|
Imala sam i ja onu jednu, fatalnu, nikad-više-isti vezu. kad sam ljudima govorila (a volila sam prostituirat tu svoju ljubav, lajući svima okolo o njoj) da sam ti znala ime puno, puno prije nego smo se upoznali. Kad sam bila klinka gledala sam te iz kantuna, i više se ni ne sjećam kako si izgledao točno, ne pamtim ti lice niti ikakvu posebnost na njemu, a koja bi mi mogla pokrenuti sjećanje, žaljenje i hvatanje za nešto čega više nema. Što nije ni postojalo sem kao moja svojevoljna izmišljotina i čudovište kojem sam udahnula život.
Zanosila sam se tom idejom o našoj karmičkoj vezi, o onim prežvakanim Coelhovim frazama kojima se već ljudi služe da bi opravdali nonsens u kojem neprestano žive.
Ne vjerujem u "sve se urotilo da se spojimo". Ne vjerujem više u takve nadnaravne susrete, u strast koju rađaju. Bili smo fantastični ljubavnici, ali nismo znali progovorit dvije smislene bez da počnemo bacat stvari jedno na drugo.
Zapravo, odabrala sam ne vjerovati u to. I ne znam više kako bih mogla svjesno odabrati takvu ljubav, znajući da će uroditi ludilom, potpunim slomom i krajem svega što znam.
Jedino što me trenutno muči je taj osjećaj koji ne mogu isprat: da je nestankom tebe nestao i toliki dio mene. Ne znam zašto ponekad namećem mislima baš taj smjer. Bila sam toliko mlađa i luđa i nisam htjela odrasti, a odrastanje (zapravo, ono što se pod odrastanjem podrazumijeva većini ljudi koje znam) mi još uvijek zbilja teško pada.
Može li mi itko zamjerit na nečemu takvom? Pa tko bi uopće htio odrasti, ako je sve što dobiva zauzvrat življenje u ovom sjebanom svijetu, gdje svi pate i umiru?
(i'd rather go insane)
|
