Tragači duša...
20.06.2011., ponedjeljak
Odoh na GO..
|
Umorio sam se, od samog sebe ponajviše.... Tijelo mi žudi za godišnjem odmorom, misli su puste, želje su neotkrivene, namjere ubijene, a tinte u peru duše je ponestalo. Svima Vama koji me čitate, želim ispunjenje u svakom smislu postojanja, želim vam da zaronite u sebe, da otkrijete neke nove svijetove, da promjenite kurs razapinjajući jedra svoja...i da pocrnite ! :-) Hvala svima na ugodnom druženju, na Anđeoskim porukama, i vidimo se sa jesenjim kišama. Soulfinder P.S. Samo hrabro ! |
17.06.2011., petak
Čovjek koji je umro prije smrti... (Pronađi me)
|
Ne pamtim imena, rijetko pamtim i događaje. Bojim se mraka, bojim se zvukova, mirisa i boja koje bude prošlost. Vrijeme brojim od sada, iako svjestan da nosim odjela od jučer, ali ne kopčam se u njih, bez kravate od mrlja neke davne gozbe. Umaram um, umaram ga tako da planiram, maštam. Bojim se ludila, bojim se da ću biti lud, a opet svjestan svoje ludosti, bojim se mrtvih ljudi, mrtvih ljudi koji hodaju. Bojim se ogledala, bojim se bora i dlaka koje rastu tamo gdje ne bi trebale biti. Bojim se hrapavih peta, hladnih tabana, leševa životinja na vrućem asfaltu koje nitko ne želi maknuti. Bojim se impotencije, bojim se raka, bojim se smrdljivih vagona koji vonjaju na uznojene noge i nakvašeno rđavo željezo. Bojim se zubara, bojim se umrijeti, bojim se nestajanja. Bojim se samoće , bojim se starosti... Ali, ničega se ne bojim kada sam s tobom....  |
16.06.2011., četvrtak
Ljubav...
|
Svratim tako ponekad u tvoj san ne sanjam, niti postelju ti spremam U tvome snu ja postojim u tvome snu ja uz tebe drijemam. Navratim tako u iskoraku dok ulicom kročiš dodirnem te pogledom i ne stanem u noći. Navratim u obliku kišne kapi i u huktanju vjetra navratim u zrakama sunca i u mirisima ljeta. Navratim kao osmjeh kada kroz parkove šećeš navraćam ti tako skoro svako veče. I svaki dan ti sa mnom zboriš svaki dan otkrivaš da me voliš. Navraćam u tebe iako ne postojim...  |
Koliko si svoj...
|
Koliko si svoj a koliko posuđen od tuđih želja. Koliko si svoj a istovremeno cijeli svijet unutar tebe je. Koliko si svoj kada se daješ, i kada oduzimaš. Koliko si svoj ako si vožen, ili na noge svoje ideš. Koliko si svoj kada si ljut, a kad nasmijan Koliko si svoj kada se rađaš, a kad umireš. Koliko si svoj kada ne postojiš...  |
15.06.2011., srijeda
Moj mili, najmiliji, Imperatore....
|
Ne pokušavajte ga poraziti, neće uspijeti.... |
13.06.2011., ponedjeljak
Iznad istine...
|
Teška slova pritiskuju bjelinu papira, po kojoj tečeš.. Niti jedan golub ne može ponijeti tugu i težinu koju si poslala u svijet, pada, ruši se pod okovima tereta koji nosi...nema jaka krila, a na putu poruku mu vreba sokol ljuti i vjetar strašni, no on leti, leti, i nosi poruku tvoju... Olakšaj mu zamahe krila, jer vapaj tvoj već je stigao na oltaru duše i poklonio se ništavilu koje likuje nad tobom, no, ulaskom tvoga predanja u beskraj, nadmudriše svjetlost mrak, i eksplodira u tisuću boja, čim shvatiše prevaru bijaše kasno, jer rečeno je : " Na krilima mojim ti ćeš izgraditi svijet novi..." svijet unutar tebe.... Izvanjski, nikad se ne postavi čovjek za nikoga, jer ne izgradiše most koji izdraše korake čovjeka, niti zna kako, niti umije, i sve što gradio čovjek je, gradio je unutar sebe... Niti se ikada pojavi drugo lice, niti se pojavi vjetar koji zamiluje kosu tvoju, sve je to ogledalo koje zaviruje unutar gledaoca, kao sjena tijela tvoga, reče čovjek : Gle sjene moje, mojeg postojanja pečat, gle lice moje, moje duše kruna, i potom zađe sunce, i potom niti se potoka vidi, niti sjene ima, i čovjek shvati da nije nikada bivao, samo želja je ona koja stvori sve"... Ne brini u postojanju ništavila, zabrini se kada ti se smrt duše tvoje smije, darivajući te poklonima, da zaboraviš, i da ne poželiš... U svakom dobrom postojanju svatko svoju postelju nađe, i zaspi...  |
09.06.2011., četvrtak
Metalna kutija života...
|
Kada sam kretao u križarske ratove na rastanku, ispred svojeg sela, gdje su putem prolazili vitezovi cijelog kraja sjedeći na konju svome, došao me je ne planirano otpratiti jedan stari mudrac koji je živio uz naše selo, ali nekako uvijek odvojen od njega, po kojeg su dolazili za savjet pučani prisiljeni nekom tegobom. Iznenadio sam se njegovom posjetu, bolje reći ispraćaju, ali, nekako mi je godilo da mi tako važna osoba "blagoslovi" moju odluku odlaska u rat, potvrđujući mi moje ispravne namjere. Pozdravili smo se, i rekao mi je da mi želi pokloniti jednu vrlo moćnu stvar, nešto što rijetki nose uz sebe, nešto što će mi davati snage u teškim vremenima, čuvati me od strijele i koplja neprijatelja, biti jače od svih magija i uroka, nešto što je On dobio na dar od još većeg Maga kakav je on sam, te da mu je dužan to pokloniti nekom dostojnom nositi takav dar... Preplavilo me je more osjećaja, čak i srama da sam darivan toliko velikim darom bez obzira što radim veliku i plemenitu stvar, al, tako puno ratnika jaše uz mene nemajući takve snage uz sebe... Na to je On rekao da ne brinem, da svatko od nas ima svoju amajliju, no, tvoja je najveća, i to ćeš saznati kada je primiš, i kada budeš vidio da svi padaju oko tebe, ti ćeš i dalje jurišati... Samo, u onaj dan kad je izgubiš, kada je podaš nekom, ili čak zaboraviš na nju, znaj, tada ćeš umrijeti ! To je uvjet ! Jel možeš ponijeti taj teret...?! Naravno, rekoh ! Izvadio je iz skuta svoje redovničke mantije metalnu kutiju, rukom urešenu ornametima, majstorske izrade, ne veću od dlana ruke, koja na sebi ima poklopac koji čvrsto prianja uz tijelo kutijice. Dok mi ju je davao rekao je, kada se vratiš, mene više neće biti, i kad odlučiš da je darivaš netkom vrijednom, moraš pogledati u kutiju sam, i ono što vidiš samo je za tvoje oči, i potom je zapečati ponovo i darivaj dalje ne otkrivajući njenu snagu primaocu. Unutra se nalaze velike moći koje su skupljenje sa svih krajeva svijeta, i mogu jako nauditi onome tko je otvori i baci u zaborav ne darivajući je dalje... Neka te čuva tajna u kutiji, i neka dariva mudrošću u onaj tren kada budeš darivao istu na kraju svojeg puta nekome vrijednom... Zahvalio sam se i obećao da ću je vjerno čuvati kao i ona mene, jer, poštivao sam tog velikog Maga mojeg kraja, i znao sam da će biti kako je On rekao... Oprostili smo se, priključio sam se ostalim vitezovima na putu prema Obećanoj zemlji, i nije me bilo 10 dugih godina. Prošao sam najkrvavije bitke u povijesti čovječanstva, nagledao sam se užasa i besmisla, tuge i jada. Uspio sam čak i ljubovati, biti nagrađivan kao vitez za hrabrost, cijenjen od svojih suboraca, nakon dugog puta, vratio sam se u svoje selo. Mnogi više nisu tu, neke je pokosila kuga, neki su se raselili, neki rodili, ali, mojeg Maga nije bilo... Kažu da ga više nisu vidjeli od onog dana kad sam otišao... Sve mi je bilo jasno... Prošao je život moj, ne sumljajući da su najveće sile skupljene u metalnoj kutiji upravo štitile i vodile me mojim putem, čuvajući me od zala, svjestan krajnje mudrosti, ja ovu metalnu kutiju poklanjam uz iste uvijete, Tebi čitaoče moj, da uz iste uvijete nosiš je i na kraju puta pokloniš nekom vrijednom... Na kraju kad je otvoriš samo za tvoje oči....  |
04.06.2011., subota
Mojim morima..
|
Učini želje svoje barkom i plovi kroz sebe. Budi zao, kao brzaci koje te žele razbiti o stijene svoje i budi dobar kao koča koja u bonaci smiraja bere darove istih u dubinama očiju... Plovi tako morem svojim, izmjenju se dani i noći i vjetar pokidat želi namjere tvoje, ponekad te ostavi da na ruke upregneš nadu svoju da se izgubiš, što Ti ne govori da gubiš. Pronađi zvijezde koje smjer ti odaju i sjeti se da se one samo po mraku vide. Utopi se u valovima koji ti kopna skrivaju i odoli dubinama u koje te vuku. Ne boj se bljeska munja to su samo riječi lažljivih ljudi I sakri se od sunca da ne izgoriš jer ono što te grije može te opeći I plovi....  |
