parliament

petak, 23.12.2005.

Najbolje u 2005. vol.2

Evo, konacno sam si sastavio listu najboljih albuma u 2005. Iskreno pisuci albumi koje sam najvise slusao ova godine su: “Ghana Soundz” (izvrsna kompilacija funk, afro-beat remek-djela iz ove africke drzave 70-ih godina, od koje se jako tesko odlijepiti), “Afro-Baby”( Evolution Of The Afro Sound In Nigeria 1970-1979), Drums and Tuba „Live“, Wayne Shorter-„Beyond The Sound Barrier“ i My Morning Jacket “Z”. Najbolji rock-album uzivo mi je od Jerry Garciae “After Midnight” (trostruki cd sa snimcima iz 1980.), a hip-hop: Edan “Beauty And The Beat” i Commonov “Be”. A evo i moje definitivne liste najboljih pop-albuma u 2005.:

10. Cowboy Junkies-Early 21st Century Blues

ova ploca je ekvivalent najboljim trenucima iz Cashove American Records serije, sto na neki nacin i podvlaci obrada “One” od U2, koja u Cowboy Junkies verziji zvuci kao retardirani klon Johny Cashove. Glazbeno je album ogoljen do srzi, sa iznimkom Lennonove “I Don`t Want To Be A Soldier” koja sa prastavim funky gitarama i groovom udara nenadano negdje ispod rebara nakon sve te akusticne melankolije. Savrsen album grupe, koja uvijek pravi savrsene albume.

9. The Wrens-The Meadowlands

Glazba kakvu prave Wrens nema nista zajednicko sa danasnjom pop-produkcijom, a nije ni hype. Ovo je glazba koja se polako otkriva i putuje do srca i nakon nekoliko slusanja postaje jasno da se radi o remek-djelu tipa Gang Of Four Entertainmenta ili Talking Heads 77.
Treci album grupe, koji je u Americi objavljen prije 2 godine, a u Evropi tek sada. Ako bih morao negdje svrstati ovo sto sviraju The Wrens prvo mi padaju na pamet nabuloze tipa: new wave Byrds ili Pixies americana. Wrens su 4 godine slagali ovo remek-djelo da bi na kraju zakljucili: “This is not what you had planed, don`t you even know what`s right?”.

8. Babyshambles-Down in Albion

Peter Doherty je najveci junkie danasnjice. Imao je katastrofalan bend koji je morao napustiti zbog problema sa teskim drogama, pa je odlucio da uradi najbolje sto zna, a to je osnovati novi bend. Novi bend zvuci jos losije od bivseg, ali je istovremeno i sto puta bolji od bivseg. Ploca je katastrofalno odsvirana. Na neuspjelom reggaeu –Pentonwille, gitarista uzalud pokusava pogoditi akorde kojima bi trebao pratiti The Generala (Tip kojeg je Peter upoznao u zatvoru) dok ovaj repa na svoj bizarni dancehall nacin. Ono sto je mene fasciniralo na ovom albumu je sto pored svih mana ima odlicne pjesme kojima nista ne moze nauditi.

7. LCD Soundsystem-LCD Soundsystem

Jos jedan album koji sam jako puno slusao ove godine i kojeg mi nikad dosta. Najbolji punk-funk album godine. Ako netko zasluzuje prestiznu nagradu George Clinton 2005., onda je to James Murphy. Interesantno kako se danas sa malo maste i uz pro tools plugins moze napraviti zabavan album u kucnoj radinosti.

6. CocoRosie-Noah`s Ark

Je li ovo komedija ili je tragedija. Je li ovo alternativni country ili neo-folk, ili mozda Lo-Fi ili electro-blues. Prednost ovakve glazbe je sto je zanrovski neodredjena. Najromanticniji album godine.

5. Art Brut-Bang Bang Rock & Roll

Ovo je jedna od onih ploca koje sam sasvim slucajno dobio i vec pri prvom slusanju skontao da ce mi biti najvece iznenadjenje godine. Pametna, kratka i duhovita. Jedna od onakvih kakve su nekad i popere i punkere i neoromanticare i disco freakove ostavljale bez teksta.

4. Tocotronic-Pure Vernunft darf niemals siegen

Iako nisam bas ove godine pretjerao sa slusanjem njemackih bendova, Tocotronic su gotovo sigurno jedini koji su ove godine igrali u ligi sampiona. „Tag der Toten“ i „Ich habe Stimmen gehört“ su mala remek-djela cetvorke iz Liverp..., pardon Hamburga.

3. Antony and The Johnsons-I Am A Bird Now

Antony Hegarty vraca pop-muzici onu spolnu neodredjenost najboljeg Bowiea. Kod Antonyja nije vise samo pitanje spolne neodredjenosti. Njegov melankolicni krik je negdje na granici izmedju covjeka i zivotinje i lebdi u visim sferama ljepote. Deset tuznih pjesama jednog fantasticnog umjetnika.

2. Sufjan Stevens-Illinoise

Gledao sam ga uzivo u Stutgartu i to mi je bio jedan od najljepsih muzickih dozivljaja u 2005. Gotovo da postoji nesto sveto u ovim pjesmama i pricama o Illinoisu. Mini-sinfonije u najboljoj Beach Boys maniri. Dvije najljepse pjesme u 2005. su: John Wayne Gacy, Jr. (potresna pjesma o jednom visestrukom ubojici djece) i Casimir Pulaski Day (in the morning in the winter shade, on the first of March on the holiday, I thought I saw you breathing). Nakon Michigana, ostalo je jos 48 drzava o kojima Sufjan zeli nesto suvislo napisati (48 states to go). Ja sam, osobno, sav napet u iscekivanju kao je Sufjan zamislio jedan citav album posvetiti, recimo, Utahu.

1. My Morning Jacket-Z

Tesko mi je objasniti zasto mi je bas ovaj album, album godine. Mozda zato sto kad se zbroji vrijeme slusanja, ubjedivo je najduze slusan od svih ostalih sa ove liste. Zvucna slika koju prave MMJ bi se sigurno jako dopala Phil Spectoru u njegovoj „Wall of Sound“ fazi. Americana sa neke druge, naprednije, planete ili kako hipici iz Kentakija dozivljavaju novi val.

utorak, 20.12.2005.

Covjek od celika

Mensur je covjek od celika.

Vjerojatno puno ovih danasnjih skolaraca ni ne zna sto znaci biti djak-pjesak. Ovaj neobicni termin oznacava djecu, ucenike, koji da bi dosli iz svog sela u skolu, moraju prepjesaciti 5 ili vise kilometara. Danas u vrijeme poboljsanih prometnih komunikacija gotovo da je izumrla institucija djaka-pjeasaka. Razlozi zbog kojih su ovi ucenici morali toliko pjesaciti, lezali su u prirodnoj nedostupnosti njihovih sela i nepostojanosti cesta, autobusa i poljoprivredne mehanizacije (samo ljudi i stoka). Moj prijatelj Mensur je i sam bio takav djak-pjesak. Sad zamislite dijete koje je moralo u cetiri ujutro ustati i pomoci roditeljima kod muze krava, a poslije toga ponijeti sa sobom 5-6 flasa mlijeka (za gradske musterije kojima bi Mensur podijelio mlijeko prije skole), skolsku torbu (sa citankom ko Ku´ran debelom), te stici u 8 sati na vrijeme u skolu unatoc 10-tak kilometara pjesacenja. Poslije skole od musterija bi pokupio prazne flase (to su najcesce bili oni zeleni litrenjaci u kojima se nekad tocio "Barba", jedno od najgorih vina na svijetu) i vratio se kuci. Iako se prva smjena u skoli zavrsavala oko podneva, Mensur je i ljeti kuci stizao kad bi smrkavalo, a pored svega je opet bio vrlo dobar u skoli. Zimi je Mensur dolazio sav mokar i promrzao, a uciteljica je nabavila jednu suhu trenirku koju bi oblacio dok su mu se na radijatoru u nasem razredu susile mokre stvari. U svemu tome, samo je jednom, tjedan dana, izostao iz skole zbog upale pluca (i naravno nitko nije dosao iz razreda da ga posjeti), a jedne zime dva dana kad su lavine odsjekle njegovo selo od ostatka svijeta (treci dan je ojuzilo, pa je Mensur ponovno mogao u skolu i u raznosenje mlijeka). Iako je Mensur bio dobar jaran (cak je moja mladja sestra jednom za njega pola iz sazaljenja, pola za ozbiljno rekla da je sladak onako rumen), nitko u razredu nije htio sjediti s njim, jer je neizdrzivo smrdio na mlijeko i balegu. Cesto sam kao dijete razmisljao o Mensuru i nekad sam se znao probuditi nakratko u sest ujutro i pomisliti kako je Mensur sada negdje na pola puta izmedju kuce i skole, a ja mogu jos sat i pol spavati. Isto tako, mogao sam biti i ljubomoran u proljece kada bi Mensur prisustvovao direktnom prijenosu radjanja novog dana i kad je punim plucima (natovaren ko mazga) uzivao u mirisima visibabama i kukurjekom prekrivenih pasnjaka.
Zajedno smo isli u isti razred do 8. osnovne, a onda su nam se putovi razisli.
Nekoliko godina poslije sreo sam Mensura u gradu. Studirao je masinstvo u Sarajevu. Nije bio student-pjesak, jer mu je babo prodao sarulju i bog te pito koliko jos ovaca kako bi se Mensur nesmetano mogao koncentrirati na ucenje, a i izgradjene su ceste do Mensurovog sela (ovaj technological breakdown u Mensurovom selu samo je donio nevolje, jer su ubrzo nakon asfaltiranja tenkovi unistili cestu, a selo sravnili sa zemljom). Nakon rata Mensur je u SDA-u (za neupucene, “Stranka demokratske akcije”) napravio munjevitu karijeru. Postao je najperspektivniji mladi kadar u stranci. Veliki je vjernik i pred njim je karijera. Zamjenik je ministra u federalnoj vladi i vjerojatno nece proci dugo vremena kad ce zasjesti i u premijersku fotelju. Mensur je zbilja covjek od celika.

ponedjeljak, 19.12.2005.

Kako sam sa Kederšoderom rijesio problem peruti

Leo je imao istoimeni frizerski salon za muskarce na Kosevu odmah ispod zgrade gdje sam stanovao. To je bila jako zgodna cinjenica kada bih trebao otici podsisati kosu. Izgledao je poput onih macho-tipova sa zecjom usnom koju je prikrivao crnim brkovima. Po ljepoti zaostao na pola puta izmedju Tom Sellecka i Harisa Dzinovica. Svoj salon je bio ukrasio posterom lava iz „Politikinog zabavnika“, i slikom prvog tima “FK Sarajevo“, a svaki put kad bih dosao na sisanje morao sam ga izvjesno vrijeme ubjedjivati da mi otraga skrati, a sprijeda ostavi duzu kosu, iako je on svaki put predlagao obratno:
„Pa decko, eno ti svi fudbaleri Sarajva nose takvu frizuru i svi dolaze kod mene na sisanje“. Jednog dana, nakon duzeg ubjedjivanja, upitao me je zasto perem kosu losim samponima:
“Imas puno peruti decko, bilo bi najbolje da ti neko iz Njemacke donese onaj njemacki Kederšoder sampon. On ti je najbolji protiv peruti.”.
Kad je rat poceo, Leo je nestao. Kao utvara. Nisam nikada vise cuo sto je bilo s njim, a nije mi ni padalo na pamet da nekog pitam. Samo ponekad, kad bih sa svojih ramena otresao perut, sjetio bih se Lea i misterioznog Kederšodera.
5 godina kasnije, u Njemackoj, sam otisao kod frizera, da se od prve place ono malo glacnem. Nakon sisanja i brijanja, brico(inace folksdojcer iz Vojvodine) mi je rekao kako bih trebao poceti koristiti neki sampon protiv peruti. Prvo mi je ponudio proizvode skupih firmi, cije su se cijene kretale od 50-70DM, sto mi je bilo suludo dati za sampon ili losion protiv peruti. Kad sam ga upitao da li postoji neka jeftinija mogucnost borbe protiv peruti, rekao mi je da u svakoj drogeriji postoji jako dobar “Head & Shoulders”.
Poslije toga sam sa Kederšoderom rijesio problem peruti zauvijek, a i fudbalerke su se ponovno vratile u modu.

subota, 17.12.2005.

Porculanska figurica

Kad pogledam u zvijezde sjetim se Aleksandre ili profesorice Sandre kako smo je zvali. Bila je od onih profesorica koje nisu razbuktavale seksualna mastanja napaljenih srednjoskolaca, iako je bila mlada. Imala je malene ruke i hodala kao da ima ravna stopala. Nosila je kaput sa crno-bijelim uzorkom. Obicno bi se za neke kapute reklo da su staromodni. Danas staromodni, sljedece godine mozda ponovno moderni. Sandrin kaput je bio staromodan, ali od one sorte staromodnih kaputa koji ce uvijek biti staromodni. Kosu je vezala u konjski rep, a oblacila strogu odjecu. Imala je i naocale sa pomalo grotesknom dioptrijom. U dvadeset i osmoj godini je ostala sama na svijetu. Roditelji su joj poginuli u saobracajnoj nesreci. Majka ostala na mjestu mrtva, a otac vegetirao jos petnaest dana u traumatoloskoj klinici gdje su mu lijecnici odstranili trecinu lobanjske kosti kako bi se tesko ranjeni i zdruzgani mozak mogao nesmetano siriti i oticati. On je bio Ukrajinac, dvadeset godina stariji od majke i jedan od onih ljudi sto se uvijek smjeskaju (refleksni osmijeh koji je nosio jos od 1948., kako bi sa svog strogog lica skinuo permanentnu sumnju da je informbiroovac). Predavao je ruski jezik u istoj skoli gdje je upoznao Sandrinu mamu kao ucenicu, a i gdje ce Sandra kasnije predavati matematiku. Sa smrcu roditelja Sandra je ostala, kao sto rekoh, sama na svijetu. Sama sa svojim porculanskim figurama. U dnevnoj sobi ih je imala na stotine, uglacanih i zaobljenih. Ponekad bi ih uzimala u ruke i milovala. Nekad labuda sa dugim vratom koji je dobila na poklon od tetke Vere iz Volgograda, nekad uskrsnjeg zeku, a ponekad i one ribice sa pozdravom iz makarske rivijere.
Prvi put sam u Sandrin stan usao na kraju cetvrtog razreda gimnazije kad sam poceo ici kod nje na instrukcije iz matematike. Zrak u stanu je imao okus ustajalosti. Nista se u tom stanu nije desavalo. Bio je to jedan od onih u koje nisu dolazili gosti i nigdje se nije mogla naci ni trunka prasine. U dnevnoj sobi su po zidovima visile uokvirene male fotografije Sandrinih pokojnih roditelja, a centralno mjesto u sobi je zauzimala vitrina prepuna ruskih knjiga i porculanskih figurica. Docekala me je u ruznom sarenom slafroku. U rukama je drzala kozne papuce od svoga tate koje mi je ponudila da obucem. Osjetio sam u trenutku zbunjenost i napetost u zeni koju muskarci nisu posjecivali, napetost kao drugo lice one njene strogosti sa skolskih predavanja.
Tesko da bi se nas odnos mogao nazvati prijateljskim, ali osim matematike znali smo ponekad razgovarati i o nekim drugim stvarima. Bila mi je posudila par knjiga da procitam i plocu sa ruskim izdanjem Brechtove "Opere za tri grosa". Posljednji put prije rata sam je posjetio kada sam polozio matematiku na prijemnom ispitu. Kao mali znak paznje poklonio sam joj buket ruza, kutiju sa bajaderama i lomonosovog porculanskog pingvina.
Kad je rat poceo, Sandrin staromodni kaput vise nije upadao u oci, jer su u ratu svi kaputi izgledali staromodno. Mogla se je tu i tamo sresti u redovima za karitasovu pomoc. Jedno vecer, u vrijeme najveceg ratnog ludila, grupa naoruzanih momaka je u maskirnim uniformama provalila u Sandrin stan. Vjerojatno ih je iziritiralo njeno ukrajinsko ime na vratima koje je asociralo na srpsko, a mozde je i jedan od momaka bio frustriran jedinicom iz matematike zbog koje je morao ponavljati razred. Uglavnom, momci su provalili u stan, porazbijali porculanske figure i silovali Sandru. Silovanje je trajalo cijelu noc. Tisuce krvavih uboda, kao ubodi krhotina najfinijeg meissenskog porculana.
Mene je vijest o tom silovanju sokirala. Nisam se usudio da je nazovem ili posjetim. Bilo me je sram.
Od tada je proslo par mjeseci, rat je jos uvijek trajao punom parom i na Sandru sam bio skoro zaboravio kada je kod nas doma zazvonio telefon, a tata se javio. Poziv je bio za mene. Profesorica Sandra. Dok je tata izgovarao njeno ime napravio je zbunjenu grimasu. Zamolila me je da dodjem do nje i da joj pomognem izbaciti neke stvari iz stana. Izvinjavala se, jer nije znala koga bi drugog za to mogla zamoliti. Dosao sam pred njen stan i pokucao. Otvorila je. Imala je na sebi isti onaj ruzni slafrok. Pozdravio sam je i usao. Nekoliko trenutaka je stajala ispred mene kao da se nesto premislja, a onda je razvezala girtl od slafroka i svukla ga. Promatrao sam njeno golo tijelo ispred sebe. Da, definitivno je imala ravna stopala.

U jednom razgovoru, na pitanje zasto je svom albumu dao ime Mule Variations, Tom Waits je odgovorio: „My wife called me a mule. She once said, "I didn't marry a man; I married a mule!"”. Ovo je bio jedan lijepi odgovor po kojem sam zakljucio da imam nesto zajednicko sa Tomom. U jednom drugom razgovoru, jedan drugi glazbenik, za koga smo mislili da usljed prevelikog konzumiranja droga nije ni svjestan kakve albume pravi (rijec je o Jeff Tweedyju), iznenadio me je svojom opservacijom o njemu najdrazoj pjesmi “I Don`t Want To Know” Fleetwood Maca, koju toliko voli, jer u prvih pet sekundi cuje kako prsti Lindsey Buckinghams klize preko zica akusticne gitare. “Rumours” je jedan od onih albuma koje smo ona i ja obozavali. Nije tu bilo gotovo nicega zajednickog izmedju nas. Ni zajednickog porijekla, ni zajednicke knjige, ni filma, ni grada, ni domovine, a ni srece, pa ipak smo dugo morali nositi one flastere za odvikavanje jednog od drugog, a i od “Rumours”, ploce koja se ni po kakvim genetskim obrascima nije trebala svidjati nikome od nas.

Ej kako obozavam svoju pametnu i lijepu djecu. Djeca imaju inteligenciju odraslih dignutu na n-tu potenciju.

srijeda, 14.12.2005.

Tookie

Sodium Thiopental, Pancuronium Bromid, Potassium Chlorid nisu nazivi nekih death metal bandova (iako bi im savrseno pristajali) vec sastojci koji se ubrizgavaju u venu zatvorenicima osudjenim na smrt. Prvi otrov umrtvljuje zivcani sistem, drugi opusta misice i treci onemogucava rad pluca. Ovakav nacin egzekucije zatvorenika prakticira se u SAD-u od 1986. kada se elektricna stolica pokazala previse nestabilna, jer je William Vandiver izdrzao punih 17 minuta, 5 udara elektricnom strujom napona 2000 Volti, i umro tek nakon sto su ga doslovno nazivo skuhali. Dosta davno, kao dijete, sam prvi put gledao „Kratki film o ubijanju“ Krzystofa Kieslowskog i bio uzasnust scenama ubijanja prema kojima su vecina horror-filmova price za malu djecu. Krzystof je svojom socrealistickom estetikom prikazao dva brutalna ubojstva: prvo, gdje dvadesetogodisnji, frustrirani mladic Jacek Lazar brutalnim davljenjem i razbijenjem lobanje kamenom ubija jednog taksistu, a zatim ubistvo kojim sistem kazni Jaceka i dojmljivim govnetom koje procuri iz njegove nogavice prilikom vjesanja. Na slican nacin je „zlocin i kaznu“ izjednacio i major Coody, bivsi sef tima za egzekuciju u zatvoru Angola/Luizijana, koji je u jednom razgovoru rekao sljedece: „Bez obzira iz kojeg razloga je donesena odluka da se neki zlocinac treba ubiti, biti tu, gledati i izvrsavati egzekuciju je dovoljan razlog da se osjecam prljavo. Ubijanje covjeka koji ne moze da se brani je jednako pogresno kao i ono zbog cega je osudjen.“

Tesko je znati u kojoj su mjeri zadrhtale ruke medicinskom tehnicaru u St. Quentin zatvoru dok je jucer u oko 9 sati po nasem vremenu, stavljao kanilu u kao prst debele vene desne ruke Tookie Williamsa, kroz koju ce nekoliko sekundi poslije proteci smrtonosni koktel, ali sudeci po vijestima, problemi oko iniciranja te kanile su doveli do odredjenog „delaya“ u vremenu predvidjenom za egzekuciju. Tookie Williams je bio osnivac losandjeleske ulicne bande “Crips” koju je jos kao sedamnaestogodisnjak doveo na takav stepen organiziranosti da je s njome uspjevao terorizirati citav grad i kontrolirati trgovinu drogom. 1979. su u jednoj oruzanoj pljacki ubijene cetiri osobe koje su stavljene na dusu Tookiju. Ubrzo je uhapsen, proglasen krivim od strane bjelacke porote (koja je sigurno bila stimulirana u donosenju odluke i njegovom impresivnom pojavom) i osudjen na smrt. U zatvoru je naucio citati i pisati a 1996. je poceo objavljivati knjige u kojima opisuje svoju zivotnu pricu. Socijalni radnici su u njegovim djelima pronalazili inspiraciju i nacin kako da mlade crne ljude motiviraju u otporu pripadnosti ulicnim bandama i ovisnosti o drogama. Pomalo bizarno zvuci podatak da je Tookie Williams za svoje djelo i angazman nekoliko puta predlagan za nobelovu nagradu (za mir i za knjizevnost). Cinjenica je da se je javno izvinuo za zlocine koje je pocinila njegova banda, ali ucesce u gorenavedenim ubojstvima je odlucno negirao. To sto se Williams nije izvinuo za zlocine (za koje se tereti) je razlog zbog kojeg je Schwarzenegger, kao guverner Kalifornije i posljednja instanca, odbio pomilovanje.

nedjelja, 11.12.2005.

1995

Kad je Günter Grass u svojoj kronici dvadesetog stoljeca (Mein Jahrhundert) stigao do 1995. godine, simptomaticno da je za njega veci sok ostavio najveci techno party na svijetu (Loveparade) i brdo smeca koje je ostalo iza razularenih techno plesaca nego, recimo, masakr u Srebrnici. On u svom kratkom osvrtu na 95-u u tom deep bassu i zlokobnom udaranju: bum, bum, bum, tschaka, tschaka, tschaka, vidi kapitalisticku manipulaciju nad jednom prolupalom generacijom mladih metroseksualnih ljudi, kojima je zivotno pitanje kakvu kremu za depilaciju nogu koristiti i da li su sve plocice trbusnih misica vidljive. Na pitanje zasto je tu u Berlinu na ovoj paradi, jedna djevojka odgovara, kako tu najbolje prezentira sebe i svoj pupak. Ti i takvi ljudi plesu u transu i slave neki imaginarni mir, a ni pojma nemaju da se nekih 1000km zracne linije od njih odigravaju najgori zlocini poslije drugog svjetskog rata u Europi. U brdu smeca koje ostaje za njima vidi nas dobri Günter samo sramotu za grad u kojem je legendarni gradonacelnik Reuter porucio svijetu:“Gledajte ovaj grad!“, a J.F. Kennedy dao svijetu na znanje da je i on berlincanin.
Pokusavam se prisjetiti kako je bilo meni sa osamnaest. Cini mi se da sam bio prilicno siguran da ce citav tadasnji socijalisticki sistem da se raspadne cim se napravi pogresan korak (Gorbacov) i imao sam osjecaj da na fakultetu covjek moze pronaci ljude s kojima ce ruziti sistem i traziti promjene, pa i starcima su bila puna usta studenata i 68-e, 71-e. Kad sam dosao na faks skonto sam da je studentu vaznije pitanje cijene pastete u studentskoj samoposluzi i koliko zrna graska i kockica govedine dobije u u gulasu spravljenom u studentskoj menzi, nego smrt djecaka u Kabulu. Onda su nam pocele odjednom granate tresti guzice. Kod mene je rat poceo surealisticno. Uvecer sam se napijao s rajom u disku plesuci na "Kinky Afro" od Happy Mondaysa, a na povratku kuci me je uhvatilo prvo granatiranje Sarajeva. Mozete misliti u kojem sam bunilu tumarao naoruzanim ulicama po kojima su padale granate u ritmu Bonhamovog bubnjarskog sola na "Moby Dicku" (tada jos nisam bio svjestan akustike jedne eksplozije granate i mislio sam da svaka leti drito meni na glavu). E sad nekako zakljucujem da sam ja, ustvari, ta budala koja je docekala rat nespremno i zabavljajuci se, a ovi gorenavedeni Grassovi ekstazirani raveri bi ako nista zastekali sebi bar nekoliko tuba kreme za depilaciju muskih nogu prije nego sto rat krene.


Dok ovo pisem, laptop mi je u lapu,a na glavi slusalice i trenutno preslusavam ovaj ocajni novi album Rammsteina. To je ono cisto informativno preslusavanje. Za uho mi su zapele jedino politicki nekorektna pjesma o pederima "Mann gegen Mann" i pjesma "Spring" (skoci) koja govori o covjeku koji se je popeo na visoki zid kako bi bolje uzivao u pejzazu, ali se ubrzo skupljaju ljudi koji ga drze za samoubojicu i koji ga pocinju zajebavati zbog toga sto ne smije da skoci. Na kraju jadnik stvarno i skoci dok glazba grmi neki monstruozno-romanticni lajt-motiv u stilu novih goth-metal bendova.


.

petak, 09.12.2005.

U romanu "Factotum", Charles Bukowskog, na jednom mjestu njegov alter ego Henry Chinaski kaze: "Covjek ne treba ljubav, vec uspjeh, na ovaj ili onaj nacin. To moze biti ljubav, ali i ne mora". Reziser Bent Hamer ("Kitchen Stories") je napravio jako uspjesnu filmsku adaptaciju ovog romana. Puno bolju nego sto je to bio "Barfly". U sredistu filma je besciljni Chinasky koji je ustrajan u svojoj besciljnosti, koji je klosar i pijanica i najveca ljencina na svijetu, ali u svemu tome ne zivi nista losije od nekog yuppija. Dakle, svakom treba uspjeh u nekom obliku i malo ljubavi. Matt Dillon glumi Chinaskog i gotovo je prelijep za ovu ulogu. Njegova gestika u filmu podsjeca na onu Mickeya Rourkea u Barflyu i obadvojica sa grotesknim sepanjem me podsjecaju na komicere iz nijemih filmova. Radnja filma je Chinasky. Chinasky je alkoholicar, opsjednut kladjenjem na konje, seksom i pisanjem kratkih prica (koje neumorno salje casopisima za knjizevnost). U medjuvremenu radi poslove kao sto su: cistac u izdavackoj kuci (gdje se bio prijavio da radi kao reporter) ili na traci u tvornici gdje se pakuju krastavci. Dobitak na kladjenju odmah investira u odijelo koje ubrzo izgleda jos ofucanije nego staro, a kad ga zbog ljenosti otpuste sa ostrim stoicizmom izjavljuje : "A dao sam vam sve svoje vrijeme". Jedina ozbiljnija veza Chinaskog je sa, uvijek seksa gladnom, alkoholicarkom Jan, s kojom i pored svadja i razvoda, ponovno uspostavlja vezu, dok s druge strane ima kratke bizarne afere kao sa Laurom, koju sa jos dvije druge djevojke izdrzava neki smrtno bolesni milioner. Dobitna kombinacija u filmu svakako je izbor Hamera za rezisera koji svojom skandinavskom melankolijom slika ovaj delirijum pun grotesknih i absurdnih situacija.



Sa novog (nitko ne zna kojeg po redu) The Fall albuma do sada sam cuo samo sedmoincnu verziju "I Can Hear The Grass Grow" koja je obrada starog hipickog hita od grupe The Move. Sudeci po ovoj stvari, cini mi se da je The Fall , berba 2005, jako dobra.
Uostalom, kod Fall nije ni bitno o kojoj se godini radi, jer i nema lose berbe. Zanimljivo je da je ovaj album sniman u Americi, sto je Smith obrazlozio izjavom kako u Engleskoj nema vise studija u koji moze stati citav band.



Sinoc sam, ponukan novim remasteriziranim izdanjem povodom tridesetogodisnjice objavljivanja "Born to Run" albuma, opet preslusao ovaj komad plastike. "Born to Run" je bio presudan u Bossovoj karijeri, jer su nakon prva dva albuma, koja nisu imala komercijalni uspjeh, ljudi iz Columbije digli ruke od Springsteena, stavili ga na listu za odstrel i sugerirali radio-stanicama da umjesto njega pustaju njihovu novu zvijezdu Billy Joela.
"Born to Run" je album sa osam pjesama, trajanja nesto manje od cetrdeset minuta. Pjesme koje su ga od lokalnog dripca preko noci pretvorile u superstara. Album sa jednostavnim, ali rockerski efektnim omotom (retusirana fotografija Springsteena sa decentnim kezom na licu, obucenog u crnu koznu jaknu i sa Telecasterom kojeg drzi za vrat u, skoro pa, g-dur poziciji) i muzikom za koju je netko rekao da je kombinacija Elvisa, Spectora i Orbisona. Ovo je jedna od onih ploca za koju smo govorili kad bi isli na derneke, jednostavno: "ponesi plocu!", i odmah se znalo na sto se misli. To je bila ploca kakve se danas vise ne snimaju.

utorak, 06.12.2005.

Ekskluzivno, razgovor sa Johnnyjem Stulicem

Ni sam nisam vjerovao da snovi nekad mogu postati stvarnost. Dok su se napolju smrzavali vrapci i golubovi, ja sam dosao na fantasticnu ideju. Nazvacu Johnnyja, Branimira Stulica. Razgovaracu sa Johnnyjem. Ekskluzivni intervju za prvi dan ovog bloga. Izvadio sam iz dzepa mojih zguzvanih traperica jedan lijepo slozeni papiric, razmotao ga i procito telefonski broj koji mi je dao novinar "Dnevnog avaza". Srce mi je ubrzano tuklo i dlanovi su se znojili dok sam uzimao slusalicu telefona i tipkao 00......... I naravno, javila mi se je prvo Johnnyjeva zena, kako to obicno biva. -Oprostite molim, rekao sam, ja bih da razgovaram sa Johnyjem. Bio sam direktan i iskren.
Johnnyjeva zena: Johny nije trenutno doma, a tko ga je trebao.
Parliament: Ma znate, ja pisem blog, pa bih za tu prigodu napravio jedan intervju sa Branimirom.
J.z.: Buanimiue!, Phone for You.
Johnny: Halo!
Par: Znate, ja pisem...
Jo: Ma pises ti kurcu.
Par: Da razgovaramo?
Jo: Moze, ali samo bez politike.
Par: O.K., kad se Johnny vracas doma u Hrvatsku?
Jo : E posto si tako fin, tebi cu prvom reci da evo upravo obavljam neke razgovore sa Hrnjakom i Leinerom i nekim menagerima i oko proljeca bi trebali napraviti jednu oprostajnu turneju Azre.
Par: Gdje cete sve nastupati ?
Jo: Pa, najvjerojatnije u vecim gradovima bivse Jugoslavije, a zavrsni koncert bi trebao biti odrzan na hipodromu u Zagrebu.
Par: Otkuda hipodrom, pa vi ste mi vise onako za klupske prostore?
Jo: Ah kad mogu oni sa otecenim prostatama Stonesi, sto ne bi i mi. Bit ce to spektakl. Trubaci, Novoselic na saxu, Padjen, klapa, Ladarice, Rundek kao specijalni gost, ma bolje od onog cetnika Bregovica kojem vojvoda Prelevic pjeva na plocama.
Par: Tko ce to sve da financira?
Jo: Ja sam dobio novac od jednog investitora da to sve organiziram, ali pod uvijetom da mi se isplati i sva lova sto mi je Jugoton maznuo, i to sa efektivnom godisnjom kamatom od 5%.
Par: Da li to znaci da si sada bogat covjek?
Jo: Ma meni je bitno da ja imam sebe, jebes novac.
Par: Hrvatska je javnost zabrinuta zbog tvojih izjava da neces hrvatsku putovnicu i da govoris srpski.
Jo: Ma daj, molim te, ja sam uvijek ostao Hrvat u dusi, kao i hipik.
Par: Znas li ti da je ovom tvojom izjavom naciji pao kamen sa srca.
Jo: Ma pusti ove pedere novinare, svasta izmisljaju. Pozivam vas sve da na proljece dodjete na moje koncerte i da se dostojanstveno i u miru prisjetimo dana kad smo bili sretna djeca.
Par: OK Johnny, necu te vise zadrzavati, puno ti hvala na razgovoru stari prijatelju.
Jo: Hvala i tebi legendo i pozdravi mi puno Hrvatsku i Jaju. Jedva cekam da poigramo malog nogometa i da zasviramo. Bog.
Par: I Hrvati.

"Funky Good Time"

I danas se jos uvijek lome kriticarska koplja oko toga ciji je band bio bolji. Otis Reddingovi "Bar-Kays" ili James Brownovi "JB`s". Ljubitelji soulicnijeg zvuka ce preferirati "Bar-Kayse", dok funkeri svojom svetinjom smatraju "JB`s". Posto je James Brown vec sezdesetih godina bio olicenje onoga sto ce Nixon kasnije nazvati "crnackim kapitalizmom" (posjedovao je nekoliko radio-stanica i imao potpunu financijsku kontrolu nad svojom karijerom) i posto je sam sebe prozvao najnapornije radecim covjekom u show biznisu, tako je i svoje "JB`s" placao bolje nego sto su to ostali bandleaderi radili (iako su "JB`s" jednom pod vodstvom Pee Wee Ellisa protestirali zbog uvijeta rada, pa je za snimanje svog legendarnog albuma "Funk Power" James morao angazirati kasnije funk-legende poput Bootsy Collinsa i njegovog brata Phelpsa "Catfish" Collinsa ). Ti, famozni, JB`s su i izmislili funk i presudno utjecali na glavne ljude u funku, kao sto su Sly Stone, George Clinton ili The Meters. Jedna, po meni, od najboljih ikad izdanih best of kompilacija je upravo "The JB`s – Funky Good Time Anthology". To je dvostruki CD sa dva i pol sata najboljeg funka ikad snimljenog, a koji ipak ima jednu manu, jer nije uvrstena "Blow Your Head" koja je mozda i najbolja stvar "JB`s" uopce.
Kako je funk nastao?
Uglavnom na neprekidnim turnejama J. Browna i njegovog banda, gdje je vecina materijala snimana u hodu sa mnogobrojnih Brownovih dancejamova uz koje je on prezentirao svoje plesove na bini, koji ce kasnije biti poznati pod imenima: "Camel Walk" i "Mashed Potato". Pjesma koja je najbolji primjer tog ranog funka je "Cold Sweat" iz 1967. koja i predstavlja prvi ozbiljni funk eksperiment, da bi 1970. sa hitom "(get up i feel like being a)Sex Machine" bili postavljeni temelji novom muzickom pravcu. I dok su James Brownove kompozicije harmonijski bivale sve kompleksnije, "JB`s" su reducirali svirku na puki ritam gdje su melodijski instrumenti poput gitare, keyboarda i puhackih instrumenata svirali ritam, tako da u najprogresivnijoj "JB`s" fazi tesko da se moze razlikovati zvuk gitare od zvuka konga.
Fela Anikulapo Kuti, glazbenik iz Nigerije, revolucionar, samoproglaseni predsjednik republike Kalakute i nigerijanski predsjednicki kandidat je bio covjek koji je optuzio Browna da mu krade muziku. Fela Kuti je umro u kolovozu 1997. i sahranjen u Lagosu zu drzavnicke pocasti u sorcu i sa cvijetom kanabisa u ruci. Umro je pod cudnim okolnostima. Sluzbeno od AIDS-a, a nesluzbeno od posljedica dugogodisnjeg boravka po nigerijanskim zatvorima. Kad je 1970. James Brown sa svojim "JB`s" dosao u posjetu Feli u Lagos, bio je impresioniran onim sto je cuo i vidio na sceni. Vecina teoreticara se slaze da je to bio i kljucni momenat kad je Brown odlucio da afrikanizira ameriku i postane Mr. Black Power. Medjutim treba napomenuti da se James Brownu na dusu stavlja njegova podrska Nixonu i sto je usred antiratne kampanje draft-dodgera isao nastupati za americke trupe u Vijetnam, kojima je i posvetio pjesmu "America Is My Home". Sve u svema iza tih burnih vremena ostali su nevjerojatno dobri komadi muzike kao sto su "JB`s" i James Brown ploce, ali i gotovo nevjerojatna kolekcija od sedamdesetak Fela Kutinih albuma (za pocetnike preporucujem takodjer izvrsnu kompilaciju: "Fela Kuti-The best of the Black President"). Tesko mi je presuditi ko je na koga vise utjecao, ili ko je koga vise potkradao. Cinjenica je da su James Brown i muzicari koji su prosli kroz njegov band, te Fela sa svojim "Afrika Seventi" izmijenili popularnu glazbu temeljnije nego bilo koje druge skupine muzicara prije i poslije njih.

"Trbute To Jack Johnson"

25. prosinca 1908. je tommy burns jack johnsonu slomio dva rebra, ali je ipak izgubio naslov svjetskog sampiona u teskoj kategoriji. tih sidnejskih 14 rundi je johnsonu osim titule prvaka i slomljenih rebara donijelo i probleme u domovini. ku klux klan mu je prijetio smrcu, a crnci su ga slavili kao prvog crnog boksackog sampiona. reakcionarna je amerika po prvi put osjetila psihicki strah od svojih crnih sugradjana. podmetali su mu razne borce, izmedju ostalog i do tada nepobjedivog jim jeffriesa, ali je johnson svima redovno lomio kosti i vilice.
kako bi mu dohakali optuzili su ga zbog njegove slabosti prema bjelkinjama, tako da je morao napustiti sjedinjene drzave i nastaviti boksacku karijeru na kubi.
u travnju 1970. izvjesni miles davis objavio je album pod nazivom "tribute to jack johnson" ocigledno povlaceci parele izmedju svog i johnsonovog zivota (narocito zajednicka ljubav prema bjelkinjama i boksu). na ovom albumusu se nalazile dvije polusatne kompozicije: rokerska "right off" i njezna "yesternow", ali to nije sve, jer u periodu izmedju veljace i juna 1970. davis je sa chic coreaom, herbie hancockom, keith jarrettom , john mclaughlinom, dave hollandom i mnogim drugima napravio session na kojem je snimljeno ukupno 42 takea koji su sada svi dostupni na "the complete jack johnson sessions" ukljucujuci i sa wah-wah gitarom napumpanu "willie nelson" u sest razlicitih varijacija. meni je najdraza "go ahead john" gdje u prvom dijelu davis svira, gotovo u slow motionu, metafizicki blues, da bi u nastavku sve dizne pocele propuhivati teski jazz-rock.

	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv