Tragači duša...
31.01.2011., ponedjeljak
Poruke kroz vrijeme...
|
Kao špena, kao iver u dlanu, otiče i odbacuje tijelo misli svoje i pritom rađa želju od svijeta ovog... I kažu, sve umrijeti će, svaki trepataj oka, i svi svijetovi dođu svome kraju pa tako i naš svijet. Koliko ranije pitaš me, još za ovog dana, sve izgovoreno biva prošlost, i sa noći novi zaboravi kako dotakne ih svijetlost umiru. Te nestane čovjek prije nego se rodi, već zaboravom biva. Koračaš svijetom svojim unutar sebe i samo plišane želje igraju se bezbrižno, uzdasi su van vremena, zarobljeni u trenutcima našim, našim odrastanjima, jedino unutar našeg svijeta mi postojimo, unutar jednog svijeta koji izumire. I svaki put kada iznesemo naše djete na sunce otopi ga svijetlost i zato ga ljubomorno čuvam unutar mraka moga svemira svjestan da će i ono prije no što prohoda nestati samnom jednog dana. Igra se djete moje unutar mene, ljubi, grli, smije se, mazi, ne sluteći da smo prokleti od onog dana kada nastanismo tijelo ovo, i da nema lijeka našoj sudbini, i zato štoviše ga gledam više me rastvara tuga jer ne mogu nas spasiti. Svjestan sam toga, osjećam to, da moje mjesto je usamljenost, da moje mjesto je svemir koji se širi do zaborava, neopipljiv, a toliko istovremeno krut da osjećam teret na srcu svome. Znaš, htio sam podjeliti ono naše između nas, a shvatio sam da nikada nije bilo "našeg", jer ja nisam nikada napravio most preko beznađa do tebe, ja sam samo gradio mostove unutar sebe misleći da njime zajedno koračamo,ali, vidim, sada, da jedino moje stope ostaju na mostu tom. U tvome svijetu tvoje stope... Prokleta je životinja čovjek, prokleta... Želiš mi reći da ništa ne postoji, ništa do li svijeta u nama koji umire, koji nema sjemena u vječnosti, koje niti ubire niti daje ploda ?! Znam da nema...Osjećam, ali, volim se prevariti, teško je sudbini u oči gledati pa si onako dajem značaja da vrijedim, da vrijedim drugima, da živim u drugima, da živim u čoporu koji jedni druge ližu i uređuju, da postoji to dražesno "naše", da smo za njega spremni i život dati . Pa tko od nas može biti oslonac samom sebi a kamoli nekom drugom ?! Tko može sebe sam izbaviti iz jame a više od toga izbaviti drugoga ?! Ali godi taj folklor koji izumše ljudi, taj osjećaj da pripadamo negdje, da se nalazimo sa nekim negdje istovremeno, dvije srodne duše koje se dodiruju bez dodira, da nas trebaju i da mi trebamo njih, da djelimo postelju jer tako sabijamo prostor u kojem se dodirujemo i osjećamo druge, kožu drugog na sebi, ali, opet, unutar nas.. I sve počinje unutar nas i tamo završava. Nema veze sa drugim čovjekom i nikad nije imalo veze. Sve su to naši umišljaji da pripadamo svijetu a istina je da pripadamo samo svijetu unutar nas, svijetu koji umire...da umire. I da, već osjećam humanistu kako govori, pa pogledaj što smo izgradili, pogledaj sve te gradove, pogledaj sve te umjetnosti, pogledaj sve te osječaje, slike, pjesme,sva ta dostignuća "čovjeka" kroz povijest...?! Što je sa svakim od njih ?! Gdje su sada ?! Gledaš rukom rezbaren stol i vidiš da je od određenog drveta, pa vidiš svaki prevoj, prelaziš rukom preko njega, prosto osjećaš kako ga je drvodjlac radio, osjetiš svaki udarac djetla po njemu, kapi znoja koji natapaju drvo padajući sa čela da ideja tijelo dobija, stol. I sav taj osećaj je tvoj a ne majstorov, sve je to svijet u tebi koji ti govori kako je majstor stvarao stolac, grad, svemir.. Jedino što je istinito, je da si ostavljamo poruke kroz povijet našu, a to je da smo sami i da jedino hranimo sebe sa svakim pokretnom srca svojeg i da svaki korak koji napravimo, i to kada stojimo na kiši zajedno sa nekim a možemo se skloniti je samo zato što svijet unutar nas osjeća da kisnemo za drugog a i drugi osjeća unutar sebe da kisneš za njega pa se osjećate povezanim ali, niste . Jedan je drugom samo gradivni materijal za vlastiti svijet unutar nas samih i ništa više . Nikada čovjek nije izašao van sebe i postavio se za drugog u drugom. Nikada do sada.... |
