moonmother

Anđeli

Na klupi grada, žedna, danas nije more dotakla. Potrošila je sve što je imala i promatrala tri umotana paketa. Putuje. Tri doma, tri poklona ali od ovog uvijek odlazi najčistije i posebno tužna. Nije sumnjala da će joj do njegovog srca tako malo trebati kad su toliko dugo čekali u neznanju o sebi samima. Ništa nije iskrivljavalo sliku. Postojali su jedno za drugo već godinama. Drugima je proricala budućnost a za sebe je najmanje znala kada je vrijeme, čemu da se nada. Jedino da ga je silno željela, to je znala i da više ništa neće biti isto. Bez ruža i rumenila, bez prstena, sa srcem koje je razumjelo i oprostilo dugu šutnju među njima dugo je i njemu i natrag sebi putovala ali kao da ništa nije propustila.


Zvoni telefon! Zezam se sa mamom: "Izvolite, kako vam mogu pomoći? Dobili ste anđela Pobjede!"
"Krasotice moja, pjesnikinjo i sportašice krasna, kako si danas? "
"Predobro sam, kupila sam još slikarskog ugljena, pastela i likovnih mapa, stavila žice na gitaru. Bilo mi je divno s Vama. Podivljala mi je inspiracija od novih susreta i sjećanja.
"Drago mi je da smo sve oživjele. Sad sam još sretnija, nema od mene sretnije kad vidim kako živiš i razmišljaš."
"Majko, tako je jednostavno, sve što iz ruke i duše ide ili što ruka i duša da!"
"Pa to je divno, neka ti život ostane samo igra, nastavi tako dalje i zaljubljuj se u ono što te fascinira, to njeguj, to voli i ne zaboravi da nas uvijek imaš."
Obostrano drhtanje glasnica, veza neraskidiva, sa mamom i tatom, sa otokom, sa morem, sa sobom, naročito novom i starom prolazim pored parka i klupe, bez darova i kufera, na ruci prsten od kamena, prema domu i moru sretna hodam i biram telefonski broj: " Halo, ovdje tvoj anđeo Ljubavi, čekam te draga i volim.