Netko je na forum.hr na glazbi postavio pitanje zbog cega je taj Springsteen toliko dobar, a na to je genijalni Narantxa odgovorio kako bi trebao poslusati "Nebrasku" i sve ce se samo kazati. A zasto je ta "Nebraska" toliko dobra? Ja, recimo dobre filmove poznajem vec po vorspanu, a dobre ploce po omotu. "Nebraska" ima jedan od najljepsih omota uopce. Fotografija difuznog, sivog i beskrajnog neba koje prekriva highway, a koji opet nestaje u horizontu. U tom nebu postoji nesto otrovno, nesto sto tjera na plac, kao suzavac. Fotografija je snimljena iz automobila i mogao bih se zakleti da je rijec o Buicku, iako je Bruce Cadillac-man. Na haubi automobila, kod brisaca, su ostaci snijega. Granicnici ceste su jedva primjetni. Gdje se god pogleda, jedno veliko nista. Do "Nebraska" albuma, Springsteenove najpoznatije ploce su bile rockerske: "Born to Run" i "The River". Sa E Street Bandom je pjevao o gladnim srcima, o grobljima automobila, o zivotu radnika nakon posla. "The River" je bila ploca radnicke klase Amerike.
"Nebraska" je negacija svega onogo na sto je Amerika ponosna. Slika koja predstavlja nista. Nebraska u srednjem americkom zapadu u sredistu nicega. Zemlja koja je samo tu, slucajno uz put. Samo beskrajna dosada.
Springsteenova "Nebraska" je kombinacija road-movieja i socijalne dokumentarne reportaze. Na momente slikana u slow-motionu, gotovo bez dinamike.
"I saw her standin’ on her front lawn just twirlin’ her baton/ Me and her went for a ride sir and ten innocent people died", ovim stihovima Springsteen otvara album i nastavlja: "I can’t say that I’m sorry for things that we done/ At least for a little while sir me and her we had us some fun." Camus mu nije ni do koljena. U jednoj recenici formuliran egzistencijalizam. Realizam oslobodjen sentimentalnosti i romantike. Ili za primjer uzeti pjesmu "Mansion On The Hill". Prekrasna pjesma u kojoj se nista ne desava. Kuca na ivici grada, okolo tvornice i polja, a ljeti svijetle svjetla, ljudi se smiju, prekrasni mjesec na nebu, sestra i ja scucureni u polju, slusamo zvukove noci. Cista magija.
Nedavno mi je pod uho stigao i novi Ric Ocasec album. Novi album bivseg frontmana The Cars, koji su, jel´, zarili i palili Amerikom osamdesetih. Danas je Ric najvise poznat kao producent Hole, No Doubt i Weezer, a izmedju ostalih je snimao i Iggy Popa, Bad Brain i Suicide. Nedavno je dobio i direktorsko mjesto u A&R-u, ali ga je i napustio nakon sto nije uspio progurati Devendra Banharta i Le Tigre za mainstream lejbl. Sada je osnovao vlastitu kucu za koju je izdao svoj "Nexterday" i debi-album The Hong Kong banda. "Nexterday" je mala ploca sa jednostavno isprogramiranim bubnjevima i gitarama direktno spojenim na mix-pult. Valjda se je Ric nakon svih ovih preproduciranih ploca odlucio objaviti svoje lapidarne demo-snimke. Simpaticno.
< | siječanj, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nice boys don't play Rock'n'Roll
Blog.hr
Forum.hr
NewWaveSingleSleeves
Mastermixdotorg
glazbeno-stopalnifetish
bizarrerecords
FoundTapes
YU.Mex
Bestseler
rutvica
hiperborealni vjetrovi
tatin dnevnik
jesusq.
ari pekka
dmj
wrunga
virtuela
blog komatoznog disca
igra ili gospodar tishine
blueville
aparatczyk
mainscream
xiola
modne osamdesete
dida neun-und-neunzig
xavier