Tragači duša...
09.10.2014., četvrtak
Svjetla nekoć mojeg grada...
 Vračali smo se kući, samo, tada to nisam mogao zvati niti domom niti mjestom na kojem se želim vratiti...moj dom je bio tu uz tebe, i kao nikad prije do tada želio sam da se naš povratak nikad ne završi...i nije...ja sam još uvijek zarobljen u tom trenutku dok se veličanstveno sunce gasi na zapadu, ja sam upijao svaku sliku, svaki djelić tebe utiskivajući ga duboko u sebe istovremeno gurajući stopalima pod suvozača želeći zaustaviti taj povratak koji će nas razdvojiti... Rekla si, zašto uvijek okreneš glavu dok ti govorim...pa što to ima tako važno vani...nisam odgovorio...i tad sam već znao da sam pogrešio što ti nisam rekao "VOLIM TE"...i znam da će me ovo sustići mnogo godina poslije...kada budem bio na svom zalasku kao i ono sunce koje nas je pratilo...i već sad vrištim od boli što sam propustio priliku reći sve...koliko te volim...koliko mi značiš, ja sam samo šutio dal zbog ponosa ili zbog toga što nema tih riječi koje bi opisale moju ljubav prema tebi... Ovo je naša priča... ovo je naše vrijeme... Dok je na radiju svirala stvar od Proctol Haruma " A Whiter Shade of Pale" ja sam vidio sve znakove kako mi govore da si samo TI jedina svjetlija strana ovog bljedila i da sve što svijetli kao te večeri svjetla mojeg grada vrijeđaju tvoju svjetlinu... Ubiti će me ovo....guši me... Oznake: Marie |
