Netko je na forum.hr na glazbi postavio pitanje zbog cega je taj Springsteen toliko dobar, a na to je genijalni Narantxa odgovorio kako bi trebao poslusati "Nebrasku" i sve ce se samo kazati. A zasto je ta "Nebraska" toliko dobra? Ja, recimo dobre filmove poznajem vec po vorspanu, a dobre ploce po omotu. "Nebraska" ima jedan od najljepsih omota uopce. Fotografija difuznog, sivog i beskrajnog neba koje prekriva highway, a koji opet nestaje u horizontu. U tom nebu postoji nesto otrovno, nesto sto tjera na plac, kao suzavac. Fotografija je snimljena iz automobila i mogao bih se zakleti da je rijec o Buicku, iako je Bruce Cadillac-man. Na haubi automobila, kod brisaca, su ostaci snijega. Granicnici ceste su jedva primjetni. Gdje se god pogleda, jedno veliko nista. Do "Nebraska" albuma, Springsteenove najpoznatije ploce su bile rockerske: "Born to Run" i "The River". Sa E Street Bandom je pjevao o gladnim srcima, o grobljima automobila, o zivotu radnika nakon posla. "The River" je bila ploca radnicke klase Amerike.
"Nebraska" je negacija svega onogo na sto je Amerika ponosna. Slika koja predstavlja nista. Nebraska u srednjem americkom zapadu u sredistu nicega. Zemlja koja je samo tu, slucajno uz put. Samo beskrajna dosada.
Springsteenova "Nebraska" je kombinacija road-movieja i socijalne dokumentarne reportaze. Na momente slikana u slow-motionu, gotovo bez dinamike.
"I saw her standin’ on her front lawn just twirlin’ her baton/ Me and her went for a ride sir and ten innocent people died", ovim stihovima Springsteen otvara album i nastavlja: "I can’t say that I’m sorry for things that we done/ At least for a little while sir me and her we had us some fun." Camus mu nije ni do koljena. U jednoj recenici formuliran egzistencijalizam. Realizam oslobodjen sentimentalnosti i romantike. Ili za primjer uzeti pjesmu "Mansion On The Hill". Prekrasna pjesma u kojoj se nista ne desava. Kuca na ivici grada, okolo tvornice i polja, a ljeti svijetle svjetla, ljudi se smiju, prekrasni mjesec na nebu, sestra i ja scucureni u polju, slusamo zvukove noci. Cista magija.
Nedavno mi je pod uho stigao i novi Ric Ocasec album. Novi album bivseg frontmana The Cars, koji su, jel´, zarili i palili Amerikom osamdesetih. Danas je Ric najvise poznat kao producent Hole, No Doubt i Weezer, a izmedju ostalih je snimao i Iggy Popa, Bad Brain i Suicide. Nedavno je dobio i direktorsko mjesto u A&R-u, ali ga je i napustio nakon sto nije uspio progurati Devendra Banharta i Le Tigre za mainstream lejbl. Sada je osnovao vlastitu kucu za koju je izdao svoj "Nexterday" i debi-album The Hong Kong banda. "Nexterday" je mala ploca sa jednostavno isprogramiranim bubnjevima i gitarama direktno spojenim na mix-pult. Valjda se je Ric nakon svih ovih preproduciranih ploca odlucio objaviti svoje lapidarne demo-snimke. Simpaticno.
Post je objavljen 12.01.2006. u 12:26 sati.