Tragači duša...
10.11.2014., ponedjeljak
Djevica...
|
Bio je to neki cudan odnos izmedju nas... neko prijateljstvo koje nije bilo nikad to,a opet nije bila niti veza. Kad bi se oprastali u tom dodiru i zagrljaju rekli bi smo si sve a opet ne bi rekli nista...nitko od nas nije zelio preci tu nevidljivu granicu i to me je sa jedne strane ubijalo a sa druge strane davalo neku nadu da ce biti... bila je djevica,u horoskopu naravno,pedantna i cista. Volio sam te njezine mirise svjezine po stanu koji je bio uvijek cist,mozda bi bio i cistiji da nije bila podstanar i da nije zatekla svo to pokucstvo, znam da bi sve bilo u bijeloj boji,no,ona se trudila sve to drzati pod bijeljim. Volio sam njezino kupatilo,i kad bi pogledao u taj skriveni zenski kutak bivao sam odusevljen sa svim tim kremicama,pomadama, blazinicama te savrseno slozenim mirisljavim rucnicima koji su me nadahnjivali toliko da sam se prosto volio umiti u njima. Sve je bilo savrseno oko i u njoj osim nas. I mi smo na neki nacin bili savrseni ali ja sam bio nesretan sto je ne mogu imati na neki moj nacin... Kao da se poigravala samnom,znala bi mi napuniti kadu punu vode i upaliti svijece no kada bi joj rekao da legne do mene i to bi cak ucinila,ali bi nakon nekog vremena ipak ustala i otisla leci u svoju sobu,u svoj krevet. Sa jedne strane obasipavala bi me sa svom svojom dobrotom i zeljom da mi ugodi a tren poslije pobjegla bi na dovoljnu razdaljinu koja bi govorila "tu je ta granica"... moram priznati da me je to zbunjivalo tako da sam najrađe volio izbjgavati "nas" jer jedino tako nekako sam mogao zaboraviti na nju a onda bi se pojavila od nikud i sva kola bi otisla niz brdo... Vjerujem da se igrala samnom kao sto se macka igra sa misem koji strepi nad svojim zivotom vjerujuci da ce ipak uspjeti pobjeci dok bi mu macka govorila "samo se ti nadaj"... uzas... Nikad nismo govorili o nama,nikad,i to je bilo nesto sto se treba postivati a ja nisam zelio o tome govoriti jer bi se nekako doveo u situaciju "Pa pojedi me vise"... Tukla me je mojim vlastitim oruzjem i malo po malo dobijala bi tu bitku. Bila je omiljena medju muskarcima koji su joj na svaku priliku ulijetali ali ona kad bi bila samnom sve glatko odbijala,da li zbog mene u tom trenu ili zato sto su joj bili neinteresantni ali pazila je na nas... Ne znam da li je imala nekog sa strane,cak vjerujem da je,no to je bio zasigurno samo igrac koji je odigrao svoju rolu i bio nagradjen te otpusten do sljedeceg poziva,dok ga je dobro skrivala predamnom. Znao sam se napiti u njezinom ili nasem drustvu i brizno bi me stavila u svoj auto i odvezla kuci,stala bi 5 kuca dalje jer nije zeljela da nas vidi moja supruga i ja bi izbauljao ko svinja iz auta i zahvalio se te otisao doma. Jednom sam joj rekao tako pijan da bi volio prespavati kod nje na sto je ona rekla "naravno" i tada bi isla ta prica sa kadom,mirisljavom soli i svijecama dok bi ja mrtav pijan lezao na trosjedu u dnevoj sobi ona bi se sama okupala i otisla leci u svoj krevet. Izludjivalo me je to,jednostavno nisam kontrolirao situaciju i zelio sam pobjeci dok istovremeno bila je jedini istinski zacin u mojem zivotu...  |
22.10.2014., srijeda
Dodiri kamene svile.... ( Na tren )
|
Dodirujući samoću kao da preko kamena ja dodirujem tebe... Duboko u meni ti negdje živiš i ponekad, uspije mi na tren izvući te na svjetlost dana preko svojeg osmjeha i usana... Koju sekundu,ne više, i nema te. Sve su to posjeti i krizanteme u onaj mrtvi čas gdje je vrijeme ipak stalo za nas... Na tren...  |
10.10.2014., petak
Neotuđiva...
|
Ostala su mi samo sjećanja... I da mi ih netko otme ostaje ova praznina koja neće znati tvoje ime ali tražiti će te... Za sada, samo zažmirim i ponovno sam s Tobom... |
09.10.2014., četvrtak
Svjetla nekoć mojeg grada...
 Vračali smo se kući, samo, tada to nisam mogao zvati niti domom niti mjestom na kojem se želim vratiti...moj dom je bio tu uz tebe, i kao nikad prije do tada želio sam da se naš povratak nikad ne završi...i nije...ja sam još uvijek zarobljen u tom trenutku dok se veličanstveno sunce gasi na zapadu, ja sam upijao svaku sliku, svaki djelić tebe utiskivajući ga duboko u sebe istovremeno gurajući stopalima pod suvozača želeći zaustaviti taj povratak koji će nas razdvojiti... Rekla si, zašto uvijek okreneš glavu dok ti govorim...pa što to ima tako važno vani...nisam odgovorio...i tad sam već znao da sam pogrešio što ti nisam rekao "VOLIM TE"...i znam da će me ovo sustići mnogo godina poslije...kada budem bio na svom zalasku kao i ono sunce koje nas je pratilo...i već sad vrištim od boli što sam propustio priliku reći sve...koliko te volim...koliko mi značiš, ja sam samo šutio dal zbog ponosa ili zbog toga što nema tih riječi koje bi opisale moju ljubav prema tebi... Ovo je naša priča... ovo je naše vrijeme... Dok je na radiju svirala stvar od Proctol Haruma " A Whiter Shade of Pale" ja sam vidio sve znakove kako mi govore da si samo TI jedina svjetlija strana ovog bljedila i da sve što svijetli kao te večeri svjetla mojeg grada vrijeđaju tvoju svjetlinu... Ubiti će me ovo....guši me... Oznake: Marie |
20.01.2014., ponedjeljak
Jedini put....
|
Nema nama druge nego koračati nit nam je dano nit osvojivo biva. Koračaj Viteže i potroši oštricu svoju do kraja puta Ne protiv drugog nego za njeg. Oslobodi tuđinca okova pomiluj roba i nahrani prosjaka te koračaj jer nije ti dano drugačije!!!  |
Sada...
|
Uzmi me sada za sutra,kada nas ne bude bilo da ti kao štit služim u noćima jedina svjetlost ja ću bditi u tebi i voditi te. Uzmi me sada,ne čekaj na nas da budemo bolji te učini ova vremena posebnim za one dane koji neće biti. To je jedini most ponad bezdana koji će spojiti život...  |
Tražim te...
|
Ja ću te tražiti do posljednjeg daha tvoje ću stope pratiti i znakove u vremenu koje mi ostavljaš čitati. Ja znam da i ti mene tražiš zato ove papirnate putokaze razbacujem u vjetar i u svako drvo na putu te raskrižju ja naš znak urezujem. U svakom potoku ja od kamena most pravim i vjerujem da ćeš ti preko njega lakše preči znajući da sam tu bio tražeći te. Molim te ne posustaj,blizu smo jedno drugom,prosto te osjetit mogu,i zatvorenih očiju napipati ti dušu. Moj odlomljeni dijelu duše..  |
Ja ću te nositi...
|
Privij se uz mene i sakri pod krilo moje. Neka ti ono bude štiti i ja ću nas kroz ovo provući. Ne gledaj i ne viri nego podupri naš let vjerom da uspjet ćemo. Kroz olovne oblake i kiše sumpora,i svih nedaća ja ću za nas zamahivati, ne brini ti se samo stisni uz mene i vjeruj. Ne slušaj jezike i jauke, ne obeshrabljuj se na povike to nas zovu nestanci a moja krila dovoljno jaka su za dvoje,vjeruj mi i stisni se uz nas. Sto god bilo,ne napuštaj me i kad budemo padali padat ćemo zajedno,podupri moja krila ljubavlju tvojom i ja zamahivat ću za oboje. Vjeruj...vjeruj u nas i ponavljaj...uspjet ćemo!!!  |
30.12.2013., ponedjeljak
Sretna Vam Nova 2014. Godina !!!
|
Sve prođe, i uskladišteno vino nema svrhu ako ga onaj, tko ga je pravio za sebe nije stigao popiti, a ako ga je ostavio za one poslije njega, tada vino svoju mudrost nosi. Želim Vam svima da ono dobro što ste posijali u 2013. nikne i bi ubrano samo za Vašu trpezu za stolom koju morate podijeliti s još najmanje jednom osobom. Tada će i malo biti dovoljno za sreću !  Uploaded with ImageShack.us |
Transformacije...
|
Nastalo tokom godine Gospodnje 2013... Ponos kao štit nosim... Svatko u svojem kutku duše kleči i moli da se drugi primakne i zavoli jedino što veže nas su usamljenosti i hladnoće tijela izvana kao bedemi stoje. Zatvorismo ponosom kapije svoje kao u vremena kuge dok iz unutra trulež nas izjeda naše misli i molitve na oltaru srca prazne stoje...  Uploaded with ImageShack.us Zaron na dah... Nitko se nije sam izronio, ostati bez daha lako je ali zazivati ispod vode kasno je....  Uploaded with ImageShack.us Pad... U dubinama samoga sebe više ne nalazim Čovjeka. Među zvijeri ja legao sam. Toliko mržnje naspram života koje se čak i Smrt zgraža te gadi... Tko je moje svijetlost dana, tko će me na površinu povući i zatrpati bezdane unutar nas samih, još teže, sagraditi most do Tebe...  Uploaded with ImageShack.us |
