25. prosinca 1908. je tommy burns jack johnsonu slomio dva rebra, ali je ipak izgubio naslov svjetskog sampiona u teskoj kategoriji. tih sidnejskih 14 rundi je johnsonu osim titule prvaka i slomljenih rebara donijelo i probleme u domovini. ku klux klan mu je prijetio smrcu, a crnci su ga slavili kao prvog crnog boksackog sampiona. reakcionarna je amerika po prvi put osjetila psihicki strah od svojih crnih sugradjana. podmetali su mu razne borce, izmedju ostalog i do tada nepobjedivog jim jeffriesa, ali je johnson svima redovno lomio kosti i vilice.
kako bi mu dohakali optuzili su ga zbog njegove slabosti prema bjelkinjama, tako da je morao napustiti sjedinjene drzave i nastaviti boksacku karijeru na kubi.
u travnju 1970. izvjesni miles davis objavio je album pod nazivom "tribute to jack johnson" ocigledno povlaceci parele izmedju svog i johnsonovog zivota (narocito zajednicka ljubav prema bjelkinjama i boksu). na ovom albumusu se nalazile dvije polusatne kompozicije: rokerska "right off" i njezna "yesternow", ali to nije sve, jer u periodu izmedju veljace i juna 1970. davis je sa chic coreaom, herbie hancockom, keith jarrettom , john mclaughlinom, dave hollandom i mnogim drugima napravio session na kojem je snimljeno ukupno 42 takea koji su sada svi dostupni na "the complete jack johnson sessions" ukljucujuci i sa wah-wah gitarom napumpanu "willie nelson" u sest razlicitih varijacija. meni je najdraza "go ahead john" gdje u prvom dijelu davis svira, gotovo u slow motionu, metafizicki blues, da bi u nastavku sve dizne pocele propuhivati teski jazz-rock.
Post je objavljen 06.12.2005. u 18:34 sati.