Tragači duša...
31.01.2011., ponedjeljak
Poruke kroz vrijeme...
|
Kao špena, kao iver u dlanu, otiče i odbacuje tijelo misli svoje i pritom rađa želju od svijeta ovog... I kažu, sve umrijeti će, svaki trepataj oka, i svi svijetovi dođu svome kraju pa tako i naš svijet. Koliko ranije pitaš me, još za ovog dana, sve izgovoreno biva prošlost, i sa noći novi zaboravi kako dotakne ih svijetlost umiru. Te nestane čovjek prije nego se rodi, već zaboravom biva. Koračaš svijetom svojim unutar sebe i samo plišane želje igraju se bezbrižno, uzdasi su van vremena, zarobljeni u trenutcima našim, našim odrastanjima, jedino unutar našeg svijeta mi postojimo, unutar jednog svijeta koji izumire. I svaki put kada iznesemo naše djete na sunce otopi ga svijetlost i zato ga ljubomorno čuvam unutar mraka moga svemira svjestan da će i ono prije no što prohoda nestati samnom jednog dana. Igra se djete moje unutar mene, ljubi, grli, smije se, mazi, ne sluteći da smo prokleti od onog dana kada nastanismo tijelo ovo, i da nema lijeka našoj sudbini, i zato štoviše ga gledam više me rastvara tuga jer ne mogu nas spasiti. Svjestan sam toga, osjećam to, da moje mjesto je usamljenost, da moje mjesto je svemir koji se širi do zaborava, neopipljiv, a toliko istovremeno krut da osjećam teret na srcu svome. Znaš, htio sam podjeliti ono naše između nas, a shvatio sam da nikada nije bilo "našeg", jer ja nisam nikada napravio most preko beznađa do tebe, ja sam samo gradio mostove unutar sebe misleći da njime zajedno koračamo,ali, vidim, sada, da jedino moje stope ostaju na mostu tom. U tvome svijetu tvoje stope... Prokleta je životinja čovjek, prokleta... Želiš mi reći da ništa ne postoji, ništa do li svijeta u nama koji umire, koji nema sjemena u vječnosti, koje niti ubire niti daje ploda ?! Znam da nema...Osjećam, ali, volim se prevariti, teško je sudbini u oči gledati pa si onako dajem značaja da vrijedim, da vrijedim drugima, da živim u drugima, da živim u čoporu koji jedni druge ližu i uređuju, da postoji to dražesno "naše", da smo za njega spremni i život dati . Pa tko od nas može biti oslonac samom sebi a kamoli nekom drugom ?! Tko može sebe sam izbaviti iz jame a više od toga izbaviti drugoga ?! Ali godi taj folklor koji izumše ljudi, taj osjećaj da pripadamo negdje, da se nalazimo sa nekim negdje istovremeno, dvije srodne duše koje se dodiruju bez dodira, da nas trebaju i da mi trebamo njih, da djelimo postelju jer tako sabijamo prostor u kojem se dodirujemo i osjećamo druge, kožu drugog na sebi, ali, opet, unutar nas.. I sve počinje unutar nas i tamo završava. Nema veze sa drugim čovjekom i nikad nije imalo veze. Sve su to naši umišljaji da pripadamo svijetu a istina je da pripadamo samo svijetu unutar nas, svijetu koji umire...da umire. I da, već osjećam humanistu kako govori, pa pogledaj što smo izgradili, pogledaj sve te gradove, pogledaj sve te umjetnosti, pogledaj sve te osječaje, slike, pjesme,sva ta dostignuća "čovjeka" kroz povijest...?! Što je sa svakim od njih ?! Gdje su sada ?! Gledaš rukom rezbaren stol i vidiš da je od određenog drveta, pa vidiš svaki prevoj, prelaziš rukom preko njega, prosto osjećaš kako ga je drvodjlac radio, osjetiš svaki udarac djetla po njemu, kapi znoja koji natapaju drvo padajući sa čela da ideja tijelo dobija, stol. I sav taj osećaj je tvoj a ne majstorov, sve je to svijet u tebi koji ti govori kako je majstor stvarao stolac, grad, svemir.. Jedino što je istinito, je da si ostavljamo poruke kroz povijet našu, a to je da smo sami i da jedino hranimo sebe sa svakim pokretnom srca svojeg i da svaki korak koji napravimo, i to kada stojimo na kiši zajedno sa nekim a možemo se skloniti je samo zato što svijet unutar nas osjeća da kisnemo za drugog a i drugi osjeća unutar sebe da kisneš za njega pa se osjećate povezanim ali, niste . Jedan je drugom samo gradivni materijal za vlastiti svijet unutar nas samih i ništa više . Nikada čovjek nije izašao van sebe i postavio se za drugog u drugom. Nikada do sada.... |
25.01.2011., utorak
Dan prvi...
|
Sada kada sam ušao u mrak...prvo što radiš, pružaš ruke, opipavaš oko sebe da napipaš nešto "poznato", orijentir, tražiš svijetlo, tražiš obrise, nešto što ti je poznato, nešto što će ti dati odgovore gdje si. Potom čučnješ, i smiriš se, pokušavaš usporiti i smiriti otkucaje srca jer ne osjećaš da je dobro, osjećaš strah od nepoznatog.. Naćuliš uši i pokušavaš u mraku pronaći zvuk, zvuk koji će te orijentirati i podati nešto staro...ali nema ništa, samo mrak. Potom se pokušavaš sjetiti zašto si ovdje, kako si dospio u mrak, pa logički pokušavaš odgonetnuti gdje su vrata, ako su vrata na koja si ušao tu negdje ujedno su ona i izlaz, samo nema ničega ?!Vrtiš film, miješaju ti se osjećaji, osjećaj trenutka oblači prošle osjećaje i to je sve što imaš, to je tvoj kompas, tvoje odijelo, i nakon što si se obukao sa onim što imaš podižeš se i krećeš naprijed ne znajući gdje ideš... Soulfinder odgovara : Slijedim tvoje stope i tvoje mirise. Osjetim tvoj strah, al ti ne osjećaš mene jer se bojiš i zaokupljen si svojim strahom no to je dobro... To je prvi stupanj, stupanj u kojem uzdaješ sve u sebe i sve što imaš oblačiš na sebe. No vidjeti ćeš uskoro da si gol, i da se ti ne možeš skriti u mraku niti osvjetlati istu. Ista na istu ne reagira, i tvoje boja je ista boja mraka koji te okružuje. Sad si sam, sada hodi i ne boj se. Izdrži, jer pratim te i naći ću te.  |
23.01.2011., nedjelja
Kako sam upoznao Soulfindera...
|
Danas sam srušio mostove, danas sam pisarnicu srca svoga zapečatio na tisuću godina, ne poradi sebe, nego poradi tebe, jer niti imam niti više želim, a niti imam što za dati jer je sva tinta potrošena na mah. Nije mi žao, Aleksandrijska knjižnica uzdaha je poprilično popunjena, i tek nakon nekih 500 godina padanja prašine na knjige života, kada moljci odrade svoj posao otvaramo istu poradi novih posjetitelja. Ja svoj živoj poklanjam svima koji kupe ulaznicu, samo moraju malo pričekati, samo pokoju godinu... Polomiše zube svoje od škrguta bijesa svi oni koji prevareni bivaju Kako od sebe samih zaštiti druge pitanje je sad. Tuga prekriva očaj zagrni taj plaš i izađi među zvijeri i legni dovoljno dugo da te svijet prestane pamtiti... Sram... Soulfinder progovara : Ušao si u svijet tame, zapao si u svijet donji zarobljen između duša istih, ostavljenih, napuštenih. U mraku nazireš jauk onih koje ne počupaše Tragači. Ne brini, Ja, tvoj Soulfinder , krećem po tebe momenta ovog kroz svjetove pakla, ja tvoju dušu naći ću, i povući na površinu, na svjetlost dana. Ako ne uspijem, biti ću tvoja sjena tamo dolje. Izdrži... Hrabrosti Eleme, Hrabrosti I tako počeše....  Uploaded with ImageShack.us |
22.01.2011., subota
Zdjela života...
|
Gledam kroz staklenu zdjelu do pola napunjenu vodom, i unutar nje pliva zlatna ribica, zadovoljna, barem tako ja mislim... Kažu da ribice imaju memoriju od 3 sekunde, i nakon toga jednostavno zaborave da su bile uplašene, gdje je hrana, što su radile. Baš me zanima kako ribica percipira Boga kad ga zamjeti s one strane stakla...Dal uopće shvaća da je staklo ono koje je sprječava da shvati iako je prozirno ili, sav njezin svijet je sadržan u toj zdjeli po principu ima hrane/nema hrane?! I onda se prepadne jer vidi "sjenu" promatrača nad sobom i vrti, vrti 3-4 kruga pa stane i zaboravi jer sjena postane dio nje. Odmakneš se zdjele, sjena nestane, a ribica opet 3-4 kruga i opet zaboravi. Tako i čovjek, pliva po svojem životu, vrti se u krug, ima hrane/nema hrane i prepada se povremeno, pa zaboravi, pa opet se prepadne pa opet zaboravi i tako iz akvarija u akvarij. Soulfinder odgovara : Kada napraviš dovoljno krugova, kada se prestaneš hraniti jer hrana ti nema okusa tada ćeš stati i prestati se bojati sjena iznad sebe. Tada ćeš vidjeti svijetove izvan svoje zdjele i tada počinje putovanje... Izdrži... Hrabrosti  Uploaded with ImageShack.us |
17.01.2011., ponedjeljak
Putovanje kroz debelo crijevo Svijeta...
|
Danas sam malo bolje, danas sam se probudio opet onako mrzovoljan, onako, kao da mi je lakše zažmiriti i ostaviti svoje "patnje" van snova ma koliko god bili konfuzni i nejasni, to stanje snivanja je podnošljivije od fizičkog tumaranja svijetom ovim. Potom sam se lagano ritualno uvukao u svijet ovaj, kava, set dobrih stvari preko slušalica, pola kutije cigara u pepeljari kao posudi žuđnje.. Već sam osjetio da sam izgubio prije nego što sam krenio igdje, ali, nakon rituala, lakše mi je zagrnuti se plaštom poraza i iskoračati na ulicu među ljude. Počeo sam primjećivati koliko ljudi oko mene zrače egoizmom, ništa manje od mene naravno, ali, postajem svjestan da svaka izgovorena riječ ima u sebi korijen "JA".. Ja sam mjerilo čitavog svijeta, i kada ljubim, ljubim poradi sebe provocirajući u drugima što veći osjećaj mene u njima...Dobar prijatelj, dobar Otac, dobar muž, dobar ljubavnik, dobar suradnik... Pokušavam se "zanijekati" da to nije tako, da je ipak plemenito ono što od mene izlazi, jer, dobro, ako činim sebi dobro, činim i drugima, a dobro je činiti dobro.... Kad malo bolje razmislim, tamo negdje na sedmoj cigareti, uviđam da je moje vječno pitanje oduvijek bilo "Koliko mene ima u tebi" i koliko sam si priskrbio osjećaja da vrijedim samom sebi kroz tebe... Gasim desetu cigaretu.... Soulfinder odgovara : Tko te je poslao?! Postoji način... Drvo zna to najbolje. Rodi drvo ukusan plod, kada sazrije otpusti ga na tlo. Dođe životinja i pojede ga, potom ga ponese kilometrima dalje i ispusti te tako posadi nešto mrtvo, jedva svijesno sebe, na novo tlo. I od drveta do ploda, preko sjemenke do životinje i kroz nju do života novog. Čekaj svijetlost koja će doći !!!  [/IMG] |
16.01.2011., nedjelja
Znam da ima jedan svijet..
|
Toliko se osjećam praznim, toliko se osjećam jadnim i malim, kao prazno zvono u koje niti želje ne žele prebivati a kamoli da netko u njemu može preživjeti... Naoko, sve je u redu, naoko sve imam, i sve to što imam, blaženstvo bi bilo za nekoga a opet u meni prokletstvo biva. Kuda poći ili se okrenuti, u koju stranu uputiti pogled kada nigdje ne doseže isti, i kad mi paraju ljudski hihoti uši... O tako bi zanjekao sve, i sebe, i tako bi se otupio da ne čujem ovu tišinu unutar sebe, da ne osjetim ništa više, da ne osjetim tu prazninu. Dosta mi je iščekivanja, sada je pitanje Biti ili ne biti, nestati ili postati, nešto veće i jače, nešto što ima svoju formu čovjeka, a ne odbljesak svojih snova i nadanja preslikanih u neka prošla vremena ili vremena dolazećih trudova. Gdje je istina, gdje je put, gdje li se sakrila zlatna nit koja povezuje sve u cjelinu jednu?! Kako je samoća jasna i glasna, toliko glasna da u gomili ljudi,žamora i cereka prosto boli ista. Svi tornjevi svijeta sa svojim glasnicima ne mogu nadjačati onu prokletu tišinu koja se samoćom proziva. Jadna li je sudba čovjeka kada ti i kamen ima veću radost i puninu što postoji... I tako, duraš, spustiš glavu,nabaciš taj ladni kurvin osmjeh i gledaš čovjeka u oči koji pred tobom izvodi neke glimase, maše rukama, bez tona, ti čekaš da kreneš dalje nesvjestan da si bio igdje. I tako tumaraš jednom nedjeljom, od stola do stola, od lica do lica i jedino što se pitaš dal je netko otkrio tvoju tajnu..nadaš se da nije, pa za sigurnost svoga srama ti se keziš više, izvlačeći zadnje atome snage da nešto i prozboriš, samo da drugi ne otkriju koliko si sam... I prođe tako dan prvi... Soulfinder odgovara... Sada uviđaš ono što ti je bilo skriveno ništa što si od svijeta naučio nije dovoljno da u njega se sakriješ. I sada, kada vidiš da si gol i da nemaš niti štita niti oklopa da nemaš više ništa da ne postojiš, sada si spreman ući. Kada dođe tvoj smrti tren kada bude molio za život svoj kada budeš jecao da je lakše umrijeti nego ovako živjeti tada će ti se i uslišiti. To je Apokalipsa života tvoga to je Smak svijeta , svijeta unutar tebe.... Poradi drugog...  [/IMG] |
15.01.2011., subota
Prvi i zadnji
|
Biti prvi je unutarnje promišljanje o nama samima i nema neke veze sa drugim ljudima. Biti prvi na Himalayi je čijenica ali biti prvi unutar drugog čovjeka je naša fikcija po kojoj sebe unutar nas uzdižemo na istu tu Himalaju. |
Put
|
I nema dobrog i lošeg niti gore niti dolje Sve što je, dano je s razlogom, i sve je oduzeto uzeto jer nije niti bivalo a ako je onda se i pripisalo, oduzeto da bi stvorilo ponovo bolje. Od oduzetog sve dano biva jasnije i veće po smrti manjega... |
Početak...
|
Ono što je gore to je dolje ono što će biti bilo je već Na kraju biva početak na početku kraj i sve biva onako kako mora... "O Bože, ako te obožavam iz straha od pakla, tada daj neka u paklu izgorim, ako te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No ako te obožavam zarad tebe samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!" |
12.01.2011., srijeda
Potraga za istom dušom...
|
Potraga ide dalje.. Jer.... Nikad nije Sunce sebe ugrijalo niti je Noć sebe uspavala, tako niti ja sam sebi postojim već potražujem Ono što će se u meni ogledati učinivši nas oboje istim....  |
