05.04.2005., utorak
Gospić, 9/91 (Michael Moore hrvatskog novinarstva II)
|
Nakon te stravične seanse, u prostoriju ulazi Tihomir Orešković, pa s uživljavanjem u ulogu esesovca iz ratnih filmova, kaže: Gospodine Stankoviću, ma što da učinim s Vama?! Odveli su ga natrag u restoran, sad pun vojnika Hrvatske vojske i hosovaca. Norca tu, doduše nije bilo, ni Merčepa, a Karić se i dalje pravio da ništa ne primjećuje. Novinar kojega je Stanković dovezao iz Zagreba, u prolazu mu je pak ispod glasa dobacio: Mirko, oprosti, ali ne smijem ti prići! Viša sila jebi ga! Zato se valjani Romeo bio bacio na telefon, dobio u Zagrebu urednika Mladena Plešea, koji je ispod zemlje iskopao Manolića, Manolić intervenirao i Stanković je izvukao živu glavu. Mikola je ukrao Vjesnikov auto, pa su ga u Karlobag morali prebaciti kamionom opskrbe, a odatle je autostopom išao u Zagreb, gdje mu je glavni urednik, Hido Bišćević, ubrzo dao otkaz. Stoga je zbrisao u Njemačku, dobio azil i sad ondje sretno živi sa ženom i djecom, ali, beznadno, Hrvatsku i dalje smatra svojom jedinom domovinom, kako je izjavio reporteru domaćih novina. „Majmuni, gangsteri i heroji“, str. 473., Denis Kuljiš, Globus International, Zagreb 2001.  Dugačak je popis netočnosti u Kuljiševom prepričavanju mojih i Stankovićevih doživljaja u Gospiću s početka rujna 1991. Romeo Ibrišević nije bio tada u Gospiću. Drugi je fotoreporter Vjesnika slikao Merčepovce za stolom hotela u hotelu Lika, netom prije su oni za isti stol doveli uhićenog zapovjednika ZNG-a Davora Pajtla. Fotografirao ih je sasvim normalno tako da se na nekim slikama vidi kako gledaju u kameru i poziraju. Dogodilo se to nakon što je Mirko Stanković uhićen. Taj fotoreporter se bojao pomoći Stankoviću jer je i sam bio Srbin. Vjesnikov vozač je uhićen nakon što smo tog jutra posjetili njegovu tetu koja je živjela bliže istočnom dijelu Gospića koji su tada kontrolirali pobunjeni Srbi. Merčepovci su kasnije probili liniju kroz istočni Gospić, sve do Bilaja i Ribnika. Njihovo su djelo one spaljene kuće u istočnom Gospiću. Dakle, vratili smo se od Mirkove tete i u predvorju hotela Lika, Pajo Šimić koji je na ličkoj kapi imao ustaški znamen U, a falio mu je i jedan prednji zub, izderao se na Mirka da će ga uhiti jer mu je brat blizanac zvan Sijuks u četnicima, a četnici su netom pobili Hrvate u Širokoj Kuli, pa ne bi bilo loše zveknuti Mirka i razmijeniti njegovo tijelo za tijela Širokokuljana. Na to sam skočio i rekao da to neću dopustiti, jer da se na početku stvaranja države ne smijemo ponašati kao naši neprijatelji. Koja je onda razlika među nama? Da ću zvati Darka Kolomba (tada šef deska u Vjesniku, a danas direktor Jutarnjeg lista) i Mladena Plešea (tada urednik unutarnje politike Vjesnika, a danas zamjenik glavnog urednika u Globusu). U redakciji se govorilo da je Pleše dobar s Milanom Brezakom, tadašnjim pomoćnikom u MUP-u, i s Josipom Manolićem, tadašnjim predsjednikom Kriznog štaba za čitavu Hrvatsku. Pajo Šimić me pitao što sam ja po nacionalnosti, na što sam mu suknuo: - Što te briga! S Pajom Šimićem zadnji put sam se sreo na pogrebu Milana Levara. Pajo je bio Levarov prvi ratni zapovjednik, a na pogrebu je nosio lijes. Po ukopu, ručali smo u gostionici Pajinog brata Marka Šimića...  |
