Crveni, slatki piling za stopala
Naše noge tri puta obiđu Zemlju tijekom života....puno je to hodanja i stajanja. Poklonimo li im nešto našeg vremena, pa će taj put biti lakši, brži i ugodniji.
Kad govorimo o njezi tijela vrlo često zapostavljamo upravo stopala. Ipak, naše noge, bez zamjeranja, i dalje nose našu težinu cijeli dan, vode nas svuda... Da bi stopala bila zdrava i dobro izgledala treba ih redovito i stalno održavati. Možda nemate uvijek vremena otići pedikeru, no i kućni spa može biti zanimljiv naročito u ovo doba godine kad nam priroda nudi mnoge plodove.
Za sljedeći piling sve sastojke imate u svojoj kuhinji, trebate samo 15min vremena za nova i obnovljena stopala.
4 manje jagode operite i zdrobite, malo ih iscijedite, dodajte smeđi šećer (toliko da smjesa bude gusta). U smjesu možete dodati i malu žlicu zdrobljenog avokada, ukoliko vam je koža izrazito suha. Ulje avokada vrlo je bogato, hrani kožu, vraća elastičnost istrošenoj koži. Smjesu ne smijete pojesti, već utrljati na stopala!
Pilingom odstranjujemo odumrle stanice kože, pokrećemo cirkulaciju i obnavljanje kože. Nakon što se isprali piling, tvrđa zadebljanja možete blago strugati prirodnim kamenom. Nemojte pretjerati jer neumorno struganje može uništiti zaštitni sloj. Namažite bogato kremom.
Uživajte u laganom osjećaju u stopalima.
Za detaljan kućni spa za stopala, pogledajte članak u cijelosti na www.femina.hr.
Što kad vas odaberu?
Osim uže obitelji koju dobijemo rođenjem, većinu dragih ljudi; prijatelje, partnera, kumove biramo sami. Najčešće su to osobe s kojima smo blisko povezani, čiju podršku imamo i trebamo, te na koje možemo računati kad nam nešto zatreba. Jasno, i obrnuto.
Ipak, postoje trenuci u životu kad nas odaberu, bilo neki drugi ljudi ili čak životinje. Kako se tada ponašati? Što je nabolje? Možda na tu situaciju nismo računali? Nismo planirali da se netko u nas zaljubi? Želimo li to ili ne? Kako odgovoriti ili objasniti da nismo zainteresirani za tako nešto? Bilo kako, taj netko nas je izabrao jer smatra da smo najbolji za njega/nju ili barem dovoljno dobri. Istina, mene je takav odabir, od strane našeg novog psa, šokirao. Naime, živimo u stanu, pa osim dvije tigrice, druge životinje nisu dolazile u obzir. Svakako ne do prije neki dan.
U zgradi u kojoj živimo ima dosta djece, pa se izgubljeni štenac motao okolo ne bi li ga netko udomio. Većina, zbog obaveza ili nečeg drugog to nije mogla napraviti tako je očajan u dvorištu cvilio par dana. Dolaskom s posla jedne večeri, moj dragi ga je primijetio, a on stao uz nogu i ravno u haustor, pa do stana. Uzaludno je bilo odgovaranje, vraćanje. Ništa. Na kraju je odlučio dati mu malo mlijeka, pa onda ispratit ga van. No to nije bio plan malog crnog, već kako je dragi otvorio vrata, ovaj se odmah zaletio ispod kauča i spavao u transu 8h. Bilo je umiljat, pustio se odmah dirati, lizao je ruku, tresao se na svaki zvuk kroz noć. Oboje smo se već tada prelomili...prvu večer sam spavala na kauču jer kako će mali pas biti sam u novoj kući?! A bojao se jadan svega, disanja ptica, zvuka frižidera,...svega...čim bi digao glavu ja bi ga podragala, a on je siroti bio zahvalan. Nakon nekog vremena već je glavu meni dizao sam.
Drugo jutro, nakon mukotrpnog spremanja jer morala sam ga smjestiti u kadu dok se spremim za van, odvela sam ga veterinaru. Srećom, tamo su objasnili kako ga njegovati, hraniti, očistiti od parazita, prijavili nalazak psa (ima tetovirani broj na uhu) i onda smo krenuli u dućan za kućne ljubimce. Kupovina hama (uzice za male pse koja ide oko nogu i prsa, a ne glave), četke, hrane, vitamina, pelena za nuždu,...koji je to posao!!! Nisam ni sama znala što sve postoji. Srećom, taj isti dan od susjeda dobili smo boks za pse, tako da je peso brzo mogao odmoriti, a i meni dati malo mira. Koliko god da sam bila šokirana kad su boks donijeli, bez toga moj život bi bio gotov. Nema ručka, spremanja, hodanja, ničega jer stalno te nešto od iza grize, grebe, ili pak skače na ptice, jede kuglice za vlagu i zemlju iz biljaka, grize kablove telefona, struje, šlape, bilo što. Koma. A kad je pala noć i krenulo buđenje svakih dva sata! Sve to prvih par dana izgledalo je simpatično i zanimljivo, a sretala sam i hrpu ljudi, te je većina komentirala – pas vas je baš izabrao. No zašto? Što moram/o naučiti? Zašto baš sada? Zašto nas?
Nije dugo trebalo da shvatim da je Franz (kako smo ga nazvali) poljuljao moje najdublje temelje – čistoću, red i organizaciju. Kako sam većinom sama s njim, jer dragi radi, jasno mi je bilo i to da je on većinom moja lekcija. Istina, svjesna sam da sam (veliki) ovisnik o redu i čistoći, neki bi rekli perfekcionista. A sad odjednom, na podu SVAKI DAN nađem smeća što ga prije nije bilo danima. Teško mi bude ni povjerovati da je to je moj pod!?! Pa pišanje svuda!!!!! I to u dva navrata, jer prvim dijelom daje do znanja da ima nuždu. Ili sam samo ja to tako povezala.
Dobro znamo da je stres način kako se nosimo sa promjenama u životu. I lijepi događaji mogu biti stresni (svadba, promjena posla, rođenje djeteta), a nadodala bih i dolazak štenca u kuću. Nakon par dana bila sam očajna i pod totalnim stresom. Još i na rubu: ili ja ili on! Moj stari život otišao je u nepovrat, a veterinarka predlaže da porazgovaram s psihologom kako pas podnosi boks!!! Tko je tu lud? Uostalom, cijele dane sam sama s njim, pokušavajući otkriti što treba i želi, ne popustiti previše, a opet ne previše dati. Koja je prava mjera? Koliko dugo ga mogu kazniti? Da li ga uopće treba kazniti? A koristio je svaki trenutak za napraviti nered. Jasno, beba je. Pa onda onaj pogled sa suznim očima kad je kažnjen....osim nemira, nereda još i krivnja....
Dakle, zašto je baš nama došao? Vjerujem da sve ima razlog, pa tako i ovo. Iako mi pada jako, jako teško, možda je došlo vrijeme da se suočim s mojim uvjerenjima i potrebama da sve bude savršeno čisto, uredno, a ja organizirana i uvijek prema nekom planu. Što je problem dublji, teže podnosimo rješavanje istoga. A ponekad se stvarno nađem na rubu živaca. Obično mu tada prijetim da ću ga vratiti u šinteraj. Sve je isto kao s djecom....što sve radim za tebe, a ti mi ovako vraćaš. Mrzim tu rečenicu, no pomislila sam u par navrata. Bilo kako, sada nakon 3 tjedna, polako se navikavam...uhvatili smo ritam, neki suživot, neka nova pravila, ali i otpuštanje starih. Isto vrijedi za oboje; nije lako, jednostavno, niti brzo, ali dugoročno vjerojatno najbolje za njega i mene.
Kako se vi nosite sa svojim duboko ukorijenjenim manama, nedostacima, strahovima,..? Imate li volje, snage i želje pozabaviti se njima? Odustajete li brzo od svega i krećete ponovo? Ili se jednostavno ne zabrinjavate s nedostacima - jer nitko nije savršen ili ja se ne mogu promijeniti! Što više otpustimo neugodne prtljage slobodniji smo, a nije upitno svi je imamo....Želim vam puno hrabrosti i snage na putovanju, čim lakšu prtljagu na kraju puta i puno mira.
