moonmother

Od kolijevke do trčanja

Morala sam se ovih dana zapitati koliko dugo trčim, gdje je sve počelo, zašto još traje...

U kanotjerici bez riđipeta, u tenisicama koje uopće nisu bile za trčati krenula sam od točke A pa do kuda stignem živa. Potjerala me neka tišina toga dana. Nikoga nije bilo, dan je bio vedar, mogla sam u njihalici čitati, sakupljati još ljekovitih trava, vježbati leđni start, kopati vrt ili boulderirat...od svačega iz ničega potrčala sam! Po makadamu od uzletišta pa do kuda me protrči taj prvi osjećaj. Sama. Užarena vjetrometina ćićarijskih proplanaka i ja. Nigdje auta. Žedni zečevi i srna.

Dovoljno spora da uživam svaki novi dah, odviše uporna zbog prvog puta. Propješačila sam povratak crvena ko šipak. Upeklo me svu sunce i obuzelo blagostanje. Pod tušem na suncu ugrijane kišnice zatvorila sam oči. Više ništa nije bilo isto. Kao bauštelac imala sam biljele dokoljenice i naramenice ali sam imala ponovo i sebe zbog mene.

Više nije smetala ni kiša ni snijeg. Nije bilo ni štoperice ni utrka, ni dry fit majica, trkaćih satova i ovih-onih patika. Samo slobodno trčanje kao slobodno letenje i penjanje. Svo troje u jednom. Po mokrom i suhom, uzbrdo i nizbrdo. Najdraži, jedini, nezamijenjivi dopunski trening i antidepresiv.

Od tada je prošlo 17 godina. U mom najdražem mjesecu studenom 2014 godine otrčala sam moj prvi polu maraton. Jako sam htjela imati bilo koju devetku, bar jednu na startnom broju. Taj me broj prati kao i dvojka. Dobila sam vrećicu sa brojem, sok i majicu. Broj je bio 454 ali ceduljica sa imenom je bila prijateljeva. Nije mi bio namijenjen numerološki 13. Otvorila sam svoju sa brojem 810. Znala sam da sam na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Moj rezultat u cilju nosio je dva moja spomenuta omiljena broja 2:09. Nikad neću zaboravit da sam dan uoči jela sarme, da ništa ne bi bilo bez osmijeha i znoja, ljubavi, prirode, prijatelja i u mom slučaju i horoskopa.

Sve je super i sve je za pet kad si žensko i voliš outdoor.

Don't ask me wy I run - Ask yourself wy you don't