ordinarylove

1) Preselio mi se ured na novo mjesto, u kojem mi bar troje zabadača nosa u tuđa posla ima uvid u sadržaj zaslona. Što me neopisivo nervira. Jedino šta me više od toga nervira je činjenica da trenutno pisat mogu samo s posla, dakle da mi je koncentracija i sve ostalo što rađa ideju za tekst ili bar nekakvu kvazi-inspiraciju konstantno isprekidana zvonjavama telefona i svim ostalim što se već događa kad čovjek radi negdje u nekom uredu.
2) Gledala sam Sophie Scholl. Nakon završetka filma ostala sam u sjedalu još par minuta sa suzama u očima. Naknadno sam proživljavala bijes zbog toga što živim u svijetu gdje neki ljudi tvrde da se Holokaust nikada nije dogodio. O filmu ne mogu pisat, jer će me podsjetit na smrt. Kako na onu 21-godišnje Sophie u maniri Ivane Orleanske, tako i na onu prefrišku - moje mačke, koja je jučer zauvijek zaspala na operacijskom stolu veterinarske ambulante.
3) U želji da čujem mišljenje pučanstva o tome bi li svojevoljno i spremno mogli (ali samo teoretski) zapaliti/spremiti u vreće za smeće/izrazbijati tupim teškim predmetima svu materijalnu imovinu koju posjeduju, a sve zbog ovog posta tete Xiole (kopala sam po arhivi, da...njenog i još dva-tri bloga do sada koji su to zaslužili), krenuh pisati post o tome al' mi je u tom času, u tom trenu (pjevaše Đubrica Jusić) nestalo struje...i sav taj kreativni trud odoše u tri piiiii....
4) I evo, predajem se...a ova točka broj 4, postoji samo zato da bi izgledalo kao da sam actually nešto i napisala, baš kao i brojčana forma ovog posta.



Eh, da...i post scriptum koji kaže: čestitam, teta Parah, na suverenom vladanju kul listom i na novootkrivenoj formi šizo-intervjua! Iako inače ne volem blog ulizivanja i nepotrebna linkanja (ako definiramo što je u ovom mom kupusu nepotrebno, a što nepotrebno), ona je ipak iznimka. Zašto? Pa, eto tako.

Freš njuz: iz niza sebičnih razloga, od kojih jedan uključuje duhovnu kompenzaciju gubitka, dok iz niza ostalih izdvajam nastojanje na zadržavanju opće emotivne i ine stabilnosti, kupujem sijamsku mačku. Potraga je počela...ako netko (dobronamjeran, ostale pribijam na kolac) ima ponudu nek' se javi, jel' potrebno uopće naglašavat', na mejl ili izravno komentarom.

Adr freš njuz: jesam li ja uistinu jedina koja je primijetila da je Split pun izgrafitiranih kurčeva ??

Ima dana kad ne možeš samo primijenit uobičajenu tehniku bijega od problema, jer te novi dočeka gdje god se okreneš. Ima i dana kad takve neizbježne probleme slijede još neki mnogo gori pa se tako nađeš lice u lice sa starošću, bolešću i smrću nekih bliskih i dragih.

Kad me istina tako dobro odalami da mi je prva reakcija šok i nevjerica a potom sve ostalo, prakticiram ostajanje doma u tišini svoje sobe. Sjedim, razmišljam i nastojim razgraditi dojmove. Ponekad to traje satima, ponekad danima i mjesecima. Da to nije tako, posve sigurno bih se mogla pozdraviti sa kakvim-takvim osobnim psihičkim balansom. Zapravo, pitam se kako su svi ljudi oko mene koji to ne rade još uvijek živi, ali to je već posve druga tema.

Ako već nemam priliku biti sama sa sobom, onda bar nastojim svesti razgovore sa ljudima s kojima sam već osuđena dijeliti iste prostorije (na poslu i sl.) na najminimalniju moguću razinu, onu neophodnu da posao teče. A za takvu vrstu komunikacije u mom slučaju to ide otprilike ovako: šutiš i radiš, ako ti nešto nije jasno - pitaš. Ja ti odgovorim. Nastaviš raditi. I obratno.

Zato me neopisivo nerviraju ljudi s kojima uopće ne nastojim zasnovat nekakav odnos koji bi išao dalje od pristojnog, a koji me turpijaju sa 60 ili više puta postavljenim pitanjem: "Jesi li dobro" sa isto toliko varijacija. Zar nije očito da nisam dobro i da mi se ne priča, a da mi se u svakom slučaju ne dijeli osobne sapunice i limunade s nekim tko mi ni ne padne na pamet dok ne dođem na posao?

Ako odbrusiš, čudak si. Ako šutiš, još si gori čudak.

A meni je već dovoljno užasna činjenica da moram obnašati sve društvene i ine dužnosti u ovakvim momentima, kad bih po svoj logici stvari (mojoj, anyway) morala i trebala uzet toliko potreban odmor od svijeta. Mislim da za takav odmor ne postoji opravdaniji razlog od šokova koje ti život svako toliko priredi.

Mojoj dragoj D., za ponit na put do novog mista

Isto se moglo dogoditi i meni.
Da me smrt zatekne tako nespremnu.
Možeš li ikada biti dovoljno spreman na takvo što?
(Vjerujem da možeš, inače bih davno poludila.)
I nadam se, najdraža, da ćeš biti sretnija,
"više sreće idući put".
Volim te, najdraža.
Toliko sam se bila navikla da si negdi blizu
da mi baš ta bliskost tebe, ono pouzdano u tvom prisustvu
ne pušta da shvatim da te više nema.
Više te nema i od danas sve je drukčije.
"Ti nikad više nećeš kroz moja vrata..."
Pa na koncu i ako je sve poput sna
je li i ova tuga samo san?
Nadam se, ljube, da ću biti dovoljno mudra
da te iznova prepoznam.

"Kad sam bio malen, primijetio sam da na ruci nemam crtu sreće i tada sam s očevom britvom načinio jednu po svojoj volji."

Corto Maltese, "Balada o slanome moru"



P.S. Jučer je prošlo točno pola godine otkad sam prvi put odlučila gubit dane ovdje i nisam baš sigurna da je to povod za slavlje. Ne zbog ljudi, već zbog vremena koje je procurilo. Ovisnost, šta'š...

Jebo doktore i njihovu nenadjebivu inteligenciju i snalažljivost, okretnost i spremnost pomaganja pacijentima bez obzira na okolnosti. U kronični nedostatak tih, u njihovom slučaju toliko neophodnih kvaliteta, ovih sam se dana, nažalost, itekako osvjedočila.

Za napravit dva obična pregleda i jedan ambulantni zahvat potrebno im je cca 2,5 tjedna. A kao da ta činjenica već sama po sebi nije za plakanje, oni još i mudruju i u maniri najzaguljenijih ruskih špijuna uporno drže pacijente u mraku neznanja o vlastitoj dijagnozi do krajnjih granica izdržljivosti. Zapravo, kad bolje razmislim, ruski špijuni bi odavno izgorili da imaju tako pogubnu dozu ponosa kao gospoda doktori.

Jedini djelatnici bolnice koji se uopće udostoje reći "Dobar dan" pacijentima su čistačice, gdjekoja medicinska sestra i prodavačice u trafikama u prizemlju. Doktori se, pak, ponašaju poput curica u pubertetu kad im ukažeš na neku očitu pogrešku koju su uradili: dure se pola dana ili više, a ako se nakon toga usude progovorit koju sa pacijentom, očekuju da im se baca cvijeće pod noge što su dobili bitku protiv svog predimenzioniranog ega.

Daleko najjača provala koju sam ovih dana čula prešla je preko usta izvjesne medicinske sestre koja se smrtno uvrijedila pošto ju je My Dear preskočio u redoslijedu mićenja. Zapravo, njemu nije ni bila namjera mititi ikoga jer nije vidio nikakvu potrebu za takvim činom. Sve što je uradio bilo je da je dvjema sestrama dao čokoladu i kavu, kao znak zahvale za njihovu dobrotu i uslužnost.

Naravno da se na koncu ispostavilo da je sva ta nevjerojatna ljubaznost kojom su ga obasipale bila isključivo u svrhu dobijanja usranih poklona u vidu tih istih čokolada, kave i ostalih govnarija. Ma koje sponzoruše, čovječe! De Luxe sponzoruše se barem ne pretvaraju da su nešto što nisu, za razliku od ove gamadi. A bogami se i ne kompromitiraju za usranu čokoladu i 10 dkg kave. Jadno.

Dakle, uvrijeđena medicinska sestra. Pitala je mog dragog gdje je njena čokolada i bez imalo zaziranja rekla mu da sutra radi ujutro i da joj ju donese. Svjedočila sam tom događaju i trebalo mi je par trenutaka da povjerujem u ono što sam čula.

Zaključak? Treba im svima dat nužnu dozu realnosti u vidu prijetnje otkazom, noge u dupe (doslovno) ili primjenom neke druge ekstremnije metode. Pa da im više ne padne na pamet da se pitanje nečijeg zdravlja lomi pod čizmom njihovog ega.

Svako toliko na svijetu se pojavi nova intriga, nova kontroverza koja toliko uzbudi naivni dio zemaljske kugle da isti odmah krene u križarski pohod za istinom. Svaka od tih intriga, gle slučajnosti, ima veze sa institucijom Crkve, kršćanstvom ili nečim jako srodnim tome. Izgleda da su takve teme još jedino što može zapaliti ljude, obzirom seks više nije nikakva tabu-tema jer gdje god se okreneš vidiš raznorazne seksualne insinuacije, direktne ili manje direktne, počevši od reklama a završivši na radnom mjestu, naprimjer. A na ubojstva i tragedije koje se događaju svuda oko nas smo svi već, nažalost, otupili davnih dana pa nova saznanja o svakodnevnim užasima diljem svijeta ne pomiču baš previše naše male i sigurne balone od sapunice u kojima živimo.

Za knjigu Da Vincijev kod čula sam pred kojih godinu dana. Neki su pljucali po njoj, neki se oduševljavali ali uglavnom je bila tema svačijih razgovora i svi su, što je važnije, o njoj imali mišljenje. Sad bi ovde ubacila jednu mudru koju sam čula u nekom filmu jednom (ne sjećam se kojem), a ta je da je "mišljenje kao šupak - svatko ga ima".

Dakako da se samo pravim pametna. Ja, naime, knjigu nisam ni pročitala. Ima puno boljih knjiga ako vas takve teme zanimaju, a jedna od njih je Sveta krv, sveti gral koju je poštovani gdin Dan Brown u potpunosti pokrao.

Dakle, film i knjiga Da Vincijev kod bave se, u slučaju da to već ne znate, prežvakanim teorijama o tome kako Crkva zataškava istinu, manipulira svijetom, zgrče bezobrazne količine zlata, novca i slično. Kao da je to nešto strašno čudno i neobično što nitko nije očekivao. Možda je ljudima to ipak iznenađenje i možda ja samo naivno vjerujem da gro ljudi posjeduje onaj procenat inteligencije potreban za proniknuti u nešto tako duboko misteriozno kao što je činjenica da je Biblija skrojena od čovjeka, a da nije, kako je Sir Leigh Teabing (glumi ga Ian McKellen, inače skoro pa jedina glumačka svijetla točka filma) izjavio u filmu: "faksirana sa nebesa".

Gluma Jean Renoa, Toma Hanksa i meni inače drage Audrey Tautou je dvodimenzionalna, neuvjerljiva, dosadna, uostalom, baš kao što je i čitavi film.

Ono što me posebno udavilo je činjenica da se dobar dio akcije u filmu svodi na rješavanje dječjih zagonetki. Sve ih, dakako, riješi Tom Hanks svojim nevjerojatnim talentom, inteligencijom i zasljepljujućim znanjem, uz malu pomoć ostalih Howardovih filmskih mudraca.

Ništa bolje od blockbustera nisam ni očekivala. Zapravo, iskreno: platila sam onih jebenih 25 kuna (da, dobro ste čuli) samo zato da bih sada mogla ovako fino srat po ovom filmu. Moja misija je završena :).

Dearest One je u bolnici. Navodno ništa odveć strašno, al' već sama ideja bolnice mene baca u komu. Živim na relaciji bolnica-posao-kuća ili obratno. Pola dana visim na telefonu i bojim se uopće razmišljati koliki će mi račun doći ovaj mjesec. Dobar dio dana provodim u praznom prostoru vlastite glave, jer bih, sad dok sam sama, trebala to vrijeme iskoristiti i riješiti neke stvari sama sa sobom. A rješavanje nekih stvari, pogotovo kad ih treba kopat jer su zapekle negdi duboko ispod površine, oduvijek mi je bila najgadnija moguća rabota.

Rađe bih odmrzavala frižider npr. nego sjela sama sa sobom u miru božjem, a sambogzna da mi nema ništa mrže na svijetu od odmrzavanja frižidera. Plus čišćenje onih malih posuda za držanje jaja kojima uopće ne vidim poantu sem da otežaju život poštenim ljudima, poglavito ženama koje su dovoljno lude da se hvataju čistit nešto takvo.

Back to topic: nije da imam nešto goruće za riješiti, sem ako se pod gorućim ne podrazumijeva: a) manjak ljubavi za druge; b) manjak samopouzdanja; c) stres, stres i opet stres koji će mutirat u nešto puno gore ako ga ne zaustavim; d) moj opsesivno-kompulzivni poremećaj, doduše u blažoj fazi nego što je to u Davida Beckhama, al' svejedno zabrinjavajući itd.

Možda sam zaboravila kako je to biti sama? Bojim se sebi to priznat. Al' ovo mi se, očito, trebalo desit, možda da konačno odlučim prestat bit Drama Queen i unormalit se već jednom.

(Jube, brojim sate i minute kad ćeš se vratit doma...)

Trebam li uopće napominjati da sam što se tiče fotografije stopostotni laik, i da se u ocjenjivanju je li neka fotografija dobra/loša oslanjam isključivo na vlastiti osjećaj sviđanja i nesviđanja?

Baš iz tih razloga činilo mi se pretenciozno uopće pisati o nečemu kao što je jedna od važnijih svjetskih izložbi ovog tipa, a to je "World Press Photo".

A baš ova izložba usjeći će mi se u pamćenje, zagarantirano. Zato što sam nakon odgledane polovice počela plakati kao malo dijete i tako nastavila do kraja.

Natjerala me na razmišljanje o tome koliko sreće imam što sam se rodila u Splitu a ne u Iraku, Moldaviji, DR Kongu, New Orleansu i uopće na ostale cca 2/3 zemaljske kugle gdje ljudi neprestano pate i proživljavaju najgore moguće životne scenarije. Gdje dvanaestogodišnje klince ubijaju ideologijom zaluđeni malo stariji klinci, gdje petogodišnja djeca umiru od dizenterije, više od polovice stanovništva jedne zemlje je slijepo kao posljedica nikakve ishrane i da više ne nabrajam.

Sutradan, nakon prvotnog šoka, vratila sam se kako bi mogla sve ponovo odgledati i iščitati komentare uz fotografije u kakvom-takvom miru uma. Vani je još bio dan, i kad sam izašla iz prostora nesuđenog splitskog Akvarija, koji izgledom neodoljivo podsjeća na famozni, isto tako nesuđeni, Dom Mladeži (hoću reći: "beton, beton, samo beton") činilo mi se da sam uskočila u paralelni svijet plaže Bačvice, gotovo nestvaran koliko je lijep i blještav bio, u usporedbi sa "onom", nekom tuđom stvarnosti, u kojoj žive less fortunate ones.

Samo jedna mala mudrolija do koje sam došla naknadnim razmišljanjem: fotografija možda najbolje od svih medija zamrzava taj jedan trenutak, toliko neophodan za ispričati priču. Sav mogući užas, ljepota ili samo banalnost i svakodnevnost tog trenutka servirana je gledatelju, kao udarac u glavu. Zato fotografija, ako je poruka, postiže svoj cilj puno, puno lakše od npr. televizije na kojoj su se ljudi navikli gledat slike smrti i bolesti a i one daleko veselije, kao da gledaju film - zato što ne staju na trenutku da se zamisle na njim. Jer ih televizija na to ne prisiljava. A ljudima treba neke stvari nacrtat, i to više puta. Bar meni. Nažalost.

P.S. link na službene stranice izložbe je ovdje

P.P.S. izložba je u Zagrebu od 24. svibnja do 01. lipnja 2006. u NSK, a u Vukovaru od 06. do 11. lipnja u gradskom muzeju Vukovar.

Kad mi se ovakvi dani dogode i kad ne mogu od glasova koji mi govore "Život je drugdje" čuti razum, ni najmanji komadić normalnog razlučivanja...skupila bih sve pokidane listove papira, stare kino-karte i fotografije izvađene iz vatre u zadnji tren, kesice šećera iz mjesta kojih odavno već nema...stavila ih u torbu i otišla...daleko, daleko...u laž, da u odlasku postoji barem djelić slobode.

(kad sam kao klinka razmišljala što bih spasila od požara od stvari koje imam, uvijek sam birala slike, papire, stare kino-karte.)



Tiempo Y Silencio
Una casa en el cielo
Un jardin en el mar
Una alonda en tu pecho
Un volver a empezar
Un deseo de estrallas
Un latir de gorrión
Una isla en tu cama
Una puesta de sol
Tiempo y silencio
Gritos y cantos
Cielos y besos
Voz y quebranto
Nacer en tu risa
Crecer en tu llanto
Vivir en tu espalda
Morir en tus brazos
Tiempo y silencio
Gritos y cantos
Cielos y besos
Voz y quebranto

Time And Silence
A house in the sky
A garden in the sea
Within your chest, a lark
Ready to start a new life
Longing for the stars
A bird's heart beating
From your bed, the island
A sunset, time and silence
Screams and songs
Skies and kisses
A voice is shattered
Being born in your laugh
Growing up in your tears
Living in your shadow
Dying in your arms
Time and silence
Screams and songs
Skies and kisses
A voice shatters...

(Cesaria Evora)

U kolikoj mjeri mislite da vam predrasude utječu na život? I oblikuju svijet u kojem živite?

Pamtim još iz djetinjstva izjave nekih odraslih i onih koji su se takvima osjećali. Izjave tipa: "Talijani su ženskaroši", "Česi su škrti", "Nijemci su kockasti, to im se odmah u jeziku čuje", "Vlaji su pokvareni i proračunati" i slična laprdanja.

Pamtim da su mi te izjave već tada zvučale nelogično. Kako možeš svest cijelu jednu naciju pod isti nazivnik? Stavit etiketu na tisuće, milijune ljudi odjednom i onda se prema svima njima koji dolaze iz tog određenog područja koje si ti svojom pronicljivošću tako krasno obilježio odnositi do kraja života uvijek na isti način, "kako ih ide"?

'Ajmo redom:

"Talijani su ženskaroši i ne treba im vjerovat."
Ona šačica talijana koju sam upoznala jesu donekle upadali u taj stereotip, ali ništa više od naših galebara koji su znali po cijelu godinu vršit pripreme e kako bi mogli s najvećom mogućom gostoljubivošću dočekat Mađarice, Čehinje, Poljakinje i ine. Naravno da će ljudi bit odvažniji i opušteniji kada su daleko od mjesta gdje žive i rade. Naravno da će se upucavat kome god stignu - na odmoru su, u stranoj zemlji, a svuda oko njih žene u kupaćim kostimima, s prozirnim maramama oko bedara i sličnim ciljanim odjevnim kombinacijama. Ako i imaju nekakvu curu/ženu/ljubavnicu ili bilo kakvu drugu potencijalku back home, to ne znači da ne mogu još malo zašarat... nitko ne treba za to znati, zar ne?

"Česi su škrti"
Ovo je fama nastala na temelju tako često viđenih prizora dotičnih kako vuku portabl-frižidere iz '72 sa konzervama hrane i pića iz rodnog im kraja po plažama diljem Prelijepe Naše. Sve da to i jest tako, to ne mijenja činjenicu da je to predrasuda. I da je nastala na temelju uzorka koji je malen, ne obuhvaća cijelu državu i nije naknadno provjeravan.

"Vlaji su pokvaren/proračunati"
Ovo je legendarna splitska predrasuda. Otkad znam za sebe slušam didu kako zvoca o vlajima i kako je, prije nego su oni došli, sve bilo bolje. Taj se povijesni preokret dogodio toliko davno da više nitko osim njegove generacije ne pamti kako je bilo prije, pa su sada ulogu dežurne žrtve preuzeli Kinezi (Čajnizi) i 'Ercegovci.

Poanta svega je da sve predrasude nastaju iz glasina, nečega neutemeljenog ili djelomično utemeljenog šta je netko jednom "izvalio i ostao živ", pa netko drugi ponovio trećemu i voila! - glasina se čudesno transformirala u stvarnost tj. predrasudu tj. način na koji se odnosimo prema ljudima i svijetu oko sebe.

Mislim da svi previše lako prihvaćamo stvari koje nam se svakodnevno serviraju, bez da smo ih prethodno "prožvakali" i provjerili, svako za sebe i iz vlastitog iskustva, poriva ili bilo čega drugog duboko osobnog. Daleko je jednostavnije prihvatiti nečiju izmišljotinu i živjeti po njoj, nego proći mučan proces analiziranja i, nedajbože, sumnje u općeprihvaćene društvene vrijednosti. Ova gorenavedena vjerovanja su najbezbolniji primjeri kaosa u koji svakodnevno vjerujemo i koji živimo.

(priznajem, iako nerado, da je ovaj post djelomično inspiriran filmom "V For Vendetta")

Prvi put sam se sa likom i djelom Cesarie Evore susrela u house-obradi "Sangue De Beirona". Narednih nekoliko mjeseci proživjela sam u uvjerenju da iza njenog glasa stoji muško (!) i da je taj muškarac zapravo čudo s jednim house-hitom. O, kojeg li otkrića kad sam skontala da je muškarac zapravo jedna popunjena bosonoga teta koja izgleda kao Yodina mlađa sestra (remember Yoda? Star Wars Yoda?). I da je teta zapravo svjetski poznata i priznata world music zvijezda, sa vrhunskim pratećim muzičarima. Da se njena glazba može slušati u bilo koje doba dana i noći i bilo gdje, bez da izaziva inače za mene uobičajene nuspojave, kao što je potpuna i jednousmjerena koncentracija na glazbu i nemogućnost da radim išta drugo iole korisno.

Zahvaljujući teti Cesariji, zaljubila sam se u fado. Iako ona, tehnički, ne pjeva fado već mornu...sve je to jako slično, i tuga i sjeta na svim jezicima i provedena kroz bilo koje note zadržavaju istu esenciju, a ona je ono posebno, neodoljivo, neponovljivo i prekrasno, što dodiruje ljude i pomiče granice njihovih malih svjetova. Volim vjerovat da upravo tim pomicanjem glazba ispunjava svoju svrhu.

Jučerašnji koncert tete Cesarie na Rivi počeo je, vjerovali ili ne, točno u 21.00. U 21.03 podigla sam pogled prema paru silueta u francuskim prozorima na obližnjoj kući i počela plakat, nisam znala zašto. Naknadno sam shvatila da me taj moment (taj prozor, ta glazba) toliko neodoljivo podsjetio na snove, na neke davne dane nekog drugog života. U tom je jednom trenutku pod baš ovim nebom, mirisom proljeća u zraku, gomilom ljudi koji su se smijali baš sve bilo moguće. I ovaj je grad bio drukčiji, bio je poput Lisboe koju sam toliko puta sanjala a nikad tamo bila i kao Split mog djetinjstva.

Koncert je trajao cca sat i pol, sa dva bisa: "Africa nossa" i "Besame Mucho" uz koje su svi pjevali, iako čisto sumnjam da je itko zbilja znao o čemu pjeva.

Jedino što me uspjelo omest je vječni bezobrazluk ljudi koji pola koncerta provedu vrebajući da se netko iz prvih redova pomakne ili da se stvori barem najmanja rupa između zbijenih redova, pa da mogu svoje ljubljeno ja ugurat što bliže bini. Jer je toliko važno hoće li vidjet izbliza nekoga popularnog i eventualno poslije tražit njegov autogram. Jebo glazbu, važan je vizualni dojam. Čini mi se ipak da tetu Cesariu Evoru i njen band, kojeg je, by the way, bila puna bina (violinist, dva gitarista, kongaš (zgodan), klavirist...) vizualni dojam takve vrste baš ne dira previše. Iako svi očito imaju "ono nešto", a više od toga im za dojam ne treba. Uigrani su, skoro savršeno, a i razglas je, začudo za splitske prilike i običaje, bio dobar. Dva dana prije, naime, bila sam na koncertu TBF na Gripama i svjedočila katastrofi od razglasa, koji je učinio da gitarske solaže povremeno zvuče kao da su sve odsvirane na jednom, duuugom tonu, tako da sam ovo znala cijeniti.

Jedan ukradeni Evorin citat, koji mi se stvarno svidio, jer njoj nekako vjerujem kad ovo kaže: "Cijeli ću život pjevati bosonoga, kako bih se podsjetila odakle dolazim. Na mojim otocima ljudi rade za 20 dolara na mjesec, a djeca još uvijek hodaju bosa. Meni je to potpuno prirodno. Rođena sam bez cipela i umrijet ću bez njih."

Imala sam i ja onu jednu, fatalnu, nikad-više-isti vezu. kad sam ljudima govorila (a volila sam prostituirat tu svoju ljubav, lajući svima okolo o njoj) da sam ti znala ime puno, puno prije nego smo se upoznali. Kad sam bila klinka gledala sam te iz kantuna, i više se ni ne sjećam kako si izgledao točno, ne pamtim ti lice niti ikakvu posebnost na njemu, a koja bi mi mogla pokrenuti sjećanje, žaljenje i hvatanje za nešto čega više nema. Što nije ni postojalo sem kao moja svojevoljna izmišljotina i čudovište kojem sam udahnula život.

Zanosila sam se tom idejom o našoj karmičkoj vezi, o onim prežvakanim Coelhovim frazama kojima se već ljudi služe da bi opravdali nonsens u kojem neprestano žive.

Ne vjerujem u "sve se urotilo da se spojimo". Ne vjerujem više u takve nadnaravne susrete, u strast koju rađaju. Bili smo fantastični ljubavnici, ali nismo znali progovorit dvije smislene bez da počnemo bacat stvari jedno na drugo.

Zapravo, odabrala sam ne vjerovati u to. I ne znam više kako bih mogla svjesno odabrati takvu ljubav, znajući da će uroditi ludilom, potpunim slomom i krajem svega što znam.

Jedino što me trenutno muči je taj osjećaj koji ne mogu isprat: da je nestankom tebe nestao i toliki dio mene. Ne znam zašto ponekad namećem mislima baš taj smjer. Bila sam toliko mlađa i luđa i nisam htjela odrasti, a odrastanje (zapravo, ono što se pod odrastanjem podrazumijeva većini ljudi koje znam) mi još uvijek zbilja teško pada.

Može li mi itko zamjerit na nečemu takvom? Pa tko bi uopće htio odrasti, ako je sve što dobiva zauzvrat življenje u ovom sjebanom svijetu, gdje svi pate i umiru?

(i'd rather go insane)

...ali nemam s kim :(

Što ako uspomene doista nestaju u dahu i ako ćemo u budućnosti postati samo ljušture naših želja, strahova i nadanja?

Bojim se iti čuti takt poznate mi neke davne pjesme. Bojim se da se, samo čuvši jednu notu i jednu riječ, ova lavina ne pokrene. Ova hrpa tuge koju tako dugo već kontroliram kako se povećava, poput grude snijega dok se kotrlja nizbrdo.

Možda tu, u toj hrpi noćnih mora leži odgovor na moje tako česte mrzovolje i želje odvajanja od svijeta, barem fizički, ako već ne uistinu...

Ne dam ovom derištu u meni da vrišti, a u ovakvim mi je danima to posebno teška misija. U danima nalik na ovaj, kada ne mogu zamisliti da je uopće moguće isplakati sav užas koji čovjek može nositi u sebi.

Problem je samo u ovome ja koje misli da je tako važno i koje će me nastavljat sjeć dok ne odlučim da je gotovo.

A ta odluka ovisi samo o meni. O drugom vidu, tog istog ja.

entirely personal update: Dragi mi jednom rekao da je slušao ovu pjesmu i mislio na mene. To je bio najljepši poklon koji sam mogla dobit. Ljubav je kad nekome drugome, a ne sebi, zaželiš krila...

She's got her ticket
I think she gonna use it
I think she going to fly away
No one should try and stop her
Persuade her with their power
She says that her mind is made
Up


Why not leave why not
Go away
Too much hatred
Corruption and greed
Give your life
And invariably they leave you with
Nothing


Young girl ain't got no chances
No roots to keep her strong
She's shed all pretenses
That someday she'll belong
Some folks call her a runaway
A failure in the race
But she knows where her ticket takes her
She will find her place in the sun

Why not leave why not
Go away
Too much hatred
Corruption and greed
Give your life
And invariably they leave you with
Nothing

She's got her ticket
I think she gonna use it
I think she going to fly away
No one should try and stop her
Persuade her with their power
She says that her mind is made
Up

And she'll fly, fly, fly...

(Tracy Chapman)

Nađoh se slučajno pred koji dan u situaciji da sjedim za istim stolom sa tri sredovječne tete. Lajava kakva jesam, požalih se u žaru razgovora na svoje bolno koljeno. Da bar nisam...

Prvo mi je teta br. 1 dala sljedeći savjet: "Dobro protrljaj dlanove, pa onda vrti dlanom po koljenu 8 puta u jednom smjeru, pa 8 puta u drugom". Zbilja ne znam što da mislim o tom savjetu. Recite da sam paranoična, al' meni tih 8 puta sumnjivo zvuči...zašto baš 8? Što, ako protrljam 7, onda neće funkcionirat? Broj 8 je magičan broj i ako to ne uradim baš toliko puta, boljet će me još više, k'o u onim lancima sreće?

Teta br. 2 mi je ponudila soluciju zvanu sirovi kupus. Naime, izlječenje se sastoji od sustavnog umotavanja koljena (ili drugog bolnog mjesta, zar je potrebno uopće naglašavati) u listove sirovog kupusa. To bi čak i popušila, jer su mi, kao neukom gradskom djetetu, narodni recepti španska sela. Al' bih isto voljela provjerit, pa ukoliko postoji duša koja za ovakvu recepturu već zna, nek' mi se javi. Sa detaljnim opisom postupka, molit ću.

Već nakon drugog savjeta postalo mi malko dosadno, pa sam izjavila da ću kombinirat malo trljanje, malo kupus...pa što prvo upali. Mislim da nisu skontale zaebanciju, jer su nastavile dalje u revijalnom tonu.

Teta br. 3 mi je uto počela pričati o čudima homeopatije. Ovdje ide kutak za ograđivanje: dakle, vjerujem da je homeopatija vjerojatno divna stvar i vjerojatno je mnogim ljudima pomogla, ali ja ne vidim nekog smisla u tome da već pri prvoj posjeti nekome moram pljunut 300 Kn da bi me izpsihoanalizirao i istaknuo mi moje manjkavosti. Šrinkova dovoljno već imam, u vidu mojih sustanara i Najdražeg mi mog. A svoje manjkavosti mislim da prilično dobro znam, sem onih jako suptilnih i podsvjesnih, al' da bih došla u doticaj sa tim posljednjima svakako nemam namjeru nekome plaćat ne znam kolike cifre da bi to uradi umjesto mene. Jebo New Age i Kaballu.

Jest da imam bračke krvi, pa u svijetlu toga priznajem da sam možda malko štedljiva (wow, koja ublaženica) što se tiče takvih egzotičnih stvari tipa homeopatija, manikura, pedikura, masaža, wellness i kojekakve terapeutske pizdarije. Ja volim "na suvo", biti sama svoj liječnik. To zna bit teško, al' duboko vjerujem da je također i jedino učinkovito.
Ne tvrdim da neću uzet painkiller ili antibiotik kad mi je stvarno potreban. Sam bog zna da bi uzela bilo što kad me boli, jer sam kukavica u tom smislu i ne trpim bol.
Samo mi se čini da se u svim drugim, dakle, manje ekstremnim slučajevima, treba nosit sa uzrocima određenih stanja sam samcat, jer ne postoji drugi način koji je učinkovitiji od toga.
Doduše, i u homeopatiji i svim drugim tzv. alternativnim disciplinama, koliko znam (a znam malo), govori se tome kako se treba nosit sa uzrocima bolesti (tipa traume iz djetinjstva, prošlih života, ledenog doba itd.) a ne posljedicama, što je pak slučaj u zapadnoj medicini, ali ja bi isto rađe sama. Šta je sigurno, sigurno je.

A možda sam prosto škrta?