petak, 28.03.2008.
Horror kao žanr (3. dio)
Evo, konačno nastavljam. Dugo me nije bilo, pa da odmah krenemo.
Filmovi o Draculi:
Po Guinessovoj knjizi rekorda, lik koji se najčešće pojavljivao u horror filmovima je Dracula, s preko 160 pojavljivanja. U režiji Toda Browninga, Universal je producirao filmsku verziju Lugosijevog broadwajskog scenskog uspjeha o krvožednom prijetećem vampiru. Film je nazvan Dracula (1931), a snimljen je početkom godine.
Lon Chaney stariji bio je jedan od mnogih kandidata za glavnu ulogu, ali je umro 1930. godine, te je za glavnu ulogu izabran Bela Lugosi. Film je postigao veliki uspjeh. Bila je to atmosferom nabijena, komercijalno uspješna filmska adaptacija Bram Stokerova romana, koja se igrala strahovima od seksualnosti, krvi i nejasnog perioda između života i smrti. Glas s teškim naglaskom i gluma mađarskog glumca Bele Lugosija bila je elegantna, ljupka, egzotična i sjajna i plašila publiku dok bi nemrtvi zločinac hipnotizirao svoje žrtve predatorskim pogledom.
U isto vrijeme, na istim mjestima, noću s različitom glumačkom ekipom snimljena je španjolska verzija u režiji Georgea Melforda, koja je izgledala također impresivno. Naime, u toj verziji Carlos Villarias zamijenio je Lugosija s Eduardom Arozamenom kao Van Helsingom i provokativno odjevenim glumicama Lupitom Tovar u ulozi Mine i Carmen Guerrero u ulozi Lucije.
Iste godine, prikazan je sanjivi horror film Vampyr (1931), danskog pisca i režisera Carla Theodor Dreyera. Uznemirujući film, Dreyerovo prvo tonsko djelo bilo je djelomično bazirano na zbirci horror priča In a Glass Darkly koju je napisao Sheridan Le Fanu. Alternativno je naslovljen kao The Strange Adventure of David Gray – priča o čovjeku po imenu Julien West, koja se odvija u zabačenoj seoskoj krčmi, gdje se on polako uvjerava da ga okružuju vampiri, te sanja vlastitu smrt i sahranu. I film Fritza Langa M (1931) predstavio je zastrašujuće zločinački, devijantni lik ubojice djece baziran na stvarnom životu ozloglašenog serijskog ubojice Petera Kurtena – Dusseldorfskog vampira (glumio ga je Peter Lorre u svom debiju).
Originalni film o Frankensteinu:
Nakon prvog filma o Draculi, ubrzo je uslijedila kombinacija znanstvene fantastike i gotskog horrora u trileru o ludom doktoru. Ovaj filmski horor-klasik o čudovištu Frankenstein (1931) – bio je James Whaleova adaptacija romana Mary Shelley o doktoru Henryu Frankensteinu s dotad nepoznatim glumcem Borisom Karloffom u ulozi čudovišta. Kockasto čelo i elektrode koje vire iz vrata te Karloffova oštra gluma čudovišta dala je osobnost izgnanom, neshvaćenom liku kloparavog i teturavog hoda.
Ciklus filmova o vukodlaku:
Osim pribjegavanja horror likovima iz postojeće literature kao što su Frankenstein, Dracula, doktor Jekkyl i gospodin Hyde, Universal je stvorio i novo originalno stvorenje vukodlaka – poslijednjeg od njihovih sjajnih originalnih horror likova. Prvi američki film o vukodlaku bio je dobro odrađeni film Stuarta Walkera The Werewolf of London (1935) s Henryem Hullom u ulozi doktora Glendona – znanstvenika kojega zadesi “vučje prokletstvo”.
Drugi lik vukodlaka bio je u sjajnom filmu B-produkcije The Wolf Man (1941) koji je režirao George Waggner s Lonom Chaneyem mlađim u njegovom prvom pojavljivanju na filmu u ulozi prokletog Larrya Talbota – njegovoj najpoznatijoj ulozi. Scena transformacije čovjeka u vuka uključujući kompliciranu kozmetičku i šminkersku vještinu bila je upadljivo realistična. Šminkeri su koristili jakovu dlaku i gumenu njušku.
Na nesreću, uloga vukodlaka beznadno je odredila Chaneya mlađeg do kraja života. Bio je primoran glumiti u seriji vrlo loših nastavaka udružen s ostalim Universalovim horror zvjezdama u filmovima B-produkcije uključujući Frankenstein Meets the Wolfman (1943), i u dva filma koja su dodala Draculu ovoj mješavini: House of Frankenstein (1944) (prvim zajedničkim all-star filmom s Glennom Strangeom kao Frankensteinom, Johnom Carradineom kao grofom Draculom, Borisom Karloffom u ulozi ludog znanstvenika i Lonom Chaneyem mlađim koji je glumio Vukodlaka), te House of Dracula (1945) – neposrednim nastavkom filma House of Frankenstein (1944) ponovo sa Lonom Chaneyem mlađim u ulozi Vukodlaka i Johnom Carradineom u ulozi Dracule.
Najveće poniženje Chaney jr. doživio je u Universalovoj komediji Abbott and Costello Meet Frankenstein (1948) s dva komičara (imena u naslovu filma).
To je bio dokaz da klasični horror filmovi počinju izlaziti iz mode poslije pravih strahota koje je donio 2. svjetski rat i Universal je pokušavao proizvesti sve više i više nastavaka. Još jedan film o vukodlacima koji nije imao veze s prethodnima bio je She-Wolf of London (1946) s June Lockart u ulozi Phillis Alenbay, nevine mlade djevojke u Londonu navedene da skrivi jeziva ubojstva.
Ostali rani horror klasici:
Ostali klasici horror žanra tridesetih i s početka četrdesetih godina obuhvatili su i jedan od najboljih avanturističkih-horror filmova svih vremena – to je bio klasik tipa „Ljepotica i zvijer“ King Kong (1933).
Poslije uspjeha koji je postigao s filmom Dracula (1931), Tod Browning režirao je neobični, gotski film Freaks (1932) sa stvarnim cirkuskim “nakazama” – jedan od njegovih najboljih radova. Radilo se o osveti grupe nakaza prelijepoj sponzoruši trapezistici koju upravo te nakaze pretvaraju u monstruoznu polu-ženu polu-pticu. Ovaj kultni film redefinirao je koncepte ljepote, ljubavi i nenormalnosti, ali bio je tako uznemirujuć za svoje vrijeme da ga je publika zaobilazila u širokom luku, a čak je bio i 30 godina zabranjen u Engleskoj. Poslije ovog filma Browningova karijera krenula je nizbrdo – režirao je još samo nekoliko filmova prije nego se 1939. umirovio.
Britanski režiser James Whale snimio je jezivu, crnu komediju i priču o duhovima The Old Dark House (1932) s Borisom Karloffom u prvoj glumačkoj ulozi u kojoj nije bio čudovište, i to ulozi batlera Morgana dok je glavnu žensku ulogu igrala Gloria Stuart.
Charles Laughton glumio je ludog znanstvenika doktora Moreaua (lika iz romana H. G. Wellsa iz 1896. godine) u filmu The Island of Lost Souls (1932) koji je režirao Erle C. Kenton (film je doživio remake 1977. godine u kojem je glumio Burt Lancaster, kao i 1996. godine, nazvan The Island of Dr. Moreau s Marlonom Brandom u glavnoj ulozi), odgovornog za pretvaranje nedužnih životinja u groteskne hibride ljudi i životinja.
Kada je Boris Karloff odbio glavnu ulogu, Claude Rains ga je zamijenio u filmu The Invisible Man (1933) u drugom hitu Jamesa Whalea i Universalovoj cenzorski odobrenoj filmskoj verziji romana H. G. Wellsa.
Charles Laughton je također glumio strašno deformiranog zvonara koji spašava Esmeraldu (Maureen O'Hara) u sjajnom filmu The Hunchback of Notre Dame (1939). Claude Rains se pojavio u polu-mjuziklu remakeu Phantom of the Opera (1943) kao kompozitor uništenog lica Eric. U poslijeratnim godinama, George Sanders glumio je u adaptaciji romana Oscara Wildea The Picture of Dorian Gray (1945) o čovjeku čiji portret stari dok on ostaje mlad.
- 16:33 -
ponedjeljak, 17.03.2008.
Pauza!
Čoeče, baš je bilo dobro ha?! Taj Bergman je stvarno neviđeno čudo! Ja sam doživio katarzu! A vi?
Dakle...sa Divljim jagodama završavamo ciklus koji smo planirali napraviti do Uskrsa. Sada ćemo napraviti pauzu od 2 tjedna zbog praznika pa nastavljamo sa sezonom.
Zatim prikazujemo sljedeće naslove:
"Radnički dom", Radnički trg 2 (kod tržnice), petkom, u 21.00 h
04.04.2008. KRADLJIVCI BICIKLA, 1948., 90 min
r: Vittorio De Sica
11.04.2008. GRAĐANIN KANE, 1941., 119 min
r: Orson Welles
18.04.2008. ANDREJ RUBLJOV, 1966., 176 min
r: Andrei Arsenyevich Tarkovsky
25.04.2008. RASHOMON, 1950., 88 min
r: Akira Kurosawa
Napomena: Građanin Kane je film po izboru, reći ćemo većine (jer nismo napravili propisnu anketu nego onako usput pitali :))) naših redovnih gledatelja i članova. U budućnosti planiramo još iznenađenja, naravno ako gosn. Murphy dozvoli.
I etooooooo......uživajte i dalje ploveći na Palubi 7 !! Živjeli !!
- 19:14 -
četvrtak, 13.03.2008.
DIVLJE JAGODE
Vam predstavlja:
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 14.03.2008 u 21.00 h
"Divlje jagode" (Smultronstallet) (1957.)
Režija: Ingmar Bergman
Scenarij: Ingmar Bergman
Uloge: Victor Sjostrom, Bibi Andersson, Ingrid Thulin, Gunnar Bjornstrand, Folke Sundquist
Umirovljeni profesor Isak Borg treba primiti počasni doktorat sveučilišta u Lundu. Nakon sna, u kojemu je predosjetio vlastitu smrt, odlučuje krenuti u Lund automobilom (umjesto zrakoplovom, kako je ranije planirao), i to zajedno sa snahom Marianne, inače razdvojenom od njegova sina Evalda. Putem se Borg prisjeća djetinjstva, a Sara, autostopistica koju sreću, podsjeti profesora na njegovu prvu ljubav. Borg poslije ponovno sanja, a nakon što primi doktorat, pokušava pomiriti sina i snahu.
Djelo kojim je Bergman u potpunosti potvrdio status majstora psihološkog filma, zasnovano je na motivu putovanja protagonista do samospoznaje, a kroz suočavanje s prošlošću. Motiv je konkretiziran stvarnim protagonistovim putovanjem, čija dinamika nadopunjuje i uokviruje slijed njegovih snova i sanjarenja. U tom smislu ovo djelo je i vrhunski primjer oniričkog filma, a simbolika snova prisiljava junaka na suočenje s vlastitom samoživošću, netolerantnošću i emocionalnom prazninom.
Prvi san, u kojem Borg vidi sebe u mrtvačkom kovčegu (navodno ekranizacija sna samog Bergmana), uspoređivan je sličnim prizorom u Zločinu i kazni, a uobličen je ekspresionističkim tonovima (neuobičajeni rakursi, kosi kadrovi) te simbolizira osjećaj krivnje i neminovnost smrti. Borgovo sanjarenje o prvoj ljubavi smješteno je pak u pastoralni ugođaj, te obilježeno ugođajem nostalgije i melankolije uvjetujući Borgov osjećaj gubitka. Treći san do vrhunca dovodi iskaz protagonistovog očaja što naglašava izmjena mekog fokusa i oštrih svjetlosnih kontrasta, te izražena uporaba simbola (ogledala, nerazumljive riječi), dok je posljednja scena sna ponovno ambijentirana u idilični ljetni ugođaj, afirmirajući pomirenje i protagonistovo smirenje.
Očitujući ugođaj Strindbergovih drama Mrtvački ples i Put za Damask, kao i veze s opusom švedskog pjesnika C. J. L. Almqvista, Bergman u filmu majstorski orkestrira izmjene događaja na putu i različitih snova, razvijajući središnji motiv kroz niz kontroliranih varijacija i harmonično povezanih kontrasta i paralela, dok optimistički završetak odudara od kasnijih redateljevih ostvarenja.
Film je u Berlinu nagrađen Zlatnim medvjedom, a Victor Sjostrom je osvojio posebnu nagradu kritike. (izvor: B. Kragić, HFL, 2003)
- 11:11 -
srijeda, 05.03.2008.
FRANKENSTEIN
Vam predstavlja:
˝Radnički dom˝, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 07.03.2008. u 21.00 h
"FRANKENSTEIN" (1931.)
Režija: James Whale
Scenarij: Garret Fort, Francis Edward Farragoh, Robert Florey (nepotpisan),
prema istoimenom romanu Mary Shelley
Glume: Colin Clive, Mae Clark, Boris Karloff, Edward Van Sloan, Dwight Fry
Od fakultetskih dana opsjednut umjetnim stvaranjem ljudskog života, Henry Frankenstein u bavarskom dvorcu ostvaruje cilj posluživši se ukradenim truplima, što dovodi do nesagledivih posljedica.
Višestruko ekraniziran u vrijeme nijemog filma, klasični gotski roman Mary Wollstonecraft Shelley tek je s djelom Jamesa Whalea (1896-1957) dobio kultni status među poklonicima filma strave. Film se tek površno dotiče predloška, a više oslanja na dramu Peggy Webling napisanu prema romanu. Whale se potvrđuje kao nastavljač tradicije njemačkog ekspresionizma u američkoj kinematografiji (ugođaj strave ostvaren je više psihozom nego izravnošću prikaza), što je stilski prepoznatljivo i u njegovim sljedećim ostvarenjima istog žanra Stara cna kuća (1932), crnohumornom djelu s motivima rasapa obitelji, i Nevidljivi čovjek (1933), prema romanu H. G. Wellsa, u kojemu miješa elemente horrora sa znanstvenom fantastikom. Osim prema ekspresionističkim stilizacijama, Whale znatnu pozornost posvećuje ekscentričnostima ljudskog karaktera pa se film izdvaja i originalnom razradom lika čudovišta kao pomalo tužnog izopćenika koji se bezuspješno nastoji uklopiti u ljudsku sredinu.
Mary Shelley
Vrhunac takva redateljkog pristupa nalazimo u redateljevu nastavku priče o Frankensteinu, Frankensteinovoj nevjesti (1935), umnogome dojmljivijem filmu od prvog, zbog atraktivnije i suptilnije režije, te inovativnog prikaza naslovnog lika (u tumačenju Else Lanchester). Maska J. Piercea postala je pak prepoznatljiv simbol Universalova ciklusa filma strave 1930-ih. (izvor: S. Zečević, HFL, 2003.)
- 15:12 -