Nikad mi nece potpuno biti jasna logika po kojoj su u Jugoslaviji osamdesetih godina izdavacke kuce na trziste izbacivali licencna izdanja. Sad iz ove perspektive, tesko mi je reci da li je to bilo steta ili korist, ali u vrijeme kad sam ja poceo kupovati ploce (6. razred osnovne), izloge knjizara, robnih kuca i ducana sa tehnickom robom krasili su albumi: Madness(One Step Beyond), Haircut 100(Pelikan West), Ian Dury(New Boots and Paintiens), Clash(London Calling), Talking Heads(The Name Of This Band Is…), Billy Joel(Glass Houses), Gang Of Four(Solid Gold), Fischer Z(Red Sky Over Paradise), Springsteen(The River) ili citava plejada crnih faca sa Chess etikete. Mi, djeca smo te ploce kupovali, mijenjali se, citali Dzuboks i „Pismo iz Londona“, svaki dan otkrivali neke nove bandove, lagali jedni drugima kako smo kod rodjaka iz Zagreba ili Beograda slusali Talking Heads i njihov „Fear Of Music“. Stariji su nas ismijavali i govorili nam da je Bowie peder i da je jedina prava mjuza: Uriah Heep, The Doors, Led Zeppelin, madjarska Omega i skurilni njemacki kraut rock (tada doduse nitko nije znao da se tako zove glazbeni pravac) sa gitarskim solazama koje zauzmu citavu jednu stranu ploce.
Jedna ploca koja mi je negdje u vrijeme Olimpijade u Sarajevu zaokupljala paznju bila je „Punch The Clock“ od Elvisa Costella. Prvi put sam ovo ime procitao vjerojatno kod Sase Stojanovica, prvi put ga na omotu vidio na onoj ploci za Kampuciju, a „Punch The Clock“ je prva njegova ploca koju sam kupio. Moram priznati da mi je tada Costellovo ime zvucalo egzoticno skoro kao Kid Creole i Coconuts, a i muzika je bila na neki nacin Funky, OK, bar “Everyday I Write A Book” je bila funky i skoro pa hit tada. Ustvari, „Punch The Clock“ je bio pop. Pop kao sto su bili tada: Dexy’s Midnight Runners, Squeeze, Madness, ABC ili Haircut 100. Dakle, pop kakav nikad vise nece biti. Kad kazem pop, mislim na “Shipbuilding” (jednu od najljepsih Costellovih balada sa njeznim Bakerovskim trubackim solom), na “Pills And Soap” (anti-Tacheristicku kompoziciju), na puhacke ispade po: „Let Them All Talk“, „The Greatest Thing“, „TKO (Boxing Day)“ ili „The World And His Wife“, na „Charm School“ (sa prekrasnim klavirskim pasazima i najpederskijem bassu novog vala). Bilo je to vrijeme kad je Costello bio sexy, mlad i cool. Cak mi je i omot albuma izgledao elegantno, sto sigurno ima veze sa pomjerenim estetskim percepcijama u osamdesetim. Tekstovi su mu kao i danas bili prilicno uncool. Tko uopce razumije sljedece stihove: „There are ashtrays of emotion for the fag ends of aristocracy“? Prije dvadeset i kusur godina, Costello je onoj starijoj ekipi (The Doors, Jethro Tull, etc.) vjerojatno izgledao kao vic-figura i nitko nije ni razmisljao o cemu pjeva smjesni tip sa cvikerima (boze moj, Morrisonove hashisharske halucinacije su bile jedino sto je vrijedilo), a danas nam je svima jasno da za shvacanje ovog tipa ne pomazu ni vecernje skole poezije, a ni fakulteti.
Post je objavljen 17.01.2006. u 21:00 sati.