parliament

petak, 06.01.2006.

Buy Nothing!

Polako se odmaramo od blagdanskog stresa. Zaraditi, a ne trositi postaje opet deviza. Ako je suditi po jednoj od najpopularnijih kriticarki potrosackog drustva, dakle, Naomi Klein (No Logo), mi smo svi zrtve jednog pljackaskog stroja koji se naziva marketing. Pop-kultura, zvala se ona punk, hip-hop ili techno, samo je meso za marketinske topove. Osim beskrajnih bozicnih darivanja, imamo u Bosni bajramska snizenja. Majcin dan se kao i valentinovo vec etablirao kao generator kozmeticke i cvjetne industrije, a brzinom svjetlosti nam uvode i americki “Halloween”, kao eto bez njega nismo nikako mogli. Najveca ironija u svemo tome je sto razvijena potrosacka svijest i sama pada u zamku potrosackog drustva. Tako, kupac “No Loga” i sam postaje jedan od nekoliko miliona koji su kupili ovaj bestseller. Sto nam to dokazuje nego fantasticnu fleksibilnost kapitalizma. Evo nekoliko primjera:
Jedan od najstarijih i najpoznatijih hippija: Jerry Rubin, koji je svojevremeno bacao sa galerije njujorske burze banknote od jednog dolara i kamerom snimao kako se makleri kao divlje zivotinje bacaju i otimaju za novcanice, postao je i sam kasnije burzovni broker.
Imamo primjer Che Guevare koji je bio ikona militantnog otpora kapitalizmu, danas pretstavlja jednog od najeksponiranijih reklamnih medija, u rangu sa Davidom Backhamom.
Slicna stvar se kod nas desava sa J.B. Titom koji je poceo iskakati iz svake pastete, ili parole kao sto su: “kupuj hrvatsko” ili “buy british”, koje kao da bi htjele pobiti onu tezu Adama Smitha iz 18. stoljeca, da je trgovcu svejedno u kojem dijelu svijeta zaradjuje svoj novac.
Jos bolji primjeri kupovine kupceve svijesti su zubne paste sa naglaskom da kupovinom te i takve spasavamo i jedan osmijeh u Brazilu, ili da kupovinom “Krombacher” piva spasavamo juznoamericke prasume ili kupovinom “Volvica” kupujemo i flasu vode za djecu Etijopije.
Najperfidnije su reklame za djecu. Ne kupiti djeci poklon za svaku jebenu priliku je zlocin. Roditelji koji tako cesto ne daruju svoju djecu su zli i bez ljubavi. I ako nisam stigao kupiti slatkisa za “Haloween” da darujem djecu iz susjedstva, jos uvijek se mogu novcem osloboditi grijeha, a djeca ce se vec snaci kako da stimuliraju industrije slatkisa.
Najnoviji primjer jednog borca protiv kapitalizma imamo u Camille de Toledo (umjetnicko ime) koji je autor antikapitalistickog pamfleta “Goodbye Tristesse” u kojem je ovaj 29-ogodisnjak bez daha opisuje i predvidja kraj kapitalistickog uredjenja. “Dobar” glas je stekao zahvaljujuci izmisljenoj biografiji koja je bila svojevrsni marketinski trik izdavaca. Naime, Toledo je predstavljen kao Dylan novog stoljeca, covjek koji je odbio svoj dio u nasljedstvu BSN koncerna kojem pripada i jogurt gigant “Danone”, a koji je bio u vlasnistvu njegovog djeda. Istina je, medjutim, da djed nije bio vlasnik vec samo generalni direktor BSN-a i da Toledo nije teatralno odbio svoj dio nasljedstva, vec ga je taj isti djed smatrao budalom, pa mu nije nista ostavio.
I sto je danas uopce rjesenje za jednog savjesnog konzumenta, koji ne zeli biti financijer bjelosvjetskih koncerna i pokretac nekontroliranog imperijalizma? Da li je to bojkotiranje velikih robnih kuca i supermarketa i trosenje u malim ducanima preko puta? Da li je to ignoriranje kupovine na “Buy nothing day”. Da li je to mozda forsiranje Lokalizma umjesto globalizma? Najsmjesnije u svemu tomu je sto crkveni oci sa upustvima da se na Bozic vise misli o duhovnim, nego o materijalnim aspektima istog ili sto propagiraju neradnu nedjelju, postaju uvjerljiviji kriticari kapitalizma od Kleinove, Toleda i onih koji nam Che Guevarom ribaju noseve.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv