija pokazala je, za novinare, neprimjerenu naklost kasnije osuđenom mafijašu Hrvoju Petraču. Osim što se iz nekolicine njenih tekstova o mom uhićenju vidi da je infoe dobivala od SOA-e, prividno se stavljajući na "koleginu" stranu, Jasna Babić me pokušala omalovažiti kao nevještog novinara koji se eto nije sjetio poput većine njegovih kolega zatamniti oznake tajnosti na spornim dokumentima. Rekao sam svojedobno saborskom odboru za nacionalnu sigurnost, a nedavno i policiji da sam svjesno objavljivao državne tajne kako bih ukazao na kriminalne sadržaje koje se štiti oznakom tajnosti te na činjenicu da su takve dokumente medijima uglavnom dilali šefovi tajnih službi, a ne tamo neki nižerangirani zviždači. Da je Jasna Babić uistinu istraživačka novinarka ne bi meni prigovarala da sam nevješt jer nisam znao sakriti oznake tajnosti kad je ona samo u knjizi Zagrebačka mafija objavila više takvih dokumenata s jasno vidljivim oznakama tajnosti, a za koje pouzdano znam da ni do danas nisu deklsificirani. Uz to, sama je pod te faksimile potpisivala od koga ih je dobila, a pouzdano znam da protiv Josipa Perkovića i Gordana Akrapa koji su sastavljali njene tajne dokumente nikad nisu bile poduzete nikakve mjere da bi ih se kaznilo jer su odavali državne i službene tajne. To su visokorangirani obavještajci. Josipa Perkovića štiti predsjednik Stjepan Mesić, a Gordana Akrapa kojega su nedavno njemačke vlasti protjerale s diplomatske dužnosti u Berlinu pod sumnjom da je ometao istragu o ubojstvu Stjepana Đurekovića, štiti njegov gazda u SOA-i Tomislav Karamarko. Sad objavljujem državne i službene tajne koje je Jasna Babić uz asistenciju Josipa Perkovića i Gordana Akrapa publicirala u knjizi "Zagrebačka mafija", izdavača Ive Pukanića, Zagreb, 2003., pa se pitam hoće li me sutra policija opet hapsiti, maltretirati Dariusa, zaplijeniti spornu knjigu, odnijeti sve iz stanova Jasne Babić, Ive Pukanića, Josipa Perkovića i Gordana Akrapa...  ">     A da "kolegica" dobro surađuje sa špijunskim šefovima svjedoči i ovaj njen napis o mom slučaju: Policijske bajke Kao signal da se udružena akcija MUP-a, SOA-e i DORH-a protiv Peratovića ne razvija prema njihovim očekivanjima, policija je u petak plasirala neslužbenu priču da je svoje privatne razgovore snimao i pohranjivao na CD-ove, što upućuje na mogućnost da je ucjenjivao kolege i političare. Pritom je ostalo neodgovoreno temeljno pitanje: gdje je tu izdaja državne tajne, zbog koje se tobože kazneno goni? Policija to nije mogla lansirati u petak kada je tek u petak započeto i nije dovršeno pregledavanje mojih mp3-ica, cd-ova i dvd-ova. Takvu laž mogla je plasirati samo SOA-a kojoj je bio na vezi policajac, nazovimo ga kodnim imenom Kazo, koji me je na početku isljeđivanja u petak stalno podbadao da sam otišao na WC kako bih okrenuo kasetu na dikatfonu kojim da ih prisluškujem. No, Kazo nije uspio prikupiti dokaz da sam ikoga nezakonito snimao, a kamoli ucjenjivao, što mu je u zadatak dala SOA. Zanimljivo je da mi se kasnije javila Vesna Škare-Ožbolt upozorivši me da ljudi bliski Tomislavu Karamarku šire priču da sam nju tajno snimao. Naravno, ona u to nije povjerovala. Pa njoj je SOA provalila u ured i kad god sam s njom tamo razgovarao držala je otvoren prozor da buka s Ilice omete prisluškivanje. Naravno, Karamarko je snimao koga god je htio. Dio tih nezakonitih snimki mogao je zmiksati s mojim intervjuima zabilježenim na mp3-icama. Imao je priliku to učiniti jer su moje stvari, zajedno s kopijama, putovale od MUP-a u Heinzleovoj od subote do utorka kad su stigle na Županijski sud. Dočepam li se takvog miksa ne gine mu samo takva međunarodna tužba i blamaža. I ne samo njemu, nego svima iz vrha vlasti koji ga podržavaju. |
