Slatko vrhnje kao najfinija krema
Ponekad se tako razveselim kad u ormaru pronađem hlače ili neki odjevni predmet s nešto novaca. 20kn! Super! 20kn! Naravno što je novaca više tim je veselje veće...
Ništa manje se ne razveselim kad u ormaru pronađem neku finu kremu, koju sam dobila ili kupila, a onda zametnula....Na sličan način, oduševila me je neki dan krema iz frižidera, moguće da i vi imate istu u svome – da, baš istu - slatko vrhnje.
Tako jednostavan proizvod, prirodan i hranjiv a tako dobar za našu kožu! Nanosi se lako, nakon tuširanja, dok još stojite u tuš kabini, samo premažite cijelo tijelo, zadržite na sebi par minuta i isperite. Taj fantastični miris, fina nježna koža, njami...
Na ovaj način kožu ćete brzo i lako nahraniti prirodnim mastnoćama, vitaminima, kalcijem i kalijem;) Uživajte.
Franz i ja (nastavak na "Kad vas odabaru")
Prošlo je 2,5 mjeseca od kad je Franz kod nas. Kako bi to opisala? Vjerojatno drugačije ovisno o trenutku kad me pitate. Ima dana kad nam je lijepo s njim, kad prevladava ugoda i radost, ali ima i dana kad se pitam što mi je to trebalo.
Nakon početnog šoka, primila sam se učenja, gledanja filmića na you tube-u, slušala Cesar Millana na National Geographicu, razgovarala s dreserima pasa, vlasnicima, čitala forume....pomoglo mi je toliko da sam mogla bolje razumjeti pseći svijet. Oni su divna živa bića, dlakava čudovišta (kako zovem Franza ponekad), s potpuno različitim potrebama i pogledom na svijet. U njihovom svijetu vlada vođa čopora, trebaju hranu, odmor i obaviti nuždu. Disiciplina i vježba vrlo su bitni. Većina pasa danas frustrirana je upravo zbog nedostatka discipline i nedosljednosti (kad popustimo i damo ih hranu sa stola ili da ližu suđe u perilici ili kad dozvolimo da spavaju s nama) tada misle da smo isti i da je ok da se i sami tako ponašaju. Drugi dio problema je nedostatak vježbe. Tek sad razumijem one ljude (kojima sam se prije čudila) koji puste psa van samog da se prošeta....kad ujutro oko 5.15 počne grebati za van, najradnije bih vrisnula.... pet puta ponovim NE, NE, tiho! I ako imam sreće umiri se, a ja dobijem još jedan sat spavanja. U protivnom dižem se, grogi, i legnem još malo na kauč. Čudno iz te točke, kad me vidi, spreman je još malo biti miran, barem do 6:00.
Dobra strana tih jutarnjih šetnji je tišina kvarta, susjed koji hrče tako da ga se čuje na cestu, susret sa svećanikom koji sjedi ispred crkve,...trava je tada mirišljava, puževi izmile van, rosa se sjati na njušku mog Franza i sve je u nekom stanju polumeditacije. Još više volim kad izađemo malo kasnije, za vrijeme mise oko 7:00, ono pjevanje vani, molitva, uvod je u pravu street meditaciju. Trk doma, tuširanje, Franz u boksu u kojem negoduje jer ne želi biti zatovren...opet izlazak van da obavi nuždu i natrag doma. Do 8:00h, dva puta šetanja od pola sata, pa odlazak. Opet njegovo cviljenje. Otrčim na plac, pa na posao. Trenutno radim skraćeno tako da sam gotova oko 13h (tako je on mogao i ostati). Natrag doma jer Franz već čeka na iglama. Nema skretanja s puta, nema kava s prijateljicom ili pogled na raspordaje...Franz čeka. Uzmem si 5 minuta tuširanja, dok on opet urla u boksu jer mu je već dosta. Klopa (omiljena riječ, kao i nagrada), izlazak u šetnju. Sad je već dobro, u srpnju je bilo prestrašno šetati oko 13h na onih 35 sutpnjeva, a tada smo šetali svaka 2h (sada svaka 4h), jer u protivnom sve obavi u stanu. Vidim da ne glumi, jer kad se ljutimo na njega uši mu se zalijepe za glavu, nestretan je, najradije bi to polizao što mu je pobjeglo...mali je raste, pogjegne mu i od sreće i od previše hrane u škembici. Kad se vratimo, ja bi radila ili meditirala, ali ne, on je zamislio igru. Stalno mi dolazi u krilo, nosi bocu za bacanje, ...ako ga pak ignoriram po 20 puta ponovi istu stvar, naravno baš ono što ne smije: čupa biljke, skače na moju torbu i grize, skače na ptice, izvlači razne žice...Svaki put dizanje od stola pa korekcija: ne, ne, ne. I tako po 20 puta. Ponekad trebam peglati, spremati kuću i sve odugovlačim jer za to ga ponovo moram staviti u boks a cijelo je jutro tamo, žao mi ga je. Znam ga kazniti jer mi spali živce od ponavljanja, izađe iz kazne i opet napravi istu stvar. Moje urlanje, na koje nisam ni najmanje ponosna, u tim situacijama ukazuje na nestabilnu osobu, koja se odvojila sama od sebe. I jasno koju on ne percipira u tom stanju. Psi, kao i djeca, trebaju stabilnu osobu, smirenu, ali s izgrađenim autoritetemo (koliki od nas ga imaju?). Ja definitivno moram poraditi na svom autoritetu.
Moram li otići nekud planiram to za kasno popodne da se bar malo nauživa biti van boksa, odlazim i vraćam se s nagradom. Ah toliko je lakše kad doneseš nagradu, krivnja je manja. A ta ista krivnja ukazuje da nismo svjesni ili uvjereni da smo napravili sve u svojoj moći i da jednostavno više od toga ne možemo. Ili smo mogli?
Kad se vratim, svaki ulazak u stan, on sjedi u boksu, uši do poda, maše repom, veseli se, cvili «tu sam, tu sam». I tako iza dana u dan.
Kako se danas osjećam? Umorila sam se. Ne stignem čitati, pisati, meditirati, ne stignem ni posolove po stanu obaviti jer opet Franz neće biti u boksu. Dok metem ili usisavama urla i laje po 40min. Ne znam na što ga te metle podsjećaju (mi ga nismo nikad udarili), ali lud je. Uveli smo i mekanu, od tkanine, brnjicu, jer ipak mi živimo u stanu. Da sam ja kojim slučajem susjeda tako jednog šizofreničnog psa, vjerojatno bi poludjela. Trudimo se biti fer, da je nosi čim manje, tek toliko da shvati da ne smije lajati, ali ipak je to brnjica. Još jedan od problema, osim discipline i vježbe je svakako karakter psa. Franz nikako ne spada u kategoriju mirnih pasa. Znam na cesti čuti komentar «jako nemiran pas», «oni su stalno u pokretu», «ja nisam mogao s njim, dao sam ga nakon 2 godine lovcima». Nikad ne znam trebam li se toga bojati ili ignorirati? U biti se ne ne bojim se, činim sve što mogu, ali da bih radije nekog pekinezera....
U štenji im trenutka kad je toliko miran da mislim kako mi je lajna pukla i da je otišao – to je pravi smisao šetnje, pas koji prati vlasnika, uz nogu naravno (nikako naprijed jer tada misli da je vođa). Svaki pas u dvorištu, on krene lajući, igrao bi se, veseli se. Ipak, karakter terijera je da je to lovački pas. Tako nam je pred nosom progutao mrtvu pticu, žabu, svakakov smeće i izmet drugih pasa. Masu puta sam se izurlala na njega, nalupala ga biljenžnicom ili nečim....jer kud ćemo doći ako jede tuđa govna!!!??? Skupio je tako i gliste...uffff koji užas. Bila je nedjelja pa da baš ne čekamo ponedjeljak i veterinara dala sam mu eterično ulje rimske kamilice (dobro za crijevne parazite), a kako tek tada izlaze van iz njega .....ohhh ....I ovako perem stalno podove i metem, a tih dana u kući je bilo stanje deratizacije i naravno on stalno u boksu (metal je na podu pa je lakše počisiti). Srećom to tako brzo prođe, za dan, dva,...Sve su to samo faze na koje se čovjek navikne...
Lijepi trenuci su ujutro kad se probudi (ili kroz dan) kad je tako mazan, miran, samo gleda i uživa dok ga gladiš. Toliko se opusti da mogu nasloniti lice na glavu mu, uši (inače bi odmah grickao, kao za igru). U tom odrastanju lijepo je kako se on uživi u obitelj, kad sjedimo na kauču, evo i njega, gura se. Kad se zagrlimo, evo i njega «ej tu sam, tu». Voli ići s nama na plac nedjeljom. Sve prodavačice ga znaju, pitaju gdje je kad ga nema...
Ima tu još puno rada i učenja, ipak ono što me najviše muči je početak posla. Kako otići na posao i biti miran negdje 8h, s idejom da imaš živo biće doma u boksu? Što ako moram ostati duže? Kako će on obaviti nuždu? I pitam se trebam li ja usitinu psa jer i dalje ću nakon posla odmah trčati doma, ne mogu otići na fitness jer Franz čeka, ili u dućan, ili obaviti nešto . I kad dođem doma, ne mogu ga ignorirati i peglati ili kuhati jer on je cijeli dan sam. S ozirom da će uskoro napuniti 6mj, a tada treba dobiti čip (i prijavljuje u Ministarstvo vlasnik), pitam se nije li sad pravo vrijeme za odluku zadržati ga ili udomiti? Volim ja njega, već od samog razgovora za udomljavanje mi se plakalo, no kakav on život može imati sa mnom? Istina šetamo ga 2-3h dnevno (što je puno), ima uredan život, fini prostor za spavanje, klopu, vitamine, ljubav isto tako ne manje bitno, ali cijeli dan mora čekati doma dok smo mi negdje? I dalje ne razumijem zašto je baš nas izabrao?
Da, meni bi svakako bilo lakše, no da li je smisao da mi bude lakše ili da sam zadovoljna i u miru s riješenjem koje sam postigla za sebe i za njega? Da li se moj život može vratiti na staro ako znam da sam jedno biće dala dalje jer se nisam mogla brinuti za njega onako kako mislim da bi trebalo? Ili da li zbog te krivnje, ali i želje želim ga zadržati i biti frustirana jer ne uspijevam raditi neke stvari koje volim? Vjerojatno ću otkriti uskoro.
