ordinarylove

Ima dana kad ne možeš samo primijenit uobičajenu tehniku bijega od problema, jer te novi dočeka gdje god se okreneš. Ima i dana kad takve neizbježne probleme slijede još neki mnogo gori pa se tako nađeš lice u lice sa starošću, bolešću i smrću nekih bliskih i dragih.

Kad me istina tako dobro odalami da mi je prva reakcija šok i nevjerica a potom sve ostalo, prakticiram ostajanje doma u tišini svoje sobe. Sjedim, razmišljam i nastojim razgraditi dojmove. Ponekad to traje satima, ponekad danima i mjesecima. Da to nije tako, posve sigurno bih se mogla pozdraviti sa kakvim-takvim osobnim psihičkim balansom. Zapravo, pitam se kako su svi ljudi oko mene koji to ne rade još uvijek živi, ali to je već posve druga tema.

Ako već nemam priliku biti sama sa sobom, onda bar nastojim svesti razgovore sa ljudima s kojima sam već osuđena dijeliti iste prostorije (na poslu i sl.) na najminimalniju moguću razinu, onu neophodnu da posao teče. A za takvu vrstu komunikacije u mom slučaju to ide otprilike ovako: šutiš i radiš, ako ti nešto nije jasno - pitaš. Ja ti odgovorim. Nastaviš raditi. I obratno.

Zato me neopisivo nerviraju ljudi s kojima uopće ne nastojim zasnovat nekakav odnos koji bi išao dalje od pristojnog, a koji me turpijaju sa 60 ili više puta postavljenim pitanjem: "Jesi li dobro" sa isto toliko varijacija. Zar nije očito da nisam dobro i da mi se ne priča, a da mi se u svakom slučaju ne dijeli osobne sapunice i limunade s nekim tko mi ni ne padne na pamet dok ne dođem na posao?

Ako odbrusiš, čudak si. Ako šutiš, još si gori čudak.

A meni je već dovoljno užasna činjenica da moram obnašati sve društvene i ine dužnosti u ovakvim momentima, kad bih po svoj logici stvari (mojoj, anyway) morala i trebala uzet toliko potreban odmor od svijeta. Mislim da za takav odmor ne postoji opravdaniji razlog od šokova koje ti život svako toliko priredi.