Priča o hrvatskome zdravstvu može, recimo, biti pripovijest o
Silvestru Kujundžiću, dječaku koji je potkraj 1997. imao tri i pol godine i koji je patio od urođene srčane mane. Roditelji su ga doveli na operaciju u KBC "Rebro" u Zagrebu, rečeno im je da se radi o "rutinskoj operaciji" i da će operaciju obaviti dr.
Josip Husar: devet dana poslije operacije Silvestar je preminuo, a razlog njegovoj smrti bila je nestručnost čovjeka koji se predstavljao kao dječji kardiokirurg. Možda nam je sjećanje blijedo, no nikako se ne možemo prisjetiti da su tada
Letica,
Orešković,
Stavljenić-Rukavina,
Večerina-Volić ili
Ostojić pozivali
Milotu i
Luku Kujundžića da krenu u pravosudnu ofenzivu protiv Josipa Husara, čovjeka koji je svojim skalpelom tih dana na onaj svijet poslao još petero mališana. Da su i htjeli,
Kujundžićevi to nisu mogli napraviti: nisu, naime, imali novaca za pokretanje sudskoga spora.
Ne možemo se, također, prisjetiti da je tih dana itko od dičnih hrvatskih medicinskih trudbenika javno tražio da policija i tužilaštvo provedu istragu o smrti šestero djece na "Rebru"; ne sjećamo se, nadalje, da je netko od te velevažne bratije tražio pokretanje postupka protiv
Husara i njegova tadašnjeg šefa dr.
Tomislava Brzovića, a ne sjećamo se ni da je netko od tih ljudi prosvjedovao protiv toga što se
Husar promeće u žrtvu, pa od novina sudskim putem pokušava utjerati dva milijuna kuna. Na ime duševnih boli.
Ivica Đikić, AIM, Zagreb, 26.10.2001.