Dearest One je u bolnici. Navodno ništa odveć strašno, al' već sama ideja bolnice mene baca u komu. Živim na relaciji bolnica-posao-kuća ili obratno. Pola dana visim na telefonu i bojim se uopće razmišljati koliki će mi račun doći ovaj mjesec. Dobar dio dana provodim u praznom prostoru vlastite glave, jer bih, sad dok sam sama, trebala to vrijeme iskoristiti i riješiti neke stvari sama sa sobom. A rješavanje nekih stvari, pogotovo kad ih treba kopat jer su zapekle negdi duboko ispod površine, oduvijek mi je bila najgadnija moguća rabota.
Rađe bih odmrzavala frižider npr. nego sjela sama sa sobom u miru božjem, a sambogzna da mi nema ništa mrže na svijetu od odmrzavanja frižidera. Plus čišćenje onih malih posuda za držanje jaja kojima uopće ne vidim poantu sem da otežaju život poštenim ljudima, poglavito ženama koje su dovoljno lude da se hvataju čistit nešto takvo.
Back to topic: nije da imam nešto goruće za riješiti, sem ako se pod gorućim ne podrazumijeva: a) manjak ljubavi za druge; b) manjak samopouzdanja; c) stres, stres i opet stres koji će mutirat u nešto puno gore ako ga ne zaustavim; d) moj opsesivno-kompulzivni poremećaj, doduše u blažoj fazi nego što je to u Davida Beckhama, al' svejedno zabrinjavajući itd.
Možda sam zaboravila kako je to biti sama? Bojim se sebi to priznat. Al' ovo mi se, očito, trebalo desit, možda da konačno odlučim prestat bit Drama Queen i unormalit se već jednom.
(Jube, brojim sate i minute kad ćeš se vratit doma...)
Post je objavljen 17.05.2006. u 20:10 sati.