Marketing
Cesaria Evora u Splitu
Prvi put sam se sa likom i djelom Cesarie Evore susrela u house-obradi "Sangue De Beirona". Narednih nekoliko mjeseci proživjela sam u uvjerenju da iza njenog glasa stoji muško (!) i da je taj muškarac zapravo čudo s jednim house-hitom. O, kojeg li otkrića kad sam skontala da je muškarac zapravo jedna popunjena bosonoga teta koja izgleda kao Yodina mlađa sestra (remember Yoda? Star Wars Yoda?). I da je teta zapravo svjetski poznata i priznata world music zvijezda, sa vrhunskim pratećim muzičarima. Da se njena glazba može slušati u bilo koje doba dana i noći i bilo gdje, bez da izaziva inače za mene uobičajene nuspojave, kao što je potpuna i jednousmjerena koncentracija na glazbu i nemogućnost da radim išta drugo iole korisno.
Zahvaljujući teti Cesariji, zaljubila sam se u fado. Iako ona, tehnički, ne pjeva fado već mornu...sve je to jako slično, i tuga i sjeta na svim jezicima i provedena kroz bilo koje note zadržavaju istu esenciju, a ona je ono posebno, neodoljivo, neponovljivo i prekrasno, što dodiruje ljude i pomiče granice njihovih malih svjetova. Volim vjerovat da upravo tim pomicanjem glazba ispunjava svoju svrhu.
Jučerašnji koncert tete Cesarie na Rivi počeo je, vjerovali ili ne, točno u 21.00. U 21.03 podigla sam pogled prema paru silueta u francuskim prozorima na obližnjoj kući i počela plakat, nisam znala zašto. Naknadno sam shvatila da me taj moment (taj prozor, ta glazba) toliko neodoljivo podsjetio na snove, na neke davne dane nekog drugog života. U tom je jednom trenutku pod baš ovim nebom, mirisom proljeća u zraku, gomilom ljudi koji su se smijali baš sve bilo moguće. I ovaj je grad bio drukčiji, bio je poput Lisboe koju sam toliko puta sanjala a nikad tamo bila i kao Split mog djetinjstva.
Koncert je trajao cca sat i pol, sa dva bisa: "Africa nossa" i "Besame Mucho" uz koje su svi pjevali, iako čisto sumnjam da je itko zbilja znao o čemu pjeva.
Jedino što me uspjelo omest je vječni bezobrazluk ljudi koji pola koncerta provedu vrebajući da se netko iz prvih redova pomakne ili da se stvori barem najmanja rupa između zbijenih redova, pa da mogu svoje ljubljeno ja ugurat što bliže bini. Jer je toliko važno hoće li vidjet izbliza nekoga popularnog i eventualno poslije tražit njegov autogram. Jebo glazbu, važan je vizualni dojam. Čini mi se ipak da tetu Cesariu Evoru i njen band, kojeg je, by the way, bila puna bina (violinist, dva gitarista, kongaš (zgodan), klavirist...) vizualni dojam takve vrste baš ne dira previše. Iako svi očito imaju "ono nešto", a više od toga im za dojam ne treba. Uigrani su, skoro savršeno, a i razglas je, začudo za splitske prilike i običaje, bio dobar. Dva dana prije, naime, bila sam na koncertu TBF na Gripama i svjedočila katastrofi od razglasa, koji je učinio da gitarske solaže povremeno zvuče kao da su sve odsvirane na jednom, duuugom tonu, tako da sam ovo znala cijeniti.
Jedan ukradeni Evorin citat, koji mi se stvarno svidio, jer njoj nekako vjerujem kad ovo kaže: "Cijeli ću život pjevati bosonoga, kako bih se podsjetila odakle dolazim. Na mojim otocima ljudi rade za 20 dolara na mjesec, a djeca još uvijek hodaju bosa. Meni je to potpuno prirodno. Rođena sam bez cipela i umrijet ću bez njih."
Post je objavljen 08.05.2006. u 11:08 sati.