Anđeoska masaža
Sjećate li se anđela? Divnih Božjih bića koja nas čuvaju? Možda vam negdje stoje onako u magli? No sigurna sam da ih se sjetite oko Božića kada vire ne samo iz crkvi već i svakog dućana...
Dok sam bila mala svaku večer su me spremali u krevet i sa mnom molili. Zvali smo anđele da čuvaju mene, mamu, tatu i cijelu obitelj. Uvijek sam nabrajala jednu po jednu osobu, pa još nekoga...tako vjerojatno i vi.
No kada smo prestali zvati anđele u svoj život? Kada smo prestali vjerovati da su tu i brinu za nas?
U jednom periodu života stavila sam anđele sa strane. Razumljivo, za vrijeme faksa neke druge stvari su nam u glavi, vjerujemo da ćemo živjeti zauvijek, a i ne kaže se uzalud „mlado, ludo“. Tek kasnije, kad sam počela odlaziti na jogu i razne vježbe koje pokreću energije tijela, anđeli su ponovo ušli u moj život.
Kao što postoje priče za malu djecu tako postoje i vježbe s anđelima za sve ostale. I ovdje vrijedi isto pravilo kao kod drugih tehnika „vježba čini majstora“. U početku si sam sebi pomalo glup, nisi siguran ako to djeluje, no onda stvari krenu. Moram priznati da ih ne vidim i žao mi je zbog toga, ali očito za to nisam spremna ili mi ne odgovara taj vidi komunikacije. Danas kad radim s njima osjetim ih i znam da su mi oni pomogli. Prizivam ih često, svaki dan više puta: rano ujutro da pomognu, zaštite i vode mene i moju obitelj, posebno nekog člana koji prolazi težu fazu u životu; molim ih za da mi osiguraju moje „stalno“ parkiralište; zovem ih u pomoć kad moram riješiti neki nelagodan razgovor; tražim da me vode kad ne mogu nešto naći; molim da prate mog supruga kad ide raspuhati motor (toga se užasavam, ali on to voli)...uvijek znam kad umiješaju svoje prste, zahvalim se....to druženje i prijateljstvo nekako je nježno, nestvarno, a opet tako divno, snažno i opipljivo.
Obično prije masaža i tretmana radim vježbe kako bih se dovela u stanje da mogu tretman odraditi najbolje moguće za klijenta, ali i sebe. Jučer je moja priprema bila fokusirana baš na anđele. Radila sam nekoliko vježbi uzemljavanja i iscjeljivanja. Zamolila sam ih da za vrijeme tretmana zaštite i čuvaju klijenticu i mene, te da klijenticu iscjeljuju na način koji je njoj najpotrebniji.
Kad je gospođa stigla, bila je dosta skeptična. Na poklon je dobila aromamasažu, ništa je ne boli, nema zdravstvenih problema, eto tek bi se opustila. S obzirom da nije ljubitelj jakih mirisa koristila sam malo eteričnog ulja i to par kapi ylang ylang i ružmarin cineola. Moram li reći da sam ulja birala zatvorenih očiju i molila anđele za vodstvo?!
Masaža je trajala 90 minuta. Pratila sam ritam klijentice, osjećaj gdje treba jače pritisnuti ili slabije. Uistinu je bila, barem na prvi pogled zdrava, bez celulita, bolnih mišića, stoga sam se najviše fokusirala na njeno opuštanje. Cijelo vrijeme molila sam anđele da budu prisutni da je iscjeljuju, osjetila sam kako nešto odnose, možda neki emocionalni teret, stres,....Nakon otprilike 60 minuta, njeno lice počelo se mijenjati. Usta su joj se razvukla u osmjeh koji jednostavno nije mogla sakriti. Toliko je bila draga da se je i meni smijalo...bila sam sigurna da su anđeli obavili svoj posao, prekrasno kao i uvijek.
Ostavila sam je da se odmori, krenula prema izlazu iz sobe, a ona: „prekrasno, prekrasno“ samo se je smješkala. Kad je izašla nakon nekog vremena samo je rekla: „nisam znala što ću raditi na toj masaži 90 min, ali ovo je divno. Nemam riječi. Nemam riječi.“
Isto kao što su anđeli dotakli moju klijenticu na njoj prihvatljiv način, dotaknuti će i vas. Probajte. Sjetite se kako ste to činili dok ste bili mali. Prizovite ih ponovo u svoj život jer oni su stalno tu, hodaju za vama besposleni sve dok im se ne obratite, osim u krajnjim slučajevima kad moraju djelovati prema Božjem planu. Osjetimo anđele kao divna bića koja su nam velikodušno dana da nas vode i pomažu, a za uzvrat samo trebaju našu zahvalu i ljubav. A zahvala je najmanje što im možemo dati, naročito onda kada smo svjesni kako nam pomažu brzo i najbolje što mogu. Ako vam se za početak čini teško, probajte raditi sa svojom djecom. Klinici su još povezani s duhovnim svijetom, lako se opuštaju, vjeruju a srca su im čista. Također ako želite to možemo učiniti i zajedno.
Neka vas anđeli čuvaju, pomognu vam i olakšaju gdje god i kad god to treba.
Što znate o svom terapeutu, maseru, kozmetičarki?
Danas dok sam masirala jednu klijenticu podigla sam joj ruku koja je bila teška, mlohava, a mogla sam pomicati prste bez njene kontrole. To je bio dobar znak da je klijentica duboko opuštena, a možda i spava. Dok sam je tako gledala, razmišljala sam tko zna gdje plovi u svojoj mašti, ili je u nekom ugodnom snu, ili na nekim drugim razinama svijesti, a možda i nekim drugim svjetovima.... No to je ujedno pokrenulo i pitanje koliko dobro svi mi znamo osobu koja radi na nama dok smo potpuno opušteni i/ili u snu bilo da je to maser, terapeut ili kozmetičar?
Svi smo mi od krvi i mesa, pobjegnu nam misli od posla, razmišljamo o ručku, obavezama, no što čini osobu kojoj se možemo predati s povjerenjem? Ja bih rekla prvenstveno znanje i stručnost, te namjera da svoj posao obave na najbolji mogući način i na obostrano zadovoljstvo.
Naime, prije nego sam se počela baviti aromaterapijom, tako i s masažama često bih pitala prijateljice koja eterična ulja su im koristili u mješavini za masažu, a one bi rekle: „ups, pojma nemam“. U nekim situacijama to može proći dobro, međutim kad postoji neki zdravstveni problem npr. nizak krvni tlak, a terapeut se prethodno ne zanima za zdravstveno stanje, moguće je da ukoliko stavi više nekog eteričnog ulja koje snižava krvni tlak (npr. lavandu ili ylang ylang) da će krvni tlak još više pasti! Također, popularne su masaže na plaži, no da li prethodno upoznaju svoje klijente s eteričnim uljima koja će staviti u pripravak? Osobno se užasavam tih masaža. Ljeti volim izbjegavati eterična ulja za vrijeme dužeg boravka na suncu, a neka kao npr. citusi (limun, gorka naranča, petit grain gorke naranče, bergamot,..) su naročito opasna jer su fototoksična te koža može reagirati tako da se pojave mrlje, oštećenja kože... za ljeto je općenito naglasak na baznim uljima koja će kožu nahraniti i regenerirati, a eterična ulja valja koristiti u manjoj količini i bolje na večer kad više nismo izloženi UV zrakama. Dakle stručnost je vrlo bitna.
A što nam govori namjera da svoj posao obavi na obostranu dobrobit?
Zamislite da ste u dubokom, opuštajućem snu. Terapeut vas lagano masira i svi procesi relaksacije, te otpuštanja nelagodnih ili neželjenih emocija i trauma su pokrenuti i ubrzani. Osim kvalitetnih ulja s kojima radi i glazba u prostoru također djeluje na sve razine tijela (fizičko, psihičko, emocionalno, mentalno). Što se događa kada terapeut nije dovoljno spreman za posao, pa razmišlja o svojim obavezama, možda djeci, ručku i namirnicama koje još treba nabaviti... Kako će se ta energija jer i misli su energija, odraziti na tretman i iscjeljivanje?
Osoba koja se potpuno daje u svoj posao prije tretmana sama sebe treba dovesti u red, tj. pripremiti svoje fizičko tijelo i energetsko polje. Postoje razne metode i tehnike da se to postigne, a neke su: vježbe razgibavanja (gdje se potiče cirkulacija i protok energije), uzemljavanje (povezuje se s energijom zemlje i neba, tako dobiva snaga, vitalnost, intuicija za rad, a ujedno može otpustiti svoje negativnosti i probleme, a kasnije i sadržaje klijenta). Prostor treba energetski pročistiti i tek se tada može posveti radu. Kada je sve spremno, svojom dobrom namjerom, možda samo molbom ili molitvom za dobro zdravlje, unutrašnji mir ili što je klijentu potrebno terapeut jako puno pomaže i olakšava proces opuštanja i regeneracije.
Svima je već poznato da ono što dajemo to nam se i vraća. To vrijedi i za terapeuta, što je spremniji fizički i energetski, lakše i bolje će se posvetiti tegobama (i problemima) klijenta. Osim ozarenog lica klijenta na kraju tretmana, Univerzalna životna snaga, Svemir ili Bog (što god vam je najbliže) pokloniti će terapeutu na njegovom putu više razumijevanja, tolerancije, zdravlja i dobrobiti. Samo pozitivne misli, ljubav i dobra namjera za nas i ljude oko nas omogućavaju nam zajednički napredak, blagoslov, obilje i dobrobit. Pa krenimo svatko od sebe.....
Nadam se da je ovaj tekst pokrenuo vaše misli o ljudima koje izabirete da podržavaju vaš oporavak, rast i regeneraciju. Nemojte se sramiti, pitajte sve što vas zanima vezano za vaše zdravlje. Slobodno objasnite koji su vaši problemi, što su ciljevi i želje, a pravi terapeut će dati svoj doprinos u tom smjeru.
Ugodno vam druženje na tom putu. I nemojte zaboraviti da svi se mi srećemo iz nekog razloga. Terapeut sreće klijenta i klijent upravo tog terapeuta...i kad niste zadovoljni, razmislite što ste iz tog odnosa trebali naučiti, zahvalite se na svakoj lekciji i tražite novu osobu, sličnu vašim potrebama i koja će odgovoriti na vaše tegobe....jer svaka stvar je na pravom mjestu u pravo vrijeme....
Ptice i/ili ljudi u kavezu
Prije par dana na čuvanje, preko ljeta, dobili smo malu tigricu. Nisam previše o tome razmišljala, ptica ko ptica, u kavezu, treba vode i hrane i to je to. No, jako sam se iznenadila kad sam shvatila koliko jedno malo biće može promijeniti cijeli doživljaj sredine i nas samih.
Naime, od kad je došao Piko, tako ga rado zovem iako mu to nije ime, stalno odlazimo k njemu, gledamo da li ima hrane, vode, dižemo hrskavicu da može brusiti kljun,...ujutro ga stavim blizu prozora da ima zraka, kad dođe sunce pomaknem ga više u hlad, a popodne kad padne sjena na balkon iznesem ga van da malo uživa....tada on poludi od sreće jer pjeva s drugim ptičicama....gledajući ga tako, učinilo mi se je da smo i mi, ljudi, tako slični ovim tigricama. Silno nas nešto vuče van iz naše ljuske, a opet tako rado ostajemo u svojim kavezima gdje se osjećamo sigurno. Možda ne najsretnije, ali sigurno. I teško nam je opustiti se i prepustiti se životu, ne bojati se promjena, ostaviti sigurnost doma, hranu i druga materijalna dobra, da bismo osjetili polet svoje duše, rast i razvoj u neke druge dimenzije. Upravo tako prolaze nam dani i godine, u divnom kavezu kakvog smo sami stvorili, gledamo van kroz rešetke, čujemo druge koji slobodno lete, a sami se ne usudimo izaći kroz vratašca.
I dok tako gledam Pika, u jednom trenutku se sav snuždi, pitam se da li je možda tužan i kako bi uopće opstao vani kad bi mu otvorila vrata da izađe. Njegova vrsta, isto kao i naša, generacijama je odrasla u kavezu. Kolektivna svijest i sjećanje drže nas unutra na sigurnom, a srce vuče van. Um daje informaciju da je vani opasno mjesto, promjene se mogu desiti, a ovdje unutra toplo je, sigurno. I možda vani može biti puno bolje, puno raznovrsnije i ljepše no treba se usuditi.
Moja tigrica, naš lijepi žuti Piko, kad bi izašao sigurno bi uginuo jer ne zna što i kako jesti, možda bi sam postao hrana nekoj lukavoj mački ili agresivnom psu koji dokazuje svoju moć. Tko zna....a što se nama može vani desiti? Srećom, razina ljudske svijesti nešto je viša, znamo se prehraniti, brinuti za sebe, a krajnje uvijek se možemo vratiti u sigurnost kaveza. Ipak, sigurna sam da osobe koje se usude istražiti prekrasne prostore, rasti i razvijati se kroz svoja osobna iskustva, teško da se više vraćaju u svoje kaveze. Oni vole i cijene svoju slobodu, unutrašnji mir, radost spoznaje, iskrenost i ljubav, te pripadanje i zahvalnost za sve to divno Božansko u nama i oko nas....
Svaki dan mom Piku pjevam „Piko, Piko, Piko bello!“, da divna je on ptica, tako jedinstvena, tako posebna, tako sitna a opet tako snažna da može jako ugristi kljunom. Nadam se da i vi možete uvidjeti ili barem probati prepoznati svoje osobne kvalitete, jedinstvenost, razigranost i snagu. Tko zna možda ćete jednom usuditi se stati na vratašca svog kaveza, raširiti krila i poletjeti prema visinama i tada naći još veći smisao svog života, još veću širinu svoje duše, pripadanje ovoj planeti, te beskrajnu radost jer idete svojim putem.
Kako utječemo na nepoželjne emocije?
Još kao klinku učili su me moliti. Svaku večer, kad me je ušuškala u krevet, moja nona je nabrajala zajedno sa mnom koga sve trebaju anđeli čuvati, pomoći muili voditi ga. Uvijek joj je bio draga sveti Anton, zaštitnik njenog mjesta, stoga je on imao posebno mjesto, a posla za obaviti. Ta lijepa navika trajala je dugo, a u nekom drukčijem obliku kod mene postoji i danas.
Nažalost, pretrpani obavezama često zaboravimo na lijepe običaje kojima su nas učili te ih se ponekad više ne pridržavamo ili čak zaboravimo na njih. U trenutku kada sam uznemirena zbog svojih bližnjih ili osjećam neki straha za sebe tada se više posvetim molitvi. Takav primjer desio se je prošli tjedan kada sam bila na brodu zajedno s prijateljima.
Već godinama odlazimo na more tako da većoj brizi i panici ni ovaj put nije bilo mjesta. Međutim, s obzirom na vremenske (ne)prilike situacija je bila lošija nego obično. Od nekoliko dana na moru, dva su bila sunčana, a ostalo vrijeme je padala kiša, puhalo je, valjalo nas je more, ili je bila oluja i sijevalo je. Ne znam koja od tih pojava mi je „draža“ kad sam na brodu.
Ipak, najgore sam se osjećala prvi dan kada smo isplovili i upali u oluju (ili se je barem meni tako činilo). Znala da su naši dečki na brodu sposobni voziti brod u ovakvim uvjetima i da imaju iskustva (jedan od njih je preplovio Atlantik natječući se u regati od Španjolske do Kariba!), te da ne trebam brinuti, ...ali moj strah za život bio je veći. Panično sam se uvjeravala kako se jedrilica ne može okrenuti i da sami valovi nisu toliko opasni. A kako je vani još i jako padala kiša s vjetrom, odlučila sam ostati u kabini. Srećom, od toga mi nije mučnina.
Legla sam na krevet i počela razmišljati. Jasno, u krivom smjeru „Što nam je ovo trebalo? Kad će više ta Korčula? Pa zašto baš danas?...“ Naravno, niti jedno od ovih pitanja ne pomaže. Odluka da se umirim i fokusiram na ljepše stvari bila je bolji izbor. I tako sam počela sam moliti. Prizivala sam sve anđele, sve svece i bića svjetla koja su mi bliska. Zamišljala sam kako me iscjeljuju, odnose moje strahove i brigu, ublažavaju grč u želucu,...tuširala sam se u zlatnoj anđeoskoj svjetlosti, pročišćavala sve negativno. Molila sam da nas vode, pomognu da nađemo vez u obližnjoj luci, da se sigurno i brzo dočepamo kopna. Osim toga, radila sam i reiki...uključila sam i radila sve što sam znala. Činilo mi se je dugo, no nakon nekog vremena, moja zabrinutost je splasnula, osjetila sam mir i opuštenost. Bila sam zahvalna, a i sada sam, svim bićima na svakoj pomoći.
Ova situacija u meni je potakla pitanje: koliko smo kao odrasli zaboravili pomoći si i olakšati neku tešku situaciju? Kako sami sebi pomažemo kad osjetimo strah i/ili brigu? Da li molitvom, meditacijom, slušanjem glazbe koju volimo? Vjerujem da uopće bitno koji je to način, jer nema pravog ili krivog. Najvažnije je otpustiti emociju i transformirati je u nešto dobro. Na putu možda možemo otkriti i dublji uzrok, te iscijeliti i njega.
Zahvalna sam danas mojoj noni na strpljivosti kojom me je učila moliti. Često se nađem u situaciji da spontano počnem upravo to činiti. Vjera me digne, shvatim da nisam sama i da uvijek od nekud stiže pomoć. Jer stara poslovica ne kaže uzalud „tamo gdje se zatvore vrata, negdje blizu se otvori prozor“.
