moonmother

srijeda, 19.03.2014.

No balls no great solos! Eat my shorts!

Tmurno subotnje jutro. Stavljam narančaste vezice. Uzimam spisak za kupovinu. Za bilježnicu novih pjesama za gitaru imam konačno veliki naslov: No balls no great solos! Eat my shorts! Kroz prozor dok sam navlačila i narančastu minicu od samta kupljenu na buvljaku, od cure iz mog zavičaja, ugledala sam kolegicu po glazbi. Opet je jela u hodu prema knjižnici gladna za novim štivima o duši. Ne stižem je putem. Zapričava me susjed. Kupio bi BMW a nije imao ni za osiguranje života kod mene. Ipak sam poslušala njegove snove. U ovom vremenu nemamo svi iste šanse. Čiji će snovi prije doći na red. Njegovi jer je stariji ili moji jer ih dovoljno jako želim. Tako smo se rastali. Na vratima dućana vratila sam spisak iz šake u džep. Srele smo se. Kupila je više nego je trebala. Za kavu se uvijek ima. Iz njene je torbe virila knjiga "Čuda se događaju". Nismo pričale o njoj. Ponavljao nam se posao i koliko je važno isijavati pozitivno. Zbog kiše koja je počela otišle smo do mene doma. Nije moj tip, ona, ni za ljubljenje...inače...češće bi svirale pjeva Čekale smo auto da je prebacim do njenog kvarta. Upalila nam mirisni štapić a ona je već štimala gitaru. Konačno smo u dvoglasju prvi put probale Zombie od Pretty reckless-a. Ljepše zvuči kad se sljube dva glasa. A tek devet. Toliko mi nedostaje klapa! Trebale bi vježbat češće. Sjetila se i glasa trećeg. Sve smo crne i mogle bi se zvati 3 BMW Black Magic Woman. Sutradan me zove da ćemo ipak biti samo dvije. Dovoljno čarolije.Treća već promovira svoj solo album iz snova. Tu čudima nije kraj.

U istom danu upoznala sam dvije Patricije sa J. Spremila se za prvu pravu djevojačku. Od moje Škorpijice Ticke. Od pevaljke do Pietasa bila je gita. Njoj smo dale krunu i čarobni štapić a mi ostale bile smo rogate, mamile i palile. Padale su maske, pogledi i plesni koraci, cuge u boji, loverdozeri. Od Australije do Austrije, od boy banda do boksaca i triatlonca. Brejkala sam u plavoj vintage haljinici kao Woopy Goldberg u redovnicama. Nosilo me. Sve se redalo u plesno zavodničke filmske kadrove s elementima nepredvidivog. "Kad ćeš me ugristi vražice?" Učinila sam to i zabila mu zube, nježno. Htijela sam tamo ostati. Zvao me vani. Pristala sam po najvećoj kiši. Sicevi su bili kožni, auto plavo, mi jasni u suradnji, glasni na vrhuncu. Zanimale su ga godine, prezime i broj. Mene samo godine i ime. Ouuuuu shit. nono Od mlađeg mlađe. Te su mi natalne karte najdraže. Po lokvama skakutajući slavodobitno sam napustla ring. Sanjala sam da sviram i da nitko to slušat ne može. Dižu se i odlaze. Probudila sam se mokra. Odsvirali smo jutarnji set, pasionirani piano pa forte duet. Tostirali smo si kruh i smislili repertoar dana, jelovnik i izlet.

Čuvstva su moćna, čula su sretna, čuda su posvuda.

Čemu čučat i čekat.

Life is short, live it.
Love is rare, grab it.
Anger is bad, let go of it.
Fear is a mind killer, face it.

- 19:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.03.2014.

Narcisoidomjer

Daje im 5 dana. Prvi za facebook, drugi za piće, treći za pizzu, četvrti za seks i peti za laži. Kad traže šesti onda im prestane odgovarati na pozive i poruke. Ako su dovoljno glupe ne odustaju i dalje ga tlače, on im napiše: "Razguli." I tako s istim početkom i krajem. Guli 30-tu. One su mlađe ili starije. Čudne i pametne. Što je okrutniji prema njima misli da je bolje. Prestaje ih primjećivati i pozdravljati. Misli da je najveći frajer, sinoć bio, sada se spomenuo i ubuduće trajao. U redu, zaista nije bilo ljepših ali bilo je mlađih i hrabrijih. Kome bi narcisoidomjer pokazao više?! Nema ništa ružnije od muškarca koji misli da je lijep.
Ona 34 on 21. Nisu važni brojevi. Samo opuštenosti koje svaki kratkotrajni raj donosi. Trajati i nestati. Razlika je znati ili saznati, ganjati ili ignorirati.

- 19:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U prolazu

U moje vrijeme nije bilo Dm-a ni buvljaka. Nosila sam tatin krožat od veluda, rebatinke iz Trsta i u prvom srednje prvi put stavila crveni ruž na usta. Glumila sam Alisu u zemlji čudesa, bila sam hostesa Španjolcima na europskom prvenstvu u boćanju. Kosu mi je popravljala Sanja Mikleušević. Učila me držanju i stavu a užas je bila moja furka. Slušala sam dark, punk...Moje rodice u treću izlazile su u Jabuku. Nisam tamo nikad bila ali skužila sam spiku. Nosila sam mamin dugi crni kaput. Depeche Mode, The Jesus and Mary Chain, The Cure...tad još nisam čula za Lou Reeda. Tata nam je puštao Vivaldia, dječju simfoniju, Paco de Luciu i Crosby, Still, Nash & Young-a. Mama je pivala Olivera i "jer ja sam skitnica" a kad bi subotom više imala za čistit i prat onda bi stavila Rokere s Moravu i Čolića.

Najveće iznenađenje od svih u djetinjstvu bila mi je gitara. Koštala je 600 dinara. Sad tu istu iman umisto pitara. Stavin u nju suhoga cvića a crna Ibanezica mi je nova srića.
Učitelj iz obrane i zaštite i prvi Boris u mom životu navadija me je prve akorde. Znala sam svirat ubrzo cili album U garažu od Psihomodo Popa, Balkane moj, naravno, Čorbu, Parni valjak, Film, Đavole. Vježbali smo u parku kod škole gdje sam se prvi put poljubila naslonjena na deblo stabla. Na jednoj od klupa za sviranje imala sam najdugotrajniji poljubac ikada. Isti dečko. Prva ljubav. Lav. Nogomet i glazba. Torcida i Pazinka. Sve nam je bilo ludilo i prva liga.

Prve nastupe imala sam u vrtu kamenoklesarske škole Pučišća. Amazonke su mi bile publika. Pjevale smo i ljubile. Na kraju ferija oplakale bi cilu pučišku rivu i sve klupe i zidiće dok bi se sa svima rastale. Ridale smo dok je peklo sunce i kampanel tuka sate a klesari stine. Nije bilo facebooka. Pisali smo si duga pisma. Sva su bila kreativna, handmade. Šarena kao Bravo, emotivna i puna pitanja i odgovora kao zadnja stranica Modroga Lastana, puna želja i planova u skladu s godinama. Čuvam ih u posebnim kutijama. Kad ih čitam i smijem se i gutam suze. Uspomene žive.

- 16:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jedanaest

Sve mi se dobro u životu dogodilo na neparne datume.
Prvog, trećeg ili jedanaestog u mjesecu. Svi kompatibilni partneri rođeni su mi na neparne datume. Udala sam se neparno, jedanaest godina je trajalo, vozila sam Renault 11, živim na neparnim adresama, zaposlila se na zadnjem poslu jedanaestog, partner mi je 11.1., drugi su bili 13- og rođeni. Bilo je i parnih za pamćenje.
Promijenila sam mjesto stanovanja jedanaestog i prije neparne godine produženog boravka u Puli ništa se nije promijenilo. U ginekološkoj čekaonici na parni datum oko mene su sve trudnice. Čistim mobitel od poruka i čitam knjigu Život poslije Boga. Čije planove sam potpisala i ispunjavam? Šaljem mu viber vapaj.
On mi odgovara: "Nisu zato bolje od tebe jer imaju bebe. Zašto misliš da su vrijednije. Ne osvrći se. Uživaj život sada i ovdje."
Počela sam pisat odgovor: "Baš toga me je i strah." Nisam mu ga poslala. Poslušala sam ga. Njega i doktoricu. Otišla sam trčati. Omiljenom stazom nakon neparne kilometraže pred mojom zgradom bili su mi na putu žena i muškarac. Bez ushita ili sam ga propustila slikali su test za trudnoću. Pazili da dobro ispadne. Pokušavali iz više kutova pod svijetlima lampiona i pametnih telefona. On ga je držao i namještao. Ona se osvrtala da li ih netko gleda. Šalju na vremenske crte prijateljima, javljaju roditeljima.
Ulazim u stan br. 22. Jedva čekam moj neparni rođendan i jedanaestu pulsku godinu, broj 11 na dresu, jedanaesti posao, jedanaesti hobi. Jedan kao nijedan.

- 15:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>