moonmother

nedjelja, 28.12.2014.

Memorabilije

Ući ću u Novu godinu sa trzalicama u džepovima,
sa naušnicama na violinske ključeve od maslinovog drva,
sa sokom crnog grožđa na obrazima i još manjim sisama
nagovarajući svih da počnu trčati.
Počnite bilo što u čemu ste najbolji u najgorim uvjetima!
Ili još bolje počnite s onim što nikad ne biste, što nikad niste!
Idite tamo gdje ne vjeruju u vas i tamo gdje nikoga nema!

Početi ću i ovu godinu sa " čarobnom bilježnicom". Napisat ću ponovo kao i svake godine listu mogućeg i nemogućeg bez nekog reda jer tako će se sve ispunjavati kao i do sad po nikakvom redoslijedu, iznenada i u nedogled u sveukupnom svemiru kreativnih nereda, sudaranju sinkroniciteta i megalodonskoj upornosti bez odmora od borbi.
Tako će i ova godina biti za pamćenje. Nema bolje ni lošije kad se sami bacate i čarate, prljate i obnavljate.

- 11:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.12.2014.

Istine čuvarica; slovarica

pukni pošteno i po palenti i paštašuti potrči i psovku pusti pametniji će popustit
poslije polumaratona potpuna požude puna pišem pjevam početak puta penjem
padam ponavljam pokušavam preskočit postojanje patricije prije praznine predobro
prepoznam porive pasivne pustoši psssssssssssssst pa pravom prijatelju priznam
posljednje pukotine pokrpane poliamornim pustolovinama poliamorfne perverzije

P.S.

p p p p p p p p p p p p p p p PPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPP

a sve od A počne i putuje
volim ga najviše, od njega sve počinje, zove se Ante

i kvit!

Završetak je sa Z ali bilo bi mi od A do Ž žao da zajebemo.
N je u zlatnoj sredini. Nećemo!
O je moćno. Krug je bez početka i kraja. Bez glave i repa.
O održavamo oganj.
Lj se drži za malo j.
A j za veliko L.
Zajedno smo jači.

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 17.12.2014.

Od kolijevke do trčanja

Morala sam se ovih dana zapitati koliko dugo trčim, gdje je sve počelo, zašto još traje...

U kanotjerici bez riđipeta, u tenisicama koje uopće nisu bile za trčati krenula sam od točke A pa do kuda stignem živa. Potjerala me neka tišina toga dana. Nikoga nije bilo, dan je bio vedar, mogla sam u njihalici čitati, sakupljati još ljekovitih trava, vježbati leđni start, kopati vrt ili boulderirat...od svačega iz ničega potrčala sam! Po makadamu od uzletišta pa do kuda me protrči taj prvi osjećaj. Sama. Užarena vjetrometina ćićarijskih proplanaka i ja. Nigdje auta. Žedni zečevi i srna.

Dovoljno spora da uživam svaki novi dah, odviše uporna zbog prvog puta. Propješačila sam povratak crvena ko šipak. Upeklo me svu sunce i obuzelo blagostanje. Pod tušem na suncu ugrijane kišnice zatvorila sam oči. Više ništa nije bilo isto. Kao bauštelac imala sam biljele dokoljenice i naramenice ali sam imala ponovo i sebe zbog mene.

Više nije smetala ni kiša ni snijeg. Nije bilo ni štoperice ni utrka, ni dry fit majica, trkaćih satova i ovih-onih patika. Samo slobodno trčanje kao slobodno letenje i penjanje. Svo troje u jednom. Po mokrom i suhom, uzbrdo i nizbrdo. Najdraži, jedini, nezamijenjivi dopunski trening i antidepresiv.

Od tada je prošlo 17 godina. U mom najdražem mjesecu studenom 2014 godine otrčala sam moj prvi polu maraton. Jako sam htjela imati bilo koju devetku, bar jednu na startnom broju. Taj me broj prati kao i dvojka. Dobila sam vrećicu sa brojem, sok i majicu. Broj je bio 454 ali ceduljica sa imenom je bila prijateljeva. Nije mi bio namijenjen numerološki 13. Otvorila sam svoju sa brojem 810. Znala sam da sam na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Moj rezultat u cilju nosio je dva moja spomenuta omiljena broja 2:09. Nikad neću zaboravit da sam dan uoči jela sarme, da ništa ne bi bilo bez osmijeha i znoja, ljubavi, prirode, prijatelja i u mom slučaju i horoskopa.

Sve je super i sve je za pet kad si žensko i voliš outdoor.

Don't ask me wy I run - Ask yourself wy you don't

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 06.12.2014.

Anada e tornada

Odlazak i povratak.
Što može više dati ili mi jedno i drugo isto čini.
Iskuhavam, redizajniram, bacam i bolje u šutnji sve promatram.
Više se igram. Čekanje me zabavlja. Novo na veliko kuca na vrata.
Žice za gitaru će dotrajati, sivi oblutak će u zdjeli godinu i imena pamtiti.
Repertoar prijatelja i razglednica. Puni inboxi i premala kutija od novih tenisica.
Neću ih bilježiti po gradovima, državama, godinama ili novim odlukama i propustima.
Svaka kutija ima odlazak i povratak ali sve su bez kraja. Sve lebdi u vremenu do još predigara.
Sve je u jednoj rečenici koju sam zapisala prije još jednog sretnog odlaska sa sretnijim povratkom.
" Koliko bi se daleko trebala udaljiti da bi uspjela potpuno ostati sama, bez tebe u glavi, tijelu i mislima".
Pokušavala sam upamtiti sva ta nova imena od Senegala do Norveške, Brazila, Splita, Pariza do Australije.
Paralela i Diagonal, Cent i Catalanes, La Rampla...pored svjetlećeg Torresa u hostelu na 11 katova našla se moja brojka!

Neke od poruka putoholičarenja:

"U mnogo toga svjesno ulazimo, teže ili sa lakoćom. Iz još više toga nevidljivo i nesvjesno želimo izaći. Budimo sami sebi šamani."
Ostalo odnosi worrydoll-ka ispod naših jastuka.

Medalje se osvajaju na treningu. Ljubavi ima posvud.
Karta svijeta i mape gradova stanu u torbu. Najviše toga ponesete u srcu.

Good things come to those who wait...

Kad želim
vriskati,
zaspati,
maštati
pogledam tvoju sliku.

Kad trčim uvijek postoji cilj.
Kad putujem cilja nema.
Kad trčim i putujem postoji start.
Svaki postoji jer nismo od sebe odustali.

"The idea of waiting for something makes it more exciting." A. Warhol

Iz Barce s ljubavlju,
između starta i cilja najljepši je Put.