Jucer sam prohodao onom ulicom. Djevojke sa sarenim kapicama na glavi su bezglavo zastajale pred svakim izlogom. Skinhead je sjedio na hladnom zidicu i slusao na mp3 playeru Salif Keitu. Sa oluka su se otapale ledenice i zabijale ljudima u glavu. Ojuzilo je. Duboko sam udahnuo zrak. Imao je okus Mozzarelle. Dok sam setao, razmisljao sam o svojim strahovima. Da li se ja uopce necega bojim? Da, bojim se bolesti i smrti. Ne starosti, ali smrti. Mozda zato sto volim zivot. Starost dozivljavam jos uvijek kao nesto sto ce me zaobici. Jos uvijek se osjecam mladim i lijepim. Ponekad pomislim kako je moj narcizam veci od Oscar Wildeovog. Opet kontam uz malo sporta i dobru ishranu, mogu bar jos desetak godina dobro izgledati i bez vecih kirurski korekcija. To me cini radosnim.
Evo promatram one Njemice koje su nekad dolazile kod nas na more. Da one sto su bile desetak godina starije od nas i u cije sise smo gledali dok su ih prostirale po Punta rati, Zlatnom ratu i Bilom zalu. One sto su u suton izlazile u haljinicama pastelnih boja i cije su se plave kose i na bonaci vijorile poput barjaka na Kremlju. One, o cijim smo njeznim, providnim, stidnim dlacicama mastali i zamisljali kako cemo ih nekad poput maslackovih pahuljica otpuhati sa koze. Te Njemice su, uglavnom, bacale oci i jos pokoje dijelove tijela na starije decke iz cijih su dlakavih prsa svjetlucali sidro i zlatni lanac. E, te su sada sa svojih cetrdeset i kusur godina postale ruzne. Ne znam jesam li ja lud, ali ovdje mi sve zene koje prevale cetrdeset i petu izgledaju isto. Nose iste frustracije u sebi, putuju na iste turisticke destinacije, odusevljavaju se mjuziklima, Robbie Williamsom i ljubomorne su na svako zensko mladje od dvadeset pet. A ove opet mlade su nesto najljepse na svijetu. Valjda dok i njih ne spuca nesto blazi oblik kafkijanske metamorfoze u cetrdeset petoj.
Mene je, dakle, strah bolesti i smrti, zakljucio sam hrabro i kupio dobro ljut dönner kod Turcina koji ima obicaj pljucnuti medju prste kako bi uspostavio trenje izmedju prstiju i pack-papira. Vec pri prvom zalogaju komadic chilija mi se zalijepio za grlo tako da sam iskasljao krajnike pokusavajuci da dodjem do zraka. Vec sam gledao smrt u oci i skontao kako mi je jedina sansa jos da ovaj turski gusar iskoci iz kioska i da mi sa onom macetom za rezanje kebapa napravi traheotomiju. Nekoliko sekundi (citavu vjecnost) je trajala borba sa pozarom u grlu dok ga nisam ugasio ayran jogurtom koji mi je Turcin uprilicio umjesto traheotomije. Tip je moje pohlepno eksiranje ayrana prokomentirao rijecima da pravi dönner dva puta przi. Prvi put dok se jede, a drugi put dok se sere.
Kad sam uspjesno pojeo i posljadnji zalogaj osjetio sam radost zivota i namignuo djevojci u sarenoj kapici.
O tome kako mi je bilo jutros na wc-u, neki drugi put.
Post je objavljen 21.01.2006. u 11:08 sati.