Sodium Thiopental, Pancuronium Bromid, Potassium Chlorid nisu nazivi nekih death metal bandova (iako bi im savrseno pristajali) vec sastojci koji se ubrizgavaju u venu zatvorenicima osudjenim na smrt. Prvi otrov umrtvljuje zivcani sistem, drugi opusta misice i treci onemogucava rad pluca. Ovakav nacin egzekucije zatvorenika prakticira se u SAD-u od 1986. kada se elektricna stolica pokazala previse nestabilna, jer je William Vandiver izdrzao punih 17 minuta, 5 udara elektricnom strujom napona 2000 Volti, i umro tek nakon sto su ga doslovno nazivo skuhali. Dosta davno, kao dijete, sam prvi put gledao „Kratki film o ubijanju“ Krzystofa Kieslowskog i bio uzasnust scenama ubijanja prema kojima su vecina horror-filmova price za malu djecu. Krzystof je svojom socrealistickom estetikom prikazao dva brutalna ubojstva: prvo, gdje dvadesetogodisnji, frustrirani mladic Jacek Lazar brutalnim davljenjem i razbijenjem lobanje kamenom ubija jednog taksistu, a zatim ubistvo kojim sistem kazni Jaceka i dojmljivim govnetom koje procuri iz njegove nogavice prilikom vjesanja. Na slican nacin je „zlocin i kaznu“ izjednacio i major Coody, bivsi sef tima za egzekuciju u zatvoru Angola/Luizijana, koji je u jednom razgovoru rekao sljedece: „Bez obzira iz kojeg razloga je donesena odluka da se neki zlocinac treba ubiti, biti tu, gledati i izvrsavati egzekuciju je dovoljan razlog da se osjecam prljavo. Ubijanje covjeka koji ne moze da se brani je jednako pogresno kao i ono zbog cega je osudjen.“
Tesko je znati u kojoj su mjeri zadrhtale ruke medicinskom tehnicaru u St. Quentin zatvoru dok je jucer u oko 9 sati po nasem vremenu, stavljao kanilu u kao prst debele vene desne ruke Tookie Williamsa, kroz koju ce nekoliko sekundi poslije proteci smrtonosni koktel, ali sudeci po vijestima, problemi oko iniciranja te kanile su doveli do odredjenog „delaya“ u vremenu predvidjenom za egzekuciju. Tookie Williams je bio osnivac losandjeleske ulicne bande “Crips” koju je jos kao sedamnaestogodisnjak doveo na takav stepen organiziranosti da je s njome uspjevao terorizirati citav grad i kontrolirati trgovinu drogom. 1979. su u jednoj oruzanoj pljacki ubijene cetiri osobe koje su stavljene na dusu Tookiju. Ubrzo je uhapsen, proglasen krivim od strane bjelacke porote (koja je sigurno bila stimulirana u donosenju odluke i njegovom impresivnom pojavom) i osudjen na smrt. U zatvoru je naucio citati i pisati a 1996. je poceo objavljivati knjige u kojima opisuje svoju zivotnu pricu. Socijalni radnici su u njegovim djelima pronalazili inspiraciju i nacin kako da mlade crne ljude motiviraju u otporu pripadnosti ulicnim bandama i ovisnosti o drogama. Pomalo bizarno zvuci podatak da je Tookie Williams za svoje djelo i angazman nekoliko puta predlagan za nobelovu nagradu (za mir i za knjizevnost). Cinjenica je da se je javno izvinuo za zlocine koje je pocinila njegova banda, ali ucesce u gorenavedenim ubojstvima je odlucno negirao. To sto se Williams nije izvinuo za zlocine (za koje se tereti) je razlog zbog kojeg je Schwarzenegger, kao guverner Kalifornije i posljednja instanca, odbio pomilovanje.
Post je objavljen 14.12.2005. u 20:56 sati.