Kako sam postala frustrirana
Obično u životu, u kontaktu s drugim ljudima, čujemo za neke njihove (ne)zgode kad pomislimo – eh meni se to neće desiti, ili ja bi to drugačije (pametnije) i sl. Uvjereni smo i sigurni u to sve dok nas život ne testira i ne dokaže pravo stanje našeg uma.
Ukoliko krenemo tragom da su naše sadašnje stanje, te sve situacije u kojima se nalazimo preslika naših misli, emocija i niza uvjerenja jednostavno i lako vidimo da li idemo u pravom smjeru.
Npr. moja trenutna situacija krajnje je napeta i kaotična: ne spavam dovoljno, ne jedem redovito, ne stignem vježbati, trčim od ujutro za nekim obavezama koje sam si sama nametnula, a koje naravno moram obaviti... Zvuči poznato?
Naime, posljednjih par godina imala sam sreću da sam mogla organizirati svoj život i vrijeme tako da se potpuno prilagodim svojim potrebama. Sve je bilo relativno lako, iako tako to tada nije izgledalo, dok se nije pojavio Franz, moj pas. O njemu ste već do sada dosta čuli, no činjenica je da izmijenio cijelu percepciju moje svakodnevice i to mi ponekad ne pada najlakše niti sam zbog toga sretna. Ipak, ako zanemarim jutarnja dizanja i šetnje, njegovu razigranosti za koju nemam uvijek vremena, hvatanja ispod stola prije izlaska van, žvakanja mojih naočala i tepiha, i sl...on je vrlo pametan, dobar i poslušan pas. Osim toga, vrlo brzo sazrijeva i raste, stoga je iza dana u dan puno lakše s njim. Jasno, briga uvijek postoji, kao i obaveza. Volim ga, nemojte krivo shvatiti, no jednostavno nisam bila spremna za toliko promjena.
Osim Franza i njegovog ritma, prije par mjeseci počela sam ozbiljnije i raditi. Dugo sam se tome veselila i spremala se, ali početak rada izazvao je niz promjena, zahtjeva reorganizaciju svega i svačega, nabija neki svoj tempo i dinamiku. Količina nebrige, te pomicanja sebe u neki drugi (kasnije ću) plan doveo me je da sam zapela: dogodi mi da ne stignem jesti, piti ili otići na wc za vrijeme posla. Odmah nakon toga, trčim po Franza doma jer on treba ići u šetnju. Kad to obavimo, ne mogu se ni otuširati jer on laje beskrajno ako ga ponovo zatvorim u boks, pa i to obavim brzo, bez krema, ulja i svih onih divnih stvari koje tako volim. Pa spremanje ručka dok on trči s igračkom i navlači me za hlače da se igramo i sl. I tako dan za dan, počela sam se pretvarati u sve ono što ne želim i što sam rekla da si više neću dozvoliti.
Tek sad uviđam da su situacije koje nas ponesu i ubace u žrvanj, brze i neprimjetne. I prije nego shvatimo već nas testiraju, a mi se možemo prepustiti ili možda, nekom srećom, otrijezniti i napraviti čvrstu crtu i reći NE. Nakon par napadaja plača, neprospavanih noći, bolova u želucu (što nisam godinama imala) i sama sam uvidjela da sam došla do ruba. Znam da se moram srediti, stati na loptu i preuzeti natrag kontrolu nad svojim životom. Jasno, ne možemo kontrolirati životne situacije ali možemo definirati što i kako želimo za sebe. Odlučila sam da mi je beskrajno potrebno moje vrijeme za mene, baš kao i Franzu njegovo za šetnju ili igru. I kao što on bez toga ne može, ni ja ne mogu bez mog vremena jer tada rastem, fokusiram na svoje potrebe, omiljenu meditaciju, reiki tretman ili samo fino kupanje u mirisnim uljima. U tih par trenutaka dnevno, vratiti mogu snagu, omogućiti si da razumnijem i bolje rješavam sve ono što trebam i želim. Kad sam zadovoljna, manje sam raspršena, greške su manje ili ih nema, komunikacija s ljudima je bolja, i cijelo moje tijelo bolje funkcionira.
Vjerojatno se pitate da li ću uspjeti izdržati? Hoću, upravo zato jer je to jedini put da ostanem normalna, da ne krivim i mrzim sebe zbog svih nedostataka ili neobavljena posla, jer tada znam da sve ima svoj tok i da je nesavršenost normalna i prihvatljiva. Vremenom za sebe dobivam osjećaj i saznanje da sam i ja važna. Jeste li vi sebi važne i bitne? Da, da, znam, teško je, nemate vremena i lako je meni govoriti. No sigurno ste bar jednom došle do točke slamanja i kad obitelj preuzme brigu i dio posla koji inače obavljate. Tada se većina stvari nastavi odvijati iako ih obavlja netko drugi, život ide dalje, ništa se posebno nije dogodilo jer nismo stigle, uspjele obaviti baš danas. Da li je potrebno čekati tu točku slamanja ili jednostavno aktivirati i drage nam ljude, da sudjeluju više ili nam samo pomognu da dobijemo vrijeme za nas same?
Frustrirane ili ne, izbor je naš. Sve ostalo loša je organizacija, podsvjesno vjerovanje da je život težak i da takav treba biti, ili da smo mi same najveće žrtve koje baš tako funkcioniraju, dok dokazujemo svoju vrijednost...Razmislimo malo o nekom drugom rješenju, pa čak i ako u ovom trenutku ne uspijevamo prilagoditi stvari sebi, imajmo isto na pameti, jer pravi trenutak će se otvoriti. No ako odustanemo, padamo u kaos, potpunu anarhiju i utrku sa životom i svim obavezama, onda smo zagušeni i zatvoreni za bilo kakvu promjenu osim prema bolesti...drage moje, moramo se pobrinuti se za sebe jer jedino tako će biti sretnije i naše obitelj, muževi, prijatelji, a najviše mi same.
