parliament

subota, 17.12.2005.

Porculanska figurica

Kad pogledam u zvijezde sjetim se Aleksandre ili profesorice Sandre kako smo je zvali. Bila je od onih profesorica koje nisu razbuktavale seksualna mastanja napaljenih srednjoskolaca, iako je bila mlada. Imala je malene ruke i hodala kao da ima ravna stopala. Nosila je kaput sa crno-bijelim uzorkom. Obicno bi se za neke kapute reklo da su staromodni. Danas staromodni, sljedece godine mozda ponovno moderni. Sandrin kaput je bio staromodan, ali od one sorte staromodnih kaputa koji ce uvijek biti staromodni. Kosu je vezala u konjski rep, a oblacila strogu odjecu. Imala je i naocale sa pomalo grotesknom dioptrijom. U dvadeset i osmoj godini je ostala sama na svijetu. Roditelji su joj poginuli u saobracajnoj nesreci. Majka ostala na mjestu mrtva, a otac vegetirao jos petnaest dana u traumatoloskoj klinici gdje su mu lijecnici odstranili trecinu lobanjske kosti kako bi se tesko ranjeni i zdruzgani mozak mogao nesmetano siriti i oticati. On je bio Ukrajinac, dvadeset godina stariji od majke i jedan od onih ljudi sto se uvijek smjeskaju (refleksni osmijeh koji je nosio jos od 1948., kako bi sa svog strogog lica skinuo permanentnu sumnju da je informbiroovac). Predavao je ruski jezik u istoj skoli gdje je upoznao Sandrinu mamu kao ucenicu, a i gdje ce Sandra kasnije predavati matematiku. Sa smrcu roditelja Sandra je ostala, kao sto rekoh, sama na svijetu. Sama sa svojim porculanskim figurama. U dnevnoj sobi ih je imala na stotine, uglacanih i zaobljenih. Ponekad bi ih uzimala u ruke i milovala. Nekad labuda sa dugim vratom koji je dobila na poklon od tetke Vere iz Volgograda, nekad uskrsnjeg zeku, a ponekad i one ribice sa pozdravom iz makarske rivijere.
Prvi put sam u Sandrin stan usao na kraju cetvrtog razreda gimnazije kad sam poceo ici kod nje na instrukcije iz matematike. Zrak u stanu je imao okus ustajalosti. Nista se u tom stanu nije desavalo. Bio je to jedan od onih u koje nisu dolazili gosti i nigdje se nije mogla naci ni trunka prasine. U dnevnoj sobi su po zidovima visile uokvirene male fotografije Sandrinih pokojnih roditelja, a centralno mjesto u sobi je zauzimala vitrina prepuna ruskih knjiga i porculanskih figurica. Docekala me je u ruznom sarenom slafroku. U rukama je drzala kozne papuce od svoga tate koje mi je ponudila da obucem. Osjetio sam u trenutku zbunjenost i napetost u zeni koju muskarci nisu posjecivali, napetost kao drugo lice one njene strogosti sa skolskih predavanja.
Tesko da bi se nas odnos mogao nazvati prijateljskim, ali osim matematike znali smo ponekad razgovarati i o nekim drugim stvarima. Bila mi je posudila par knjiga da procitam i plocu sa ruskim izdanjem Brechtove "Opere za tri grosa". Posljednji put prije rata sam je posjetio kada sam polozio matematiku na prijemnom ispitu. Kao mali znak paznje poklonio sam joj buket ruza, kutiju sa bajaderama i lomonosovog porculanskog pingvina.
Kad je rat poceo, Sandrin staromodni kaput vise nije upadao u oci, jer su u ratu svi kaputi izgledali staromodno. Mogla se je tu i tamo sresti u redovima za karitasovu pomoc. Jedno vecer, u vrijeme najveceg ratnog ludila, grupa naoruzanih momaka je u maskirnim uniformama provalila u Sandrin stan. Vjerojatno ih je iziritiralo njeno ukrajinsko ime na vratima koje je asociralo na srpsko, a mozde je i jedan od momaka bio frustriran jedinicom iz matematike zbog koje je morao ponavljati razred. Uglavnom, momci su provalili u stan, porazbijali porculanske figure i silovali Sandru. Silovanje je trajalo cijelu noc. Tisuce krvavih uboda, kao ubodi krhotina najfinijeg meissenskog porculana.
Mene je vijest o tom silovanju sokirala. Nisam se usudio da je nazovem ili posjetim. Bilo me je sram.
Od tada je proslo par mjeseci, rat je jos uvijek trajao punom parom i na Sandru sam bio skoro zaboravio kada je kod nas doma zazvonio telefon, a tata se javio. Poziv je bio za mene. Profesorica Sandra. Dok je tata izgovarao njeno ime napravio je zbunjenu grimasu. Zamolila me je da dodjem do nje i da joj pomognem izbaciti neke stvari iz stana. Izvinjavala se, jer nije znala koga bi drugog za to mogla zamoliti. Dosao sam pred njen stan i pokucao. Otvorila je. Imala je na sebi isti onaj ruzni slafrok. Pozdravio sam je i usao. Nekoliko trenutaka je stajala ispred mene kao da se nesto premislja, a onda je razvezala girtl od slafroka i svukla ga. Promatrao sam njeno golo tijelo ispred sebe. Da, definitivno je imala ravna stopala.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv