parliament

ponedjeljak, 30.01.2006.

Neotvoreni padobran ili kako napisati jedan late night filler

Doci cu ti pod pendzere, pjevat cu ti blues i zydeco
rasplest cu ti kose guste i odjahat negdje daleko

Sevdah tece mi kroz vene, gugucu mi golubice
grizem tvoje usne medne, ubit ces me nehotice

jer ja sam usamljeni jahac
ja sam ti zastavom mahac
ja sam ti noc i dan
neotvoreni padobran

Nece moci trista vila da te skriju od mene
voljet cu te moja mila vise od carolije

Pucaju puske, aneurizme i svijet se vrti naopacke
stijena puca, dub se lama, zemlja se pod nama trese





Ovih sam dana bio pravo sjeban. Dijagnoza: J03.9 ili retronasalna angina. Po mojoj lijecnici to cudo se najbolje lijeci sa Roxithromicynom 300mg sedam tableta 1-0-0. Opis bolesti: svaki misic boli, termometar oralno i rektalno pokazuje 38 sa nesto, a u grlu bolovi kao da sam se najeo ostrih zileta. Protiv bola ne pomaze aspirin oralno, a titami ni paracetamol rektalno. Ali Roxi je zakon. Evo nakon 5 tableta me vec grlo skoro proslo. Jedino me jos kasalj muci, ali se bar djeca dobro zabavljaju imitirajuci me.

Prije dva dana sam dobio prvu plocu od dvije koje sam narucio preko Sundazed kataloga. Radi se o Dylanovoj "Blonde On Blonde". Druga je "Fifth Dimension" od The Byrds koja stize uskoro. "Blonde On Blonde" je vjerojatno najvazniji dragi kamen sa Sundazed liste. Prava je divota sto su ljudi odgovorni za Sundazed izdanja odlucili ponovno na vinilu objaviti ono sto je Dylan svejevremeno nazvao "That thin, wild mercury sound" i meni malo ublaziti muke retronasalne angine. Konacno imam priliku ovo poslusati u orginalnom glancu, bez Columbijinih zvucnih manipulacija. Ploca je dakle analogna i mono. Za Bob Dylana je to jedini pravi autenticni zvuk "Blonde On Blonde". Sve ostalo su surogati. Ne mora se biti neki high end-entuzijast da bi se skontala dinamika i prava vrijednost ove ploce. Dovoljno je poslusati Al Kooperove orgulje na "Sad Eyed Lady Of The Lowlands" i utopiti se u mirisu lavande.
Kada je 1966. na turneji po Engleskoj jedan folk-purist za vrijeme elektricnog seta na koncertu dobacio Dylanu: "What happened to Woody Guthrie, Bob?", Dylan je sa bine odvratio sa hladnom arogancijom: "These are all protest songs. This is not British music, it´s American music." Nakon toga je bend zasvirao "Just Like Tom Thumb´s Blues". Tko ne vjeruje neka pogleda "No Direction Home", Scorseseovu Dylan-dokumentaciju.


30.01.2006. u 21:38 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 24.01.2006.

NO SMILE DOG

Danijel se probudio.
Mozak je prenio elektricni impuls na misic koji pokrece ocne kapke da oslobodi nesmetan put pogledu. Mekanim dijelom dlana protrljao je oci.
Sijevnulo je u orbiti.
Pomisli kako je vrijeme za ustajanje.
Na satnom displeju je stajalo 09:35.
Gola, ravna stopala je pazljivo spustio na uglacani parket, polako ih privikavajuci na temperaturu poda.
Ustao je, upalio radio i iz hladnjaka izvadio bocu juicea i sasuo ga u casu. Blaga gorcina hladnog soka od narantxe mu je godila.
Otvorio je prozor spavace sobe.
Park ispred stana je mirisao na vatre koje su se palile na svetog Petra.
Bilo je sparno.
Otisao je u kupaonicu da se istusira. Hladnom vodom je zalio torzo. Dlake na rukama su zauzele okomit polozaj u odnosu na kozu. Stavio je dezodorans, obukao donji ves i obrisao uprskano ogledalo umjetnom jelenskom kozicom.
Obukao je farmerke, majicu i izasao van.
Na tramvajskom stajalistu je guzva. Grupa znojnih tijela se stisnula poput zelatine. Dvadesetak metara dolje niz ulicu grupa ljudi promatrala je bezivotno tijelo koje je pregazio zeleni golf. Les je smrdio na alkohol i vizualno podsjecao na ustrijeljenu dvogrbu kamilu.
"Pao je ravno pod tockove."
"Pijan je."
"Mrtav je."
"I pijan i mrtav."
"A i ovaj majmun je brzo vozio."
Neka zena je povracala.
Za cekanjem tramvaja je opadao interes, jer su se ljudi u sve vecem broju okupljali oko pregazenog tijela.
"Proklete strvine, tramvaj nece krenuti dok se na napravi uvidjaj" rece mladic djevojci koja je jela kiflu. Komadici soli su svjetlucali u kutovima njenih usana.
Istovremeno se zacuse dva zavijajuca tona. Jedan sa istoka i jedan sa zapada dajuci cijelom dogadjaju stereo ugodjaj. Proslo je par sekundi i kola hitne pomoci i milicijski automobil stigose na mjesto nesrece. Njihova rotirajuca svijetla jedva su se uocavala na suncu. Bolnicari su tijelo postavili na nosila i prekrili ga plahtom i prasnjavom sintetickom dekom. Promet je potpuno zaustavljen i sad je vec cijela ulica licila na tramvajsko stajaliste.
Danijel otvori vrata jednog taxi-vozila.
"Mozes li me izvuci odavde i odbaciti do fakulteta?"
Vozac mu dade znak glavom da udje i okrenu se oko sebe, pogleda u retrovizor, stavi desnu ruku na mjenjac, neuroticno stisnu volan. Jetta krenu. Sirene automobila se oglasise kratko i zivcano.
"Jebite mater!"
Prodjose kraj mjesta nesrece dok je pozorniku nesto drugo odvratilo paznju. Izadjose na slobodni dio ulice.
"Ima ovih idiota vozaca. Evo ovaj je sigurno vozio devedeset po gradu. Isto k'o sto neki kupuju one pse pit-bullove. To ti je isto jarane."
Danijel je gladao kroz prozor automobila.
"Ja bih sve te ekstremiste streljao", nastavi taksista, "danas pit-bull terijer, sutra puska i eto ti rata, a vlasti nema da ih strpa u zatvor, jer su i vlasti tak'e. Sve kriminalci i gangsteri. Kad se samo sjetim kako se ovdje slavilo kad je Juga pobijedila Spanjolsku na Mundijalu, a sad se ovi Slovenci razdruzuju, sve ode u kurac."
Kraj zgrade republicke vlade grupa radnika je protestirala noseci sarene transparente, a na velikom panou ispred hotela Holliday Inn stajala je jumbo-reklama za uvozne cigarete:
>>TASTE THE SPIRIT OF THE WEST<<.
"Gledaj ove ljude. Sta su oni bogu skrivili? Ma nisu samo Slovenci krivi, evo i Hrvati 'oce da se o'cijepe, a Srbi kazu da su za Jugoslaviju, a ustvari su za veliku Srbiju. Bice rata, kazem ti. Evo pljuni me pljuvackom* ako ga nebude. A bice ga…"
"Stani ovdje!" prekinu ga Danijel "Koliko sam ti duzan?"
"Dvadeset i tri dinara. Evo i ovog Markovica skidaju, a to je pametan covo. Da smo ga slusali sad bi vec bili u evropskoj zajednici."
Danijel plati dvadesetpet dinara, izadje i zalupi vrata. Primijeti da taksista jos uvijek nesto prica, ali je to sad bila slika bez tona. Kupi danasnje novine u kiosku preko puta fakultetske zgrade u kojem je radila prenasminkana sredovjecna zena koja se uvijek kezila kad je kod nje kupovao ceske kondome.
Osjeti kako mu tijelo blago drhti.
Tudji znoj, guzva, zdruzgano tijelo, taksista, pit-bull terijeri, Slovenci, radnici…, zivci su mu bili napeti kao zice na harfi. Uputio se je u fakultetski kafe. Narucio kavu i sendvic. Zapalio cigaretu. Duhanski dim ga blago omami. Otvori sportsku stranicu i procita najnovije rezultate kosarkaskih utakmica, a onda i kritiku najnovijeg Princeovog albuma koju je napisao Ilko Culic.
Za stolom mu se je ubrzo pridruzio i Kemal, kolega sa godine. Kemal podize ruku, dozivajuci konobaricu, a kad ga je ova spazila, naruci dvije kave i mineralne vode. Konobarica se dotetura do sanka, pripravi dvije soljice espressa bez kajmaka i sasu napola izlapljelu "Radensku" u kavanske case. Danijel pogleda u dvije soljice kave. Jednu je vec skoro bio popio. Kemal izvadi iz gornjeg lijevog dzepa kosulje kutiju cigareta "Filter 160" i iz nje vec smotani joint sa mjesavinom marihuane i duhana. Zapali ga i snazno povuce dim, zadrzavsi ga nekoliko sekundi u plucima.
"Hoces li i ti?" upita Danijela.
"Kako cu napusen na predavanja?"
"Ma i ovi su se pisci napusavali dok su pisali."

Danijel je omamljen pratio nastavu. Cuo je glasove, vidio svjetlo u tami. vidio rane i pozelio da konacno bude slobodan. Nije bio siguran o cemu se predavalo, ali ako je dobro shvatio tema je bila Ahilejov bijes ili kako Petrakla ubija Hektor, a Hektora bijesni Ahilej.

>>TASTE THE SPIRIT OF THE WEST<<,

stajalo je jos uvijek ispred Holliday Inna.
Poslijepodnevno sunce je lijeno prekrivalo grad.
Na plocniku je stajao kao kralj rock'n'rolla, cekajuci tramvaj.
Prije toga je uspio nazvati Lidiju. Njihov razgovor je unio dodatni nemir u njega. Kao da se jos jedan trn zebnje zabio pod nokat. Misli su mu lutale.
Lidijin muz je veceras dezurni u kasarni.
U Sloveniji je poceo rat.
Tramvaj je stizao.
Ugasio je cigaretu zgnjecivsi je cipelom o asfalt. Na asfaltu je ostala tamna fleka od karboniziranog duhana i izderani papir iz kojeg je virila celuloza.
Izasao je iz tramvaja i pjesice se ulicom Kralja Tomislava uputio prema Kosevu. Lidija je to vecer bila izuzetno raspolozena za vodjenje ljubavi. Izgleda da ju je rat u Sloveniji i mogucnost da se i ovdje zarati seksualno uzbudjivala. Na trenutak je imao osjecaj kao da se hrve sa slovenackim specijalcem u krevetu.
Uzela mu je kurac u ruke i masirala ga kao da je spremna da mu zavrne glavu. Potom ga je stavila u usta. Okus Lidijine koze je bio srodan okusu mandarina. Svrsio je sa zubima zabijenim u njezinu guzicu.
Ugriz je bio nemilosrdan, kao kod pit-bull terijera.




Danijel zivi i radi u Esadeu kao informaticar i pise blog na adresi: priceizsilikonskedoline.blog.hr, Kemal je u Berlinu i radi kao DJ za "Radio-Multikulti", a Lidija i njen muz Borislav zive u Skoplju. Borislav je zaposlen kao visoki oficir u oruzanim snagama Makedonije. Taksista je u ratu bio jedan od najboljih Jukinih, a kasnije i Vikicevih specijalaca. Nakon rata je duze vremena spremao atentat na jednog predsjednickog kandidata koji je poznat i kao veliki ratni profiter. Igrom slucaja je umjesto njega poubijao clanove mafije koji su kontrolirali prljave poslove vezane za prodaju narkotika i prostituciju. "Dnevni Avaz" ga je proglasio osobom godine 1999.

*(Pljuvacka, sekretni proizvod parotidne, submaksilarne i sublingvalne zlijezde koji se izlijeva u usta. Sadrzi 95% vode, 3% organskih materija i 2% mineralnih sastojaka. Sadrzi i jedan enzim-ptialin koji pretvara slozene secere u prostije.)

24.01.2006. u 11:58 • 2 KomentaraPrint#

subota, 21.01.2006.

S.M.R.T.

Jucer sam prohodao onom ulicom. Djevojke sa sarenim kapicama na glavi su bezglavo zastajale pred svakim izlogom. Skinhead je sjedio na hladnom zidicu i slusao na mp3 playeru Salif Keitu. Sa oluka su se otapale ledenice i zabijale ljudima u glavu. Ojuzilo je. Duboko sam udahnuo zrak. Imao je okus Mozzarelle. Dok sam setao, razmisljao sam o svojim strahovima. Da li se ja uopce necega bojim? Da, bojim se bolesti i smrti. Ne starosti, ali smrti. Mozda zato sto volim zivot. Starost dozivljavam jos uvijek kao nesto sto ce me zaobici. Jos uvijek se osjecam mladim i lijepim. Ponekad pomislim kako je moj narcizam veci od Oscar Wildeovog. Opet kontam uz malo sporta i dobru ishranu, mogu bar jos desetak godina dobro izgledati i bez vecih kirurski korekcija. To me cini radosnim.
Evo promatram one Njemice koje su nekad dolazile kod nas na more. Da one sto su bile desetak godina starije od nas i u cije sise smo gledali dok su ih prostirale po Punta rati, Zlatnom ratu i Bilom zalu. One sto su u suton izlazile u haljinicama pastelnih boja i cije su se plave kose i na bonaci vijorile poput barjaka na Kremlju. One, o cijim smo njeznim, providnim, stidnim dlacicama mastali i zamisljali kako cemo ih nekad poput maslackovih pahuljica otpuhati sa koze. Te Njemice su, uglavnom, bacale oci i jos pokoje dijelove tijela na starije decke iz cijih su dlakavih prsa svjetlucali sidro i zlatni lanac. E, te su sada sa svojih cetrdeset i kusur godina postale ruzne. Ne znam jesam li ja lud, ali ovdje mi sve zene koje prevale cetrdeset i petu izgledaju isto. Nose iste frustracije u sebi, putuju na iste turisticke destinacije, odusevljavaju se mjuziklima, Robbie Williamsom i ljubomorne su na svako zensko mladje od dvadeset pet. A ove opet mlade su nesto najljepse na svijetu. Valjda dok i njih ne spuca nesto blazi oblik kafkijanske metamorfoze u cetrdeset petoj.
Mene je, dakle, strah bolesti i smrti, zakljucio sam hrabro i kupio dobro ljut dönner kod Turcina koji ima obicaj pljucnuti medju prste kako bi uspostavio trenje izmedju prstiju i pack-papira. Vec pri prvom zalogaju komadic chilija mi se zalijepio za grlo tako da sam iskasljao krajnike pokusavajuci da dodjem do zraka. Vec sam gledao smrt u oci i skontao kako mi je jedina sansa jos da ovaj turski gusar iskoci iz kioska i da mi sa onom macetom za rezanje kebapa napravi traheotomiju. Nekoliko sekundi (citavu vjecnost) je trajala borba sa pozarom u grlu dok ga nisam ugasio ayran jogurtom koji mi je Turcin uprilicio umjesto traheotomije. Tip je moje pohlepno eksiranje ayrana prokomentirao rijecima da pravi dönner dva puta przi. Prvi put dok se jede, a drugi put dok se sere.
Kad sam uspjesno pojeo i posljadnji zalogaj osjetio sam radost zivota i namignuo djevojci u sarenoj kapici.
O tome kako mi je bilo jutros na wc-u, neki drugi put.

21.01.2006. u 11:08 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 17.01.2006.

"Punch The Clock"

Nikad mi nece potpuno biti jasna logika po kojoj su u Jugoslaviji osamdesetih godina izdavacke kuce na trziste izbacivali licencna izdanja. Sad iz ove perspektive, tesko mi je reci da li je to bilo steta ili korist, ali u vrijeme kad sam ja poceo kupovati ploce (6. razred osnovne), izloge knjizara, robnih kuca i ducana sa tehnickom robom krasili su albumi: Madness(One Step Beyond), Haircut 100(Pelikan West), Ian Dury(New Boots and Paintiens), Clash(London Calling), Talking Heads(The Name Of This Band Is…), Billy Joel(Glass Houses), Gang Of Four(Solid Gold), Fischer Z(Red Sky Over Paradise), Springsteen(The River) ili citava plejada crnih faca sa Chess etikete. Mi, djeca smo te ploce kupovali, mijenjali se, citali Dzuboks i „Pismo iz Londona“, svaki dan otkrivali neke nove bandove, lagali jedni drugima kako smo kod rodjaka iz Zagreba ili Beograda slusali Talking Heads i njihov „Fear Of Music“. Stariji su nas ismijavali i govorili nam da je Bowie peder i da je jedina prava mjuza: Uriah Heep, The Doors, Led Zeppelin, madjarska Omega i skurilni njemacki kraut rock (tada doduse nitko nije znao da se tako zove glazbeni pravac) sa gitarskim solazama koje zauzmu citavu jednu stranu ploce.
Jedna ploca koja mi je negdje u vrijeme Olimpijade u Sarajevu zaokupljala paznju bila je „Punch The Clock“ od Elvisa Costella. Prvi put sam ovo ime procitao vjerojatno kod Sase Stojanovica, prvi put ga na omotu vidio na onoj ploci za Kampuciju, a „Punch The Clock“ je prva njegova ploca koju sam kupio. Moram priznati da mi je tada Costellovo ime zvucalo egzoticno skoro kao Kid Creole i Coconuts, a i muzika je bila na neki nacin Funky, OK, bar “Everyday I Write A Book” je bila funky i skoro pa hit tada. Ustvari, „Punch The Clock“ je bio pop. Pop kao sto su bili tada: Dexy’s Midnight Runners, Squeeze, Madness, ABC ili Haircut 100. Dakle, pop kakav nikad vise nece biti. Kad kazem pop, mislim na “Shipbuilding” (jednu od najljepsih Costellovih balada sa njeznim Bakerovskim trubackim solom), na “Pills And Soap” (anti-Tacheristicku kompoziciju), na puhacke ispade po: „Let Them All Talk“, „The Greatest Thing“, „TKO (Boxing Day)“ ili „The World And His Wife“, na „Charm School“ (sa prekrasnim klavirskim pasazima i najpederskijem bassu novog vala). Bilo je to vrijeme kad je Costello bio sexy, mlad i cool. Cak mi je i omot albuma izgledao elegantno, sto sigurno ima veze sa pomjerenim estetskim percepcijama u osamdesetim. Tekstovi su mu kao i danas bili prilicno uncool. Tko uopce razumije sljedece stihove: „There are ashtrays of emotion for the fag ends of aristocracy“? Prije dvadeset i kusur godina, Costello je onoj starijoj ekipi (The Doors, Jethro Tull, etc.) vjerojatno izgledao kao vic-figura i nitko nije ni razmisljao o cemu pjeva smjesni tip sa cvikerima (boze moj, Morrisonove hashisharske halucinacije su bile jedino sto je vrijedilo), a danas nam je svima jasno da za shvacanje ovog tipa ne pomazu ni vecernje skole poezije, a ni fakulteti.

17.01.2006. u 21:00 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.01.2006.

I saw her standin’

Netko je na forum.hr na glazbi postavio pitanje zbog cega je taj Springsteen toliko dobar, a na to je genijalni Narantxa odgovorio kako bi trebao poslusati "Nebrasku" i sve ce se samo kazati. A zasto je ta "Nebraska" toliko dobra? Ja, recimo dobre filmove poznajem vec po vorspanu, a dobre ploce po omotu. "Nebraska" ima jedan od najljepsih omota uopce. Fotografija difuznog, sivog i beskrajnog neba koje prekriva highway, a koji opet nestaje u horizontu. U tom nebu postoji nesto otrovno, nesto sto tjera na plac, kao suzavac. Fotografija je snimljena iz automobila i mogao bih se zakleti da je rijec o Buicku, iako je Bruce Cadillac-man. Na haubi automobila, kod brisaca, su ostaci snijega. Granicnici ceste su jedva primjetni. Gdje se god pogleda, jedno veliko nista. Do "Nebraska" albuma, Springsteenove najpoznatije ploce su bile rockerske: "Born to Run" i "The River". Sa E Street Bandom je pjevao o gladnim srcima, o grobljima automobila, o zivotu radnika nakon posla. "The River" je bila ploca radnicke klase Amerike.
"Nebraska" je negacija svega onogo na sto je Amerika ponosna. Slika koja predstavlja nista. Nebraska u srednjem americkom zapadu u sredistu nicega. Zemlja koja je samo tu, slucajno uz put. Samo beskrajna dosada.
Springsteenova "Nebraska" je kombinacija road-movieja i socijalne dokumentarne reportaze. Na momente slikana u slow-motionu, gotovo bez dinamike.
"I saw her standin’ on her front lawn just twirlin’ her baton/ Me and her went for a ride sir and ten innocent people died", ovim stihovima Springsteen otvara album i nastavlja: "I can’t say that I’m sorry for things that we done/ At least for a little while sir me and her we had us some fun." Camus mu nije ni do koljena. U jednoj recenici formuliran egzistencijalizam. Realizam oslobodjen sentimentalnosti i romantike. Ili za primjer uzeti pjesmu "Mansion On The Hill". Prekrasna pjesma u kojoj se nista ne desava. Kuca na ivici grada, okolo tvornice i polja, a ljeti svijetle svjetla, ljudi se smiju, prekrasni mjesec na nebu, sestra i ja scucureni u polju, slusamo zvukove noci. Cista magija.




Nedavno mi je pod uho stigao i novi Ric Ocasec album. Novi album bivseg frontmana The Cars, koji su, jel´, zarili i palili Amerikom osamdesetih. Danas je Ric najvise poznat kao producent Hole, No Doubt i Weezer, a izmedju ostalih je snimao i Iggy Popa, Bad Brain i Suicide. Nedavno je dobio i direktorsko mjesto u A&R-u, ali ga je i napustio nakon sto nije uspio progurati Devendra Banharta i Le Tigre za mainstream lejbl. Sada je osnovao vlastitu kucu za koju je izdao svoj "Nexterday" i debi-album The Hong Kong banda. "Nexterday" je mala ploca sa jednostavno isprogramiranim bubnjevima i gitarama direktno spojenim na mix-pult. Valjda se je Ric nakon svih ovih preproduciranih ploca odlucio objaviti svoje lapidarne demo-snimke. Simpaticno.




12.01.2006. u 12:26 • 2 KomentaraPrint#

petak, 06.01.2006.

Buy Nothing!

Polako se odmaramo od blagdanskog stresa. Zaraditi, a ne trositi postaje opet deviza. Ako je suditi po jednoj od najpopularnijih kriticarki potrosackog drustva, dakle, Naomi Klein (No Logo), mi smo svi zrtve jednog pljackaskog stroja koji se naziva marketing. Pop-kultura, zvala se ona punk, hip-hop ili techno, samo je meso za marketinske topove. Osim beskrajnih bozicnih darivanja, imamo u Bosni bajramska snizenja. Majcin dan se kao i valentinovo vec etablirao kao generator kozmeticke i cvjetne industrije, a brzinom svjetlosti nam uvode i americki “Halloween”, kao eto bez njega nismo nikako mogli. Najveca ironija u svemo tome je sto razvijena potrosacka svijest i sama pada u zamku potrosackog drustva. Tako, kupac “No Loga” i sam postaje jedan od nekoliko miliona koji su kupili ovaj bestseller. Sto nam to dokazuje nego fantasticnu fleksibilnost kapitalizma. Evo nekoliko primjera:
Jedan od najstarijih i najpoznatijih hippija: Jerry Rubin, koji je svojevremeno bacao sa galerije njujorske burze banknote od jednog dolara i kamerom snimao kako se makleri kao divlje zivotinje bacaju i otimaju za novcanice, postao je i sam kasnije burzovni broker.
Imamo primjer Che Guevare koji je bio ikona militantnog otpora kapitalizmu, danas pretstavlja jednog od najeksponiranijih reklamnih medija, u rangu sa Davidom Backhamom.
Slicna stvar se kod nas desava sa J.B. Titom koji je poceo iskakati iz svake pastete, ili parole kao sto su: “kupuj hrvatsko” ili “buy british”, koje kao da bi htjele pobiti onu tezu Adama Smitha iz 18. stoljeca, da je trgovcu svejedno u kojem dijelu svijeta zaradjuje svoj novac.
Jos bolji primjeri kupovine kupceve svijesti su zubne paste sa naglaskom da kupovinom te i takve spasavamo i jedan osmijeh u Brazilu, ili da kupovinom “Krombacher” piva spasavamo juznoamericke prasume ili kupovinom “Volvica” kupujemo i flasu vode za djecu Etijopije.
Najperfidnije su reklame za djecu. Ne kupiti djeci poklon za svaku jebenu priliku je zlocin. Roditelji koji tako cesto ne daruju svoju djecu su zli i bez ljubavi. I ako nisam stigao kupiti slatkisa za “Haloween” da darujem djecu iz susjedstva, jos uvijek se mogu novcem osloboditi grijeha, a djeca ce se vec snaci kako da stimuliraju industrije slatkisa.
Najnoviji primjer jednog borca protiv kapitalizma imamo u Camille de Toledo (umjetnicko ime) koji je autor antikapitalistickog pamfleta “Goodbye Tristesse” u kojem je ovaj 29-ogodisnjak bez daha opisuje i predvidja kraj kapitalistickog uredjenja. “Dobar” glas je stekao zahvaljujuci izmisljenoj biografiji koja je bila svojevrsni marketinski trik izdavaca. Naime, Toledo je predstavljen kao Dylan novog stoljeca, covjek koji je odbio svoj dio u nasljedstvu BSN koncerna kojem pripada i jogurt gigant “Danone”, a koji je bio u vlasnistvu njegovog djeda. Istina je, medjutim, da djed nije bio vlasnik vec samo generalni direktor BSN-a i da Toledo nije teatralno odbio svoj dio nasljedstva, vec ga je taj isti djed smatrao budalom, pa mu nije nista ostavio.
I sto je danas uopce rjesenje za jednog savjesnog konzumenta, koji ne zeli biti financijer bjelosvjetskih koncerna i pokretac nekontroliranog imperijalizma? Da li je to bojkotiranje velikih robnih kuca i supermarketa i trosenje u malim ducanima preko puta? Da li je to ignoriranje kupovine na “Buy nothing day”. Da li je to mozda forsiranje Lokalizma umjesto globalizma? Najsmjesnije u svemu tomu je sto crkveni oci sa upustvima da se na Bozic vise misli o duhovnim, nego o materijalnim aspektima istog ili sto propagiraju neradnu nedjelju, postaju uvjerljiviji kriticari kapitalizma od Kleinove, Toleda i onih koji nam Che Guevarom ribaju noseve.

06.01.2006. u 15:04 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 04.01.2006.

Sonic Youth "GOO" (Deluxe-Edition)

„It was Whirlwind, heat and flash.“
Ljeto 1990., kada je izasao ovaj album. Prvi album Sonic Youth za Geffen, koji bi danas imao najvazniji status u prici o pop-glazbi 90-ih, da za istu etiketu nije malo poslije izasao i “Nevermind” od Nirvane. Povodom izdavanja deluxe-edition ovog albuma na dvostrukom cd-u, napisao sam par crtica koje mozete procitati na:
http://www.bestseler.net/

04.01.2006. u 14:07 • 5 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv