Prije par dana na čuvanje, preko ljeta, dobili smo malu tigricu. Nisam previše o tome razmišljala, ptica ko ptica, u kavezu, treba vode i hrane i to je to. No, jako sam se iznenadila kad sam shvatila koliko jedno malo biće može promijeniti cijeli doživljaj sredine i nas samih.
Naime, od kad je došao Piko, tako ga rado zovem iako mu to nije ime, stalno odlazimo k njemu, gledamo da li ima hrane, vode, dižemo hrskavicu da može brusiti kljun,...ujutro ga stavim blizu prozora da ima zraka, kad dođe sunce pomaknem ga više u hlad, a popodne kad padne sjena na balkon iznesem ga van da malo uživa....tada on poludi od sreće jer pjeva s drugim ptičicama....gledajući ga tako, učinilo mi se je da smo i mi, ljudi, tako slični ovim tigricama. Silno nas nešto vuče van iz naše ljuske, a opet tako rado ostajemo u svojim kavezima gdje se osjećamo sigurno. Možda ne najsretnije, ali sigurno. I teško nam je opustiti se i prepustiti se životu, ne bojati se promjena, ostaviti sigurnost doma, hranu i druga materijalna dobra, da bismo osjetili polet svoje duše, rast i razvoj u neke druge dimenzije. Upravo tako prolaze nam dani i godine, u divnom kavezu kakvog smo sami stvorili, gledamo van kroz rešetke, čujemo druge koji slobodno lete, a sami se ne usudimo izaći kroz vratašca.
I dok tako gledam Pika, u jednom trenutku se sav snuždi, pitam se da li je možda tužan i kako bi uopće opstao vani kad bi mu otvorila vrata da izađe. Njegova vrsta, isto kao i naša, generacijama je odrasla u kavezu. Kolektivna svijest i sjećanje drže nas unutra na sigurnom, a srce vuče van. Um daje informaciju da je vani opasno mjesto, promjene se mogu desiti, a ovdje unutra toplo je, sigurno. I možda vani može biti puno bolje, puno raznovrsnije i ljepše no treba se usuditi.
Moja tigrica, naš lijepi žuti Piko, kad bi izašao sigurno bi uginuo jer ne zna što i kako jesti, možda bi sam postao hrana nekoj lukavoj mački ili agresivnom psu koji dokazuje svoju moć. Tko zna....a što se nama može vani desiti? Srećom, razina ljudske svijesti nešto je viša, znamo se prehraniti, brinuti za sebe, a krajnje uvijek se možemo vratiti u sigurnost kaveza. Ipak, sigurna sam da osobe koje se usude istražiti prekrasne prostore, rasti i razvijati se kroz svoja osobna iskustva, teško da se više vraćaju u svoje kaveze. Oni vole i cijene svoju slobodu, unutrašnji mir, radost spoznaje, iskrenost i ljubav, te pripadanje i zahvalnost za sve to divno Božansko u nama i oko nas....
Svaki dan mom Piku pjevam „Piko, Piko, Piko bello!“, da divna je on ptica, tako jedinstvena, tako posebna, tako sitna a opet tako snažna da može jako ugristi kljunom. Nadam se da i vi možete uvidjeti ili barem probati prepoznati svoje osobne kvalitete, jedinstvenost, razigranost i snagu. Tko zna možda ćete jednom usuditi se stati na vratašca svog kaveza, raširiti krila i poletjeti prema visinama i tada naći još veći smisao svog života, još veću širinu svoje duše, pripadanje ovoj planeti, te beskrajnu radost jer idete svojim putem.
Post je objavljen 08.07.2009. u 10:24 sati.