Mensur je covjek od celika.
Vjerojatno puno ovih danasnjih skolaraca ni ne zna sto znaci biti djak-pjesak. Ovaj neobicni termin oznacava djecu, ucenike, koji da bi dosli iz svog sela u skolu, moraju prepjesaciti 5 ili vise kilometara. Danas u vrijeme poboljsanih prometnih komunikacija gotovo da je izumrla institucija djaka-pjeasaka. Razlozi zbog kojih su ovi ucenici morali toliko pjesaciti, lezali su u prirodnoj nedostupnosti njihovih sela i nepostojanosti cesta, autobusa i poljoprivredne mehanizacije (samo ljudi i stoka). Moj prijatelj Mensur je i sam bio takav djak-pjesak. Sad zamislite dijete koje je moralo u cetiri ujutro ustati i pomoci roditeljima kod muze krava, a poslije toga ponijeti sa sobom 5-6 flasa mlijeka (za gradske musterije kojima bi Mensur podijelio mlijeko prije skole), skolsku torbu (sa citankom ko Ku´ran debelom), te stici u 8 sati na vrijeme u skolu unatoc 10-tak kilometara pjesacenja. Poslije skole od musterija bi pokupio prazne flase (to su najcesce bili oni zeleni litrenjaci u kojima se nekad tocio "Barba", jedno od najgorih vina na svijetu) i vratio se kuci. Iako se prva smjena u skoli zavrsavala oko podneva, Mensur je i ljeti kuci stizao kad bi smrkavalo, a pored svega je opet bio vrlo dobar u skoli. Zimi je Mensur dolazio sav mokar i promrzao, a uciteljica je nabavila jednu suhu trenirku koju bi oblacio dok su mu se na radijatoru u nasem razredu susile mokre stvari. U svemu tome, samo je jednom, tjedan dana, izostao iz skole zbog upale pluca (i naravno nitko nije dosao iz razreda da ga posjeti), a jedne zime dva dana kad su lavine odsjekle njegovo selo od ostatka svijeta (treci dan je ojuzilo, pa je Mensur ponovno mogao u skolu i u raznosenje mlijeka). Iako je Mensur bio dobar jaran (cak je moja mladja sestra jednom za njega pola iz sazaljenja, pola za ozbiljno rekla da je sladak onako rumen), nitko u razredu nije htio sjediti s njim, jer je neizdrzivo smrdio na mlijeko i balegu. Cesto sam kao dijete razmisljao o Mensuru i nekad sam se znao probuditi nakratko u sest ujutro i pomisliti kako je Mensur sada negdje na pola puta izmedju kuce i skole, a ja mogu jos sat i pol spavati. Isto tako, mogao sam biti i ljubomoran u proljece kada bi Mensur prisustvovao direktnom prijenosu radjanja novog dana i kad je punim plucima (natovaren ko mazga) uzivao u mirisima visibabama i kukurjekom prekrivenih pasnjaka.
Zajedno smo isli u isti razred do 8. osnovne, a onda su nam se putovi razisli.
Nekoliko godina poslije sreo sam Mensura u gradu. Studirao je masinstvo u Sarajevu. Nije bio student-pjesak, jer mu je babo prodao sarulju i bog te pito koliko jos ovaca kako bi se Mensur nesmetano mogao koncentrirati na ucenje, a i izgradjene su ceste do Mensurovog sela (ovaj technological breakdown u Mensurovom selu samo je donio nevolje, jer su ubrzo nakon asfaltiranja tenkovi unistili cestu, a selo sravnili sa zemljom). Nakon rata Mensur je u SDA-u (za neupucene, “Stranka demokratske akcije”) napravio munjevitu karijeru. Postao je najperspektivniji mladi kadar u stranci. Veliki je vjernik i pred njim je karijera. Zamjenik je ministra u federalnoj vladi i vjerojatno nece proci dugo vremena kad ce zasjesti i u premijersku fotelju. Mensur je zbilja covjek od celika.
Post je objavljen 20.12.2005. u 19:57 sati.