Kad je Günter Grass u svojoj kronici dvadesetog stoljeca (Mein Jahrhundert) stigao do 1995. godine, simptomaticno da je za njega veci sok ostavio najveci techno party na svijetu (Loveparade) i brdo smeca koje je ostalo iza razularenih techno plesaca nego, recimo, masakr u Srebrnici. On u svom kratkom osvrtu na 95-u u tom deep bassu i zlokobnom udaranju: bum, bum, bum, tschaka, tschaka, tschaka, vidi kapitalisticku manipulaciju nad jednom prolupalom generacijom mladih metroseksualnih ljudi, kojima je zivotno pitanje kakvu kremu za depilaciju nogu koristiti i da li su sve plocice trbusnih misica vidljive. Na pitanje zasto je tu u Berlinu na ovoj paradi, jedna djevojka odgovara, kako tu najbolje prezentira sebe i svoj pupak. Ti i takvi ljudi plesu u transu i slave neki imaginarni mir, a ni pojma nemaju da se nekih 1000km zracne linije od njih odigravaju najgori zlocini poslije drugog svjetskog rata u Europi. U brdu smeca koje ostaje za njima vidi nas dobri Günter samo sramotu za grad u kojem je legendarni gradonacelnik Reuter porucio svijetu:“Gledajte ovaj grad!“, a J.F. Kennedy dao svijetu na znanje da je i on berlincanin.
Pokusavam se prisjetiti kako je bilo meni sa osamnaest. Cini mi se da sam bio prilicno siguran da ce citav tadasnji socijalisticki sistem da se raspadne cim se napravi pogresan korak (Gorbacov) i imao sam osjecaj da na fakultetu covjek moze pronaci ljude s kojima ce ruziti sistem i traziti promjene, pa i starcima su bila puna usta studenata i 68-e, 71-e. Kad sam dosao na faks skonto sam da je studentu vaznije pitanje cijene pastete u studentskoj samoposluzi i koliko zrna graska i kockica govedine dobije u u gulasu spravljenom u studentskoj menzi, nego smrt djecaka u Kabulu. Onda su nam pocele odjednom granate tresti guzice. Kod mene je rat poceo surealisticno. Uvecer sam se napijao s rajom u disku plesuci na "Kinky Afro" od Happy Mondaysa, a na povratku kuci me je uhvatilo prvo granatiranje Sarajeva. Mozete misliti u kojem sam bunilu tumarao naoruzanim ulicama po kojima su padale granate u ritmu Bonhamovog bubnjarskog sola na "Moby Dicku" (tada jos nisam bio svjestan akustike jedne eksplozije granate i mislio sam da svaka leti drito meni na glavu). E sad nekako zakljucujem da sam ja, ustvari, ta budala koja je docekala rat nespremno i zabavljajuci se, a ovi gorenavedeni Grassovi ekstazirani raveri bi ako nista zastekali sebi bar nekoliko tuba kreme za depilaciju muskih nogu prije nego sto rat krene.
Dok ovo pisem, laptop mi je u lapu,a na glavi slusalice i trenutno preslusavam ovaj ocajni novi album Rammsteina. To je ono cisto informativno preslusavanje. Za uho mi su zapele jedino politicki nekorektna pjesma o pederima "Mann gegen Mann" i pjesma "Spring" (skoci) koja govori o covjeku koji se je popeo na visoki zid kako bi bolje uzivao u pejzazu, ali se ubrzo skupljaju ljudi koji ga drze za samoubojicu i koji ga pocinju zajebavati zbog toga sto ne smije da skoci. Na kraju jadnik stvarno i skoci dok glazba grmi neki monstruozno-romanticni lajt-motiv u stilu novih goth-metal bendova.
.
Post je objavljen 11.12.2005. u 00:41 sati.