08.03.2006., srijeda
Sudovanje Ivana Cerovca
|
Nakon 13 godina od pokretanja procesa povodom tužbe za klevetu dirigenta Ivana Cerovca protiv Nikole Babića autora filma o Bruni Bušiću u kom su osim Cerovca suradnicima Udbe proglašeni i nekadašnji političari Ivan Cesar i Tomo Sedlo, na Općinskom sudu u Zagrebu kod sutkinje Renate Šrekais održat će se još jedna rasprava u tom predmetu. Cerovac je u Babićevom filmu proglašen udbašem na osnovu nalaza Bože Vukušića, a nedavno se našao na popisu navodnih suradnika Udbe kojega je napravio Josip Perković. Nekadašnji ugledni evropski dirigent, a nakon demokratskih promjena i dragovoljac Domovinskog rata žali se da je ovo već četvrto sudsko vijeće koje sudi u njegovom predmetu, a da je zadnje ročište bilo pred šest godina. Prvi je na predmetu radio sudac Đuro Sessa, kojeg je u donošenju presude spriječio odlazak u diplomaciju (bio je konzul u Australiji). Uz pokojnog Ivana Cesara koji je naglo obolio i umro nakon emitiranja Babićevog filma u kojem je proglašen udbašem, Cerovac je jedna od tragičnijih figura neprestane manipulacije s popisima navodnih suradnika jugoslavenske tajne policije. Evo kako je Cerovac pred tri godine u Vjesniku opisao svoju pravosudnu golgotu: Kao prvo, još u listopadu 1992. zatražio sam, prema zakonu, izricanje privremene mjere zabrane tog filma. Do dana današnjega općinski suci nisu bili u stanju presuditi: ni za, niti protiv, iako Zakon o javnom informiranju (članak 32. stavak 2.) izričito kaže da se odluka mora donijeti hitno. Od onda do danas u toj tužbi održane su ravno tri rasprave, svake treće godine 0,8 rasprava. U mojoj tužbi protiv obljubljenog mi zemljaka Ivića Pašalića, također iz listopada 1992., sutkinja punih sedam godina nije zakazivala rasprave. Tako da sada svaki svjedok mirne duše može reći da se ničega ne sjeća. I nijednom ne mogu reći da krivo svjedoči. U najvažnijoj tužbi, krivičnoj tužbi protiv stvaratelja filma, sutkinja jednostavno nije zakazivala rasprave. Pa je kaznena tužba 1996. otišla u apsolutnu zastaru o čemu me je Općinski sud izvijestio 1999. Do te tužbe bilo mi je posebno stalo, jer u ovom nakaznom hrvatskom pravosuđu samo se u kaznenom postupku utvrđuje materijalna istina i samo u tom postupku sam imao šanse dokazati da su optužbe protiv mene, da sam bio doušnik jugoslavenske Udbe, lažne. Sutkinja koja je tako zgodno pustila ovaj postupak u zastaru ubrzo je nakon toga unaprijeđena i imenovana sutkinjom Županijskog suda, a predsjednik saborskog odbora za imenovanja sudaca bio je upravo Vice Vukojević, začetnik cjelokupne hajke protiv mene. U građanskoj parnici protiv štetnika Nikole Babića, režisera filma, Andrije Popovića, scenarista, Vice Vukojevića, idejnog začetnika filma, Republike Hrvatske, čija je komisija odobrila film i naposljetku Hrvatske televizije, koja je film emitirala, u ovih desetak godina nije ispitan ni jedan jedini svjedok od oko stotinu koje sam predložio. U mojoj tužbi protiv »Urania filma« i Društva političkih zatvorenika, koji su bili producenti filma o Bruni Bušiću, otkrilo se samo to da su se pojedine osobe dobro obogatile preprodavajući po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje u inozemstvu videokasete s rečenim filmom. No nije bilo moguće, čak niti vještacima, utvrditi koliko je kaseta doista proizvedeno niti gdje je završio novac od njihove prodaje. Novac je, naravno, završio kod onih koji nisu morali nikome polagati račune. Ivan Cerovac, Vjesnik, 12. listopada 2002. |
