online

Novosti
Samostalni srpski tjednik (Zagreb/Vukovar)
broj 301, 23. semptembar 2005. str. 5., 6. i 7.

Tema tjedna

Pakračka Poljana - logor bez ratnog zločina?

Slučaj «Pakračka Poljana» ponovno je osramotio hrvatsko pravosuđe. Unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama - deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca i pet za Igora Mikolu - obrazloženje presude da je na području Pakračke Poljane stvoren logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma, ali da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, u suprotnosti je sa zdravim razumom. Time je dijelom dato za pravo bivšem predsjedniku Vrhovnog suda Milanu Vukoviću koji je izjavio kako hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratni zločin jer su se branili


Miroslav Miralem Bajramović osuđen je zbog otmice

Nedavno okončano ponovljeno suđenje u slučaju «Pakračka Poljana», unatoč na prvi pogled spektakularnim presudama - deset godina zatvora za Muniba Suljića, osam za Sinišu Rimca, pet za Igora Mikolu i četiri, odnosno tri za Miroslava Bajramovića i Branka Šarića - iznova je pokazalo da se hrvatsko pravosuđe nije do kraja spremno suočiti s mračnim dijelom Domovinskog rata. Samo obrazloženje presude da se ne radi o ratnom zločinu već o zločinu u ratnim okolnostima, te da je na prostoru Pakračke Poljane napravljen logor nalik nacističkima u Drugom svjetskom ratu, kontradikacija je u suprotnosti sa zdravim razumom. Naime, ako su Munib Suljić i Siniša Rimac osuđeni za ubojstvo Aleksandra Saše Antića u sklopu «logora u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma», a Igor Mikola im u tome pomogao, ako su Miro Bajramović i Branko Šarić osuđeni za nezakonitu otmicu zagrebačkog Srbina Miloša Ivoševića i dvojice radnika s gradilišta njegove kuće, Rade Pajića i Marka Grujića, ubijenih u tom istom logoru, po kojoj logici to nije ratni zločin?

Nekažnjeni organizatori logora

Ako je poznato da su iz sabirnog centra na Zagrebačkom velesajmu (Paviljon 22), iz vojnog pritvora Kerestinec, te iz mjesta u zapadnoj Slavoniji pod kontrolom hrvatskih vlasti lojalni Srbi, ratni zarobljenici i nepoćudni Hrvati odvođeni u logor u Pakračkoj Poljani, to je samo po sebi ratni zločin, jer nije postojalo nikakvo zakonsko uporište po kojem se to činilo. Ako su tamo ti nesretni ljudi još i ubijani, kao što je i dokazano u presudi, nema nikakve osnove po kojoj je sutkinja Rajka Tomerlin Almer mogla zaključiti da se radilo o zločinu u ratnim okolnostima.

Legendarna izjava bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića kako hrvatski vojnici nisu po definiciji mogli počiniti ratni zločin jer su se branili, izrečena je početkom devedesetih upravo kao komentar prvih ozbiljnijih napisa o ratnim zločinima u Pakračkoj Poljani. Dakle, Milan Vuković je pod obranom Hrvatske podrazumijevao otmice lojalnih Srba i nepoćudnih Hrvata, njihovo smještanje u «logor u kojem se prema ljudima postupalo kao u vrijeme nacizma» gdje ih se, istina, ubijalo na ponešto primitivniji način: ne u plinskim komorama, nego metkom u zatiljak. Na stanoviti se način sutkinja Rajka Tomerlin Almer slaže s mišljenjem Milana Vukovića. Bolje bi bilo da sutkinja uopće nije spomenula nacistički karakter logora u Pakračkoj Poljani, jer je onda barem oni apsolutno neupućeni, ali ipak inteligentniji, ne bi mogli priupitati sljedeće: pa dobro, tko je taj logor organizirao, tko je njime zapovijedao? Zašto njih niste kaznili?

Tuđman zgrožen nad Bajramovićevim tvrdnjama?

Kako to da Tomislav Merčep, zapovjednik pričuvne policijske jedinice kojoj je pripadala i petorica osuđenih «merčepovaca», nikada nije bio ni pritvoren zbog ovih zločina? Čak je Zvonimir Trusić, šef kafića «Stil» na Zagrebačkom velesajmu kao zapovjednog mjesta za sabirni centar u Paviljonu 22, početkom 1992. s nekolicinom «merčepovaca» bio pritvoren i pod istragom, ali sam Merčep nije. «Merčep je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici i nismo ga mogli osumnjičiti», odgovorio je 1997. Anto Nobilo, tadašnji zamjenik okružnog javnog tužioca na pitanje pokojnog Vrhovnika Franje Tuđmana za jednog razgovora u Uredu predsjednika. Tuđman i Nobilo su inače razgovarali o strategiji obrane Tihomira Blaškića, ali je do Tuđmana došla vijest o intervjuu Miroslava Bajramovića «Feral Tribuneu», pa je Nobilo ponudio ispričati što on zna o slučaju Pakračka Poljana, a Tuđman je pitao kakva je u svemu tome uloga Tomislava Merčepa. Prema stenogramu njihova razgovora, kojeg je prošle godine objavio «Nacional», a javno ga potvrdio i sam Nobilo, Tuđman se iskreno zgrozio nad Bajramovićevim tvrdnjama da je sam ubio 70-ak ljudi, a da je Merčepova jedinica, navodno zvana «Jesenje kiše», u Pakračkoj Poljani likvidirala 280 ljudi, pretežno Srba.


Nobilo:Merčep je u vrijeme inkriminiranih događaja ranjen ležao u bolnici i nismo ga mogli osumnjičiti

Konzultiravši se s Miroslavom Šeparovićem, tadašnjim ministrom pravosuđa Tuđman je naložio zamjeniku glavnog državnog odvjetnika Marijanu Hranjskom da se odmah uhite Bajramović i ostali koje je on spomenuo da su s njim sudjelovali u zločinima. Nobilo je tvrdio da taj intervju nije čitao, ali da je i on do sličnih nalaza došao 1992. kada je kao zamjenik okružnog tužitelja vodio prvu istragu. Prošle godine se Nobilo u intervjuu «Večernjem listu» pohvalio da je Tuđmanu kazao da je sve što je Bajramović ispričao u «Feralu» točno.

Bajramović lažni svjedok - provokator?

Zapravo, upravo taj intervju Miroslava Bajramovića jedno je od ključnih mjesta zataškavanja istine o Pakračkoj Poljani i poštenog procesuiranja svih strahota koje su se tamo dogodile. Miroslava Bajramovića prethodno su prozreli istražitelji Haaškog suda koji su 1997. istraživali nestanke i ubojstva vukovarskih Srba iz 1991. u vrijeme apsolutne vladavine Tomislava Merčepa u tom gradu. Beogradski profesor Vojin Dabić, koji je na toj istrazi surađivao s Grahamom Blewitom, tadašnjim zamjenikom glavne haaške tužiteljice Louise Arbour, ispričao je autoru ovih redaka da se Bajramović ponudio za svjedoka zločina «merčepovaca» u Vukovaru te naveo otprilike 20-ak imena Srba koje su, navodno on i njegovi sudrugovi, pobili i bacili u Dunav. «Ustanovili smo da je sva ta imena izmislio, a jedini točan podatak koji smo od Bajramovića dobili bilo je mjesto na obali Dunava gdje su bacani leševi», kazao je autoru ovih redaka Dabić, prisegnuvši da je Miroslav Bajramović dokazani lažni svjedok - provokator. Nije jasno zašto Anto Nobilo i dalje tvrdi da je Bajramovićev iskaz «Feralu» točan, niti zašto se oko Bajramovića koncem devedesetih angažirao Čičkov HHO.

Već na samom početku intervjua «Feralu» Bajramović iznosi dokazanu neistinu: «Naša je grupa dolje (u Gospiću, op. a.) likvidirala između 90 i 110 ljudi, jer smo bili prekratko, niti mjesec dana. Za Gospić je vrijedila naredba 'etnički očistiti': ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću». Iz ranijih nastupa Milana Levara, te preko različitih drugih svjedočanstava i dokumenata, objelodanjenih prije tzv. Bajramovićeve ispovijesti, bilo je poznato da je uloga «merčepovaca» u ratnim zločinima u Gospiću u odnosu na uloge Tihomira Oreškovića i Mirka Norca bila neznatna. Po svemu sudeći, Bajramovićev istup u «Feralu» trebao je poslužiti dijelu vlasti da pokaže da se hrvatska javnost i hrvatska vlast zgražaju nad ratnim zločinima što su ih počinile hrvatske postrojbe, te da će se promptno pristupiti procesuiranju nedjela o kojima je on svjedočio. Naravno, čim se našao u pritvoru Bajramović je zanijekao da je uopće dao intervju «Feralu», a time i sadržaj priznanja.

Nema leša - nema zločina

Tomislav Merčep i Zvonimir Trusić, koje je Bajramović označio kao organizatore zločina u Pakračkoj Poljani, nisu pritvoreni. A od pritvorenih kakve-takve korisne informacije u istrazi tužiteljstvu je dao Stipe Manđarelo, čovjek koji je prije rata bio pravoslavni Rom, a u ratu, promijenivši identitet, davao izjave kao da je veći ustaša od Ante Pavelića. Isti taj Manđarelo u pritvoru je naglo obolio i umro. A da bi stvar bila bizarnija, njegovo je tijelo kremirano, iako su rijetki slučajevi da se posmrtni ostaci katolika kremiraju. Ali, nakon kremiranja nema više obdukcije, odnosno provjere uzroka smrti, što je po mnogim promatračima najvjerojatniji razlog zbog čega je kremiran. Prema dosta pouzdanim podacima, tijelo Marine Nuić, članice nekadašnje stranke Marka Veselice HDS, koja se u Pakračkoj Poljani našla kako bi donijela humanitarnu pomoć, a pod optužbom da je špijunka nakon višestrukog silovanja bila ubijena, završilo je u krematoriju na Šalati, tako da za njenu smrt nitko nije bio ni osumnjičen. Nema leša - nema zločina.


Jedna u nizu od nesupješnih sudskih potraga za lešom Saše Antić

Iskaz koji je Manđarelo uspio dati dok nije naglo umro, a postoje ozbiljne indicije da bi nastavio otvoreno govoriti da ga smrt u tome nije spriječila, poslužio je tek kao dokaz da se dvojicu-trojicu «merčepovaca» na tom prvom suđenju za Pakračku Poljanu osudi samo za nezakonite otmice. Ostali, među kojima i Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola, bez ikakve osude u lipnju 1999. pušteni su iz pritvora. Tužiteljstvo nije pribavilo nikakve druge dokaze, a sud je iskaze dvojice svjedoka, građana srpske nacionalnosti (Nikole Peleša i Branka Velagića), koji su još 1992. svjedočili da su bili prisiljeni kopati grob za Aleksandra Sašu Antića, ocijenio nedosljednima i kontradiktornima.

Zastrašivanje svjedoka na sudskom hodniku

Kada je Vrhovni sud 2001. ukinuo dio presude iz 1999. i naložio drugo suđenje za slučaj «Pakračka Poljana», došlo je do još veće lakrdije. Optuženi Suljić i Mikola su, braneći se sa slobode, na sudskom hodniku zastrašivali spomenutu dvojicu svjedoka, nakon čega su svjedoci pred sutkinjom pokazivali još veću amneziju i kontradiktornost nego na prvom suđenju. Pravosudna policija nije sprječavala to zastrašivanje svjedoka, niti je bilo kako reagirala kada su u pauzama suđenja Suljić i Mikola odlazili na WC, iz kog se čulo šmrkanje, a njih dvojica suženih zjenica i hektičnih reakcija nastavili pratiti raspravu.

Dakle, Suljić, Rimac i Mikola osuđeni su ovaj put na temelju još nedosljednijih, kontradiktornijih i amnestičnijih svjedočenja Peleša i Velagića. Čak je nevjerojatno da je jedan od tih svjedoka za vrijeme rasprave odjednom počeo govoriti kako mu je Munib Suljić rekao da će «sljedeći put raditi na kopanju veće, masovnije grobnice», a da taj iskaz ni tužilaštvo ni sud nisu uzeli u obzir i naložili dodatnu istragu.

Isto tako, posve je nevjerojatno da nijedna hrvatska istraga o zločinima u Pakračkoj Poljani nije uzela u obzir spis Vojnog sudu u Zagrebu iz 1993. (broj spisa: III-Kir-32/93) u kome je jedan od okrivljenih za krađu na ratištu, Franjo Krčelić tvrdio da mu je odobrenje da si iz zauzetih kuća Srba može uzimati predmete koji mu trebaju za gazdinstvo (traktor, televizor i sl.) dao njegov prvopretpostavljeni Nikola Cvitanović. Tom spisu priložena je i potvrda MUP-a RH broj 511-01-231-1/92, s datum 4. 02. 1992. adresirana iz Pakračke Poljane, a kojom savjetnik ministra Tomislav Merčep potvrđuje da je Franjo Krčelić «angažiran u pričuvnom sastavu policije od 01. 10. 1991. do 31. 01. 1992. na pakračko-lipičkom bojištu». To se razdoblje poklapa s vremenom u kom su se događali zločini u Pakračkoj Poljani i to je dokaz da je Tomislav Merčep u to vrijeme bio zapovjednik spomenute jedinice.

Odgovornost SDP-a


Knjiga Zdravka Tomca o Franji Tuđmanu

Osim toga, nerazumljivo je zašto hrvatsko pravosuđe nije pribavilo izjave svjedoka iz sela oko Pakraca, Lipika, Daruvara i Kutine koji su dali izjave, dostupne Haaškom sudu, o odvođenju i ubojstvima svojih susjeda i rodbine (posebno je tragična priča o ubojstvima više mještana srpske nacionalnosti sela Kip). Nikola Ivkanec, šef policije u Pakracu 1993. pomagao je kod istrage o zločinima nad Srbima koju je provodila UN-ova komisija na čelu sa Cherifom Bassionijem, koja je bila začetak ICTY-a i koja je otkrila grobište sa 18 leševa. Nepoznato je jesu li hrvatski istražni organi ikada uzeli iskaz od Nikole Ivkanca kako bi se rasvijetlio zločin u Pakračkoj Poljani.

Dugo vremena rodbina ubijenih nije mogla dobiti potvrdu o smrti svojih najmilijih. Kada je pakrački sudac Vojin Mrzić izdao jednu takvu potvrdu supruzi Jove Žestića u kojoj je, među ostalim, ustvrdio da je «nestali Jovo Žestić umro u zatvoru Ribnjaci u Marinom selu 17. 11. 1991. u koje je sa još nekolicinom mještana sela Klisa odveden po pripadnicima ZNG-a...» isti je dobio otkaz na sudu.

Sjena Pakračke Poljane pada i na tadašnje vodstvo SDP-a koje je preko Zdravka Tomca sudjelovalo u radu Vlade nacionalnog jedinstva. Inače, Tomac je u toj Vladi između ostalog bio zadužen i za praćenje stanja u zapadnoj Slavoniji. Postoji i pisano svjedočanstvo da je član kutinskog čelništva SDP-a krenuo na prethodno dogovoren susret sa čelništvom stranke u Zagrebu kako bi obavijestio centralu o zločinima u svom kraju, pa su ga zločinci oteli i ubili, a da iz SDP-ove centrale nitko zbog toga nije ni prosvjedovao.


Nikola Ivkanec, pakrački šef policije koji je 1993. dobro surađivao s istražiteljima UN-a na otkrivanju zločina u Pakračkoj Poljani, a nijedna hrvatska istraga nije tražila njegovo svjedočenje

Broj ubijenih na više lokacija poznatih pod jednim imenom - Pakračka Poljana, kreće se od 18 koliko je na početku uspjela dokazati Bassionijeva komisija, do više stotina koliko tvrde neke organizacije iz Srbije koje su se bavile ovom problematikom. Točan broj će jednog dana sigurno biti poznat, a na hrvatskom pravosuđu ostaje sramota da je donijelo presudu samo za jednog ubijenog hrvatskog policajca, porijeklom Srbina, Aleksandra Sašu Antića, kojeg su njegovi suborci proglasili špijunom, te za otmicu, ali ne i ubojstvo, trojice Srba iz Zagreba: carinika Miloša Ivoševića i dvojice radnika s njegova gradilišta, Rade Pajića i Marka Grujića.

Piše: Željko Peratović