ordinarylove

Baš volem ovakve filmove, u kojima se ništa ne događa. Pod događanjem podrazumijevam uobičajene, svakodnevne stvari tipa: skakanje sa krova u zapaljenom motociklu, izletanje sa autoputa popraćeno zapaljenjem i istovremeno pucanje u mrske neprijatelje koji su za petama, šaketanje sa čovjekom-robotom na krovu ultrabrzog vlaka i sl.

Radi se o dva luzera, a to je moja naj-vrsta :). Dotični su krenuli na vinsku turneju Kalifornijom, povodom skore ženidbe jednog od njih. Onaj koji se ne ženi - Miles (glumi ga Paul Giamatti) je propali/depresivni pisac/profesor engleskog kojem nemilosrdni njujorški izdavači nikako da izdaju knjigu i koji nikako da preboli razvod od bivše žene. Njegova ideja ludog provoda je igranje golfa i opijanje, pardon, degustacija finih kalifornijskih vina. Soon-to-be mladoženju (glumi ga Thomas Haden Church, polu-marginalac i u stvarnosti i na filmu) zanima samo kako će zbarit/opalit što više žena prije nego se brakom zauvijek zaveže i izgubi slobodu. Da li da kažem, tipično muški? Ne, to bi ipak bio prevelik klišej...:). A onda opet, klišeji su to što jesu s razlogom, zar ne?

Tokom filma oni upadaju i ispadaju iz raznih bizarnih situacija. I unatoč, ili baš zbog svog tog luzerstva, kako to već biva kad se filmovi gledaju pristrano, moraš ih zavoljet..ili će ti film bar djelomično ić na nerve, kao npr. mom Dragom, koji preferira filmove sa uobičajenom, svakodnevnom radnjom opisanom na početku :).

Film je režirao isti tip koji je režirao "About Schmidt" sa Jack- starom narkomančinom -Nicholsonom u glavnoj ulozi. Također jako dobar film, ali meni je ovaj draži. A oba su od jedine sorte američkih filmova koja se meni sviđa, a to je ona koju su radili actually inteligentni Ameri. Filmovi gdje se puno laje i filozofira, kao da im je božemiprosti Woody Allen svima tata. U tu vrstu upada i famozni "Hi-Fi", i pri samom je početku moje fejvorit liste.

A sad odo' uživat u produženom vikendu/mini-godišnjem odmoru...i nije da baš marim za Praznik rada i za fažol na Marjanu. Meni je, kao i svakom uredskom robu, dovoljno što ću ležat i izležavat se u miru i tišini doma mi mog :).

Kad sam imala 18 i morala odlučiti koji ću faks upisat, činilo mi se da je to odluka sad ili nikad, nešto što će mi determinirat ostatak života i samim time odlučit i hoću li taj ostatak proživit sretno ili pak u potpunoj agoniji i žaljenju, u slučaju da napravim grešku u koracima. Na takav su mi grozomoran način svi tu odluku predstavljali, počevši od staraca, profesora u školi pa do susjeda i slučajnih znanaca ove ili one vrste.

Nikad nisam bila definitivan tip. Sve odluke koje sam donosila nastajale su u hipu - inspiracije, nužde ili sličnog impulsa. Nisam od one vrste koja je, otkad se rodila, znala čim će se baviti. Nikad nisam izjavljivala stvari tipa: "To je oduvijek bio moj san, oduvijek sam znala da ću se baš time bavit." Više sam bila u onom drugom ekstremu, kojeg nije baš obilježavala neodlučnost koliko nekakva vrsta ravnodušnosti i puštanja da "stvari idu svojim tokom". Drugim riječima, lijenost.

Htjela sam upisat književnost/filozofiju. Takve klince kao što sam tada bila ja danas bih ocijenila ili kao zanesenjake ili kao polurazmažena derišta koja imaju dovoljno vremena za filozofiranje i ina adolescentska previranja. Saga oko mog upisa na FF završila je neslavno, prije svega zbog mojih ocjena iz srednje kao posljedice već spomenutih adolescentskih previranja, 24-satnog slušanja glazbe i čitanja knjiga, na tone knjiga - red tužnih, pa red depresivnih, pa red Baudelaire-a :)...

Pa sam upisala faks koji mi nije bio ni na kraj pameti, ali je bio dobar bekap solušn u vidu podloge za preseljenje u drugi grad, daleko od staraca i od još nekih drugih ljudi.

Pa je i ta verzija, nakon nepune godine dana, propala.

Pa sam se vratila doma, upisavši još jedan "ni na kraj pameti" faks...što da kažem u svoju obranu, sem da mi papiri mi još tamo stoje, negdje u nekom mračnom kutku referade.

A zašto sve ovo pričam? Pa eto, tako, bezveze..jer sam u međuvremenu pronašla nešto što sam tražila cijelo to vrijeme. I to me odredilo, pa sam sada kao mirna. Jer sam samoj sebi definirala to svoje mjesto pod suncem.

Iako me i dalje muči ta postavka da se ljudi moraju jasno definirat u životu i da moraju pronaći nešto što ih određuje. Inače su: a) čudni; b) slobodni umjetnici; c) lijenčine. Jer je društvo tako reklo.

Znam da negiranjem ovoga nužno odlaziš u drugi ekstrem, neke dječje pobune protiv poretka i slično, a to sam prerasla. Bar mislim.

Ali i dalje...čudno mi to..što vi mislite?

Zašto nas zanimanje određuje u životu? Je li kraj priče kad se zaposliš, udaš/oženiš, dobiješ dijete, auto, stan...? Ako nije tu, gdje se vama nalazi taj kraj?

Čisto mi fali taj klišej od kojega sam bižala zadnjih par godina...te konobe, vino i gitare, blah...zapravo, sve ono šta će se već za koju godinu, budu li ovi naši lokalni mandrili dovoljno senzibilni za turističku ponudu/potražnju, pretvoriti u apsolutni turbo-klišej, nešto kao mekdonaldizaciju otoka i šire.

Bude li sriće, odo' ja u Komižu! I to u po' cijene! Priko veze, of kors!

E da, da ne zaboravim: svi moji dragi bivši prijatelji, odjebite u skokovima sa spemanjem i čejnmejlanjem inboxa mi mog. Nemojte mi se više pojavljivat na zaslonu pi-sija, kad već niste sposobni napisat pristojan mejl i interesirat se, iskreno il' ne, kako mi mama, tata, baka, deda. Eto.

Jebo onaj jedan sunčani dan u mome životu, kada sam odlučila ne bit ambiciozna.

I sve druge dane koji su, u dugom nizu, tom danu slijedili, a koji su samo podebljavali tu moju odluku.

Radi posljedica koje sad ne mogu ić ljetovat tamo di ja oću, nego moram molit sve bogove da pandurija ne patrolira onim predjelima u kojima ja namjeravam podić šator i spavat u simbiozi sa komarcima, mravima i ostalim bubetinama.

I mogu samo sanjat o privatnom ili, sačuvajmebože, 'otelskom smještaju u ciku sezone. O svim pogodnostima koje takvi smještaji nude, počevši od zidova i podova nastalih od ljudske ruke, a ne ruke Majčice Prirodice pa sve do...sve do...kreveta, tuša (!) i sličnih, malih stvari koje komod znače.

Mogu, također, samo sanjat o dugim pješčanim plažama i ljetnim večerima u nekoj konobi uz more, obzirom ću se morat naselit negdi u pripizdini, ne bi li me 'koji policjot vidija i potira sa privatnog područja, majku li mi uzurpatorsku.

Jedina druga opcija koja podnosi podizanje šatora je autokamp - a ta mi se opcija gadi, prvenstveno iz čudne odbojnosti koju čak nastojim i njegovat, a koja se odnosi na slušanje stenjanja, natezanja i potezanja sredovječnih, a bogami i svih ostalih, parova netom, iz dugog zimskog sna, probuđenog libida.

Ako ima netko nekakav bolji prijedlog - nek' mi se javi. Nagrada je moja vječna zahvalnost, ako se to za išta broji.

Ne smatram se pušačem, osim ako u tu definiciju ne upada netko s prosjekom 4-5 popušenih cigareta na godinu. Sve do prije cca 2 godine pušila sam prosječno kutiju i po na dan, a kad bih izlazila vani vikendom, obavezno bih u torbu stavila 2-3 kutije, nek' se nađe, u slučaju da negdje zaglibim. Zapravo, više zbog toga jer mi je ideja da ostanem negdje "na suvo", bez cigareta, bila upravo nepodnošljiva. A nije da sam se ikad i zatekla u takvoj situaciji, zato što nikad nisam bila jedan od onih "nepažljivih" pušača, koji bi u nedjelju navečer ostali bez oh-tako-neophodnog sredstva trovanja. A, ne. Ja sam svoju zalihu planirala pažljivo, danima, desecima dana unaprijed.

Razumijem pušače i znam iz vlastitog iskustva koliko mogu nervirati moralne predike o štetnosti cigareta, o pasivnom pušenju itd. Al' bi lagala kad bi rekla da mi ne smeta kad mi netko puši oko glave.

U mojoj se firmi odnedavno donio zakon o nepušenju, zapravo su određena 2-3 mjesta u zgradi na kojima je pušenje dozvoljeno. Voditeljima odsjeka naloženo je da se brinu o provođenju zakona na svim mjestima diljem Lijepe Naše Firme, kao i da sankcioniraju one koji se zakona ne drže. Napominjem da je firma u kojoj radim državna, i samim time, 100%-tni odraz države same.

Onda?? Šta mislite, koji je bio krajnji scenarij ove predstave za javnost? Provođenje zakona proteklo kao podmazano? Poslušni i kolegijalni zaposlenici ispoštovali zakon bez pogovora? Nepušači plesali victory dance?

Ili se sve nastavilo po starom, kao i sve druge falše odredbe koje su se do sada provodile - samo na papiru i samo kako bi netko mogao reći da je to negdje zapisano i štambiljano u vremenu i prostoru, a za sve drugo...ne znam, pitaj Matu/Stipu/ubaci bilo koje ime u svrhu prebacivanja loptice odgovornosti na drugoga.

Al' se neću bunit. Neću urlat, istjerivat pravdu i tražit svoja prava zbog glupog zakona o nepušenju u nekoj firmi gdje se ništa ionako neće pomaknuti dok se ne izmijene bar tri generacije. Upravo zbog toga to i neću uradit - zato što smatram da takav čin nema smisla, da se na kraju ionako izgubi poanta onoga za šta si se borio i da u većini takvih slučajeva sve što uspiješ je steć dublji uvid u to koliko je određena skupina ljudi "zapekla" u vlastitim navikama i uvjerenju da se ništa neće, i ne može, promijenit nabolje.

Iz tog uvjerenja da se ništa neće promijenit i da su sve odluke u nečijim tuđim rukama, nitko se u ovoj Lijepoj Našoj Firmi, a bogami i puno, puno šire, neće pobunit i usuditi reći nešto drugačije, zato šta ili misli da taj jedan, njegov glas ne znači ništa ili da će, ako to uradi, ispasti patetična budala i, sačuvaj bože, možda izgubiti i sigurnu stolicu pod dupetom.

Ma i ja sam takva. Prestala sam vjerovati u takve pobune protiv društva, iz ovog ili onog plemenitog razloga. Ne vjerujem u recepte tipa "kako promijeniti svijet u 21 dan".

Ali vjerujem u prihvaćanje situacije i ljudi takvima kakvi jesu. I u to da mijenjanjem sebe zaboravljaš na mučno nastojanje da promijeniš druge i sabiješ ih u vlastiti, uski kalup razmišljanja.

Samo ne znam - kako to primijenit na ovom slučaju? Da se gušim narednih dvadeset godina, zato šta nemam muda progovorit javno?

Šta bi vi uradili kad bi vašem ljubavniku/partneru dijagnosticirali rak? Bi li ostali uz njega ili bi otišli? I, ako bi ostali, bi li to bilo iz: a) ljubavi; b) suosjećanja; c) pasivnosti/osjećaja srama?

Teško pitanje. Obično, kad ljudima postaviš ovakva pitanja, dobiješ feedback tipa: "Ma daj, zašto postavljaš takva pitanja?", "Pričaj o nečemu ljepšem" i sl.

E, pa neću. Nakon što sam odgledala ovaj film, ne mogu, a da mi se to ne vrti po glavi...šta bi uradila? Zbilja nisam sigurna, ako situaciju sagledam onako, iz svih kuteva svemira. Mislim, nije ni važno što bih ja uradila (a ja bih sigurno uradila najplemenitiju moguću stvar :lažno svetaštvo:), već je poanta da se ljubav ionako vremenom preobražava u neku inačicu sebe, u skladu sa situacijom, osobom 1, osobom 2 itd. U vezi sam četiri (slovima: 4) godine i posve sam sigurna u postojanje tisuću trenutaka u danu kad nemam ljubavi za nikoga, sem za samu sebe. Ljubav bi ovdje značila nježnost i brigu za nekoga, bez stavljanja sebe u prvi plan, za promjenu.

Film i nije nešto. Pretenciozan je i skoro da mi se čini da je dobio "Zlatnu Palmu" samo zato jer je francuski arty-farty filmić. Radnja je na mjestima prespora, kamera je malko šizofrenična i potpuno neosjetljiva.

Radi se o curi imenom Charlotte kojoj dijagnosticiraju rak pluća. Ona i njen dečko imaju po 20 godina, i naravno da im ta vijest izbije tlo pod nogama. Uto u priču ulijeće karika koja nedostaje za ljubav utroje - Charlotte-ina rođakinja Ninon. Dotična i Charlottin dečko se vrte jedno oko drugog k'o mačke oko vruće kaše, dok jadna bolesna Charlotte ima sve češće i sve luđe izljeve bijesa i ljubomore. Koji konačno kulminiraju seksom utroje (!), koji zauzvrat kulminira time da Charlotte premlati Ninon na mrtvo ime.

I tako...do kraja, koji vam posve sigurno neću odati .

Ono što mi se, pak, svidjelo u flimu, jest portretiranje tijela iz svih mogućih kuteva. Putenost Ninon u pravom francuskom (a i zdravoseljačkom) smislu riječi, Charlotte-ina ljepota, kao i bolest...bez prikrivanja i fotošopiranja raznoraznih. Pa, eto, ako ste mislili da iza naslova filma stoji neki novi pornić......uuuuuuu, kako ste se prevarili...

Uvijek kad se maknem od posla na samo dva-tri dana, čini mi se da sam oduvijek bila neopterećena. Da nikad nisam radila 8h dnevno u nekoj kancelariji (kao što radim već skoro quarat života), bila pod stresom i radila 1.000 radnji u isto vrijeme.

U takvom (nabrijanom) stanju nije mi problem klikat okolo po drugim blogovima k'o sumanuta, piskarat gluposti, otvarat i zatvarat inbox, slat sms-ove, odlazit na kave sa raznoraznim bivšim prijateljima i satima lajat o zbilja nevažnim stvarima. Bit užasno rastresena i okupirana bilo čim izvana što pruža kakav-takav poticaj. A sve to radit kako bih ispunila vlastitu rupu samoće koju mi nitko od bližnjih i inih osim mene same ne može napunit, tražeći k'o fol iskrene razgovore, tražeći ljude, što više ljudi, a zapravo ih nikad zbilja ne pronaći. Nešto sam ipak do sada naučila, ali ne iz Coelhovih knjiga i srednjoškolskih spomenara, već vlastitog iskustva - da ljudi više izmiču što im se više pokušavaš približiti i upiti u njih. Ne jer bi oni to htjeli, ili jer bi ja to htjela, već zato što se u ovakvom svijetu kakav jest, nitko ne može nikome zbilja približit.

Bila ovaj vikend u Zadru. Upoznala Tetu Bodulicu, koja mi je, oh, kako sladunjavo ovo zvuči, uljepšala dan onim toliko zaraznim smijehom. Mislim da ona zna da je to istina, a to je, ionako, jedina poanta ove rečenice :).

Teta Bodulica, ujedno, jedina u ovom virtualnom komadiću svijeta (ah, kako pretenciozno to zvuči..) zna čime se ja, al' onako za zapravo, bavim u životu. Nije da ikoga to interesira, vrlo vjerojatno i nije :lažna skromnost:, al' eto, kol'ko god naivna/lajava ja bila, neke stvari ipak nisu blogu i sličnim formama komunikacije namijenjene.

Iako bi se najrađe ponekad odala, pogotovo kad krenu razgovori o nekim životnim pitanjima važnijim od "Šta sam jela danas" i "Tko mi je stao na žulj" jer teško je namjerno isključivati nešto što je toliki dio mog života. Ionako mi blog i internet općenito oduzimaju previše vremena, pa čak i u funkciji samo još jednog oblika zabave.

Al' se to gubljenje vremena isplati, radi ljudi ka šta je ona...:uliz uliz:...
..

U Splitu, u doba dok su mi izlasci vikendom još nešto značili, u jedinoj diskoteci u koju se još moglo otić (rupetini u koju se odlazilo u kroničnom nedostatku bilo kakve druge opcije) događao se famozni "Studio 54". Sad, samo ime bi značilo da su se puštali disko-hitovi, jel'...ma svega bi oni, pod disku-glazbu, tu udrobili. Puštali bi oni i Mišu da je naziv večeri bio drugačiji i nekom nesrećom obuhvaćao malo šire pojmove...

Nepogrešivi vrhunac večeri - kad bi započeli prvi taktovi "Love Is In The Air". Bilo je to čarobnih pet minuta kad bi se muška populacija priljepljena za šank odlijepila do podija i mrdala nogama sa onih vječnih pola takta zakašnjenja, oni u prvim redovima urlali tekst, kapljice znoja letjele po zraku, a boce po podu i uopće, događalo bi se sve šta se već uobičajeno događa u splitskom disku subotom uvečer.

Uvik sam mrzila tu stvar. Uvik sam mrzila i sve ostale ispljuvke diska, od "Abbe" priko "Bee Gees"-a do fakin "Village People" i onog njihovog iritantnog hita "YMCA" paralelno s kojim bi mi uvik doletila slika njih na live nastupu, u onim pederskim odorama policajca, indijanca, vatrogasca i slično, koju ću sad ovde nakeljit, da i onima koji posjete ovaj blog, ostane zauvijek urezana u pamćenje . Al' dobro. Moje mišljenje je samo moje i očito ga nije dijelilo ostalih 99,9% prisutnih koji su padali u delirij svaki put kad bi čuli neki disko-hit. A možda su samo bili dovoljno pijani? Ili su se, za razliku od mene, znali zabavljat?

Poanta ovog baljezgarenja? Crno nešto slutim, da svi protagonisti ove priče još uvijek pohode taj isti disko-klub. Ali ovaj put ne zbog remindera na disko-glazbu ili neku drugu glazbu već zbog tete Dare Bubamare i ostalih teta zvučno-debilnih imena koje ja u svakom slučaju nisam kadra zapamtiti.

Zanima me samo, jel' se oni zapravo idu dobro oblokat, ufatit koju snašu i malo isprobat mišiće (mukom stvarane u dugim zimskim mjesecima gutanja onih prašaka za nabijanje mišićne mase) ili je u pitanju neka druga vrsta razbibrige? Glazba tu, očito, ne igra nikakvu sem šturo pozadinsku ulogu.

Uostalom, koga briga.

...koje nikako da prođe. Ka da je sve stalo i urotilo se da me ubaci u još dublju rupu od lipljivih osjećaja od ove di se nalazim sad. Ure su mi ka godine, i svaki put kad telefon zazvoni ja jeben mater u sebi, a bome i naglas, onome ko je okrenija broj. Cili dan netko nešto traži i izvoljeva, telefoni ne prestaju zvonit, vrata se otvaraju i zatvaraju i ove mumije od ljudi bez prestanka ulaze i izlaze i svima je sve toliko jebeno hitno i važno, i cili svit će stat ako ne dobiju ono šta oće isti čas. Ljudi su stvarno ka mala dica. A da se okrenem sto puti naopako, ne znam reć zašto su takvi i zašto mi se čini da me svi danas muče po nekom prešutnom dogovoru.

Za ne falit, još su me jedne dvi otkantale priko mobitela...kad te netko "skine" tako na daljinu, telefonski, osjećaš se bar duplo gluplje nego da su ti to isto rekli u facu.

Idem ća leć...završit će i ovi dan, bolje čim prije.

Odgovorno tvrdim da je ured (u simboličnom smislu, dakle...) boljno polje za ljude koji se ne znaju zauzet za sebe. Uzmimo mene za primjer :).

A zašto? Zato što danas nije prošlo ni pet minuta otkad sam ušla u najmiliji mi, gorespomenuti, stvarni a ne simbolični ured a koji dijelim sa pripadnicama iste mi histerične vrste...ni pet minuta, a najstarija teta - vođa plemena - zamolila me nazalnim glasom a la Fran Drescher i umiljatim otprilike kao kraljevska kobra: "Bi li mi, moooolim te, otišla po cigareeee?".

E, ako na što pizdim u životu, pizdim na to. MRZIM kad me netko šalje po pivo/cigarete/maramicu sa sirom ili bilo koju sličnu pizdariju koja je oh-tako-neophodna, i kad to sve radi sa onim folirantsko-ljubaznim izrazom na faci koji govori: "Radim ti to jer si najmlađa, radit ću ti to i naredni niz godina tokom kojih ćeš i dalje bit najmlađa a samo se pretvaram da sam ljubazna da me ne bi tužakala šefovima".

A što sam ja uradila? Pičkica...otišla, of kors. Prije nego sam izašla, malo probrundala sebi u bradu nešto polurazumljivo, nešto u stilu: "Zašto uvijek ja, može to i netko drugi...", pritom pazeći da bude dovoljno tiho da nitko ne čuje, a dovoljno glasno da sama čujem e kako bih mogla poslije sama sebi čestitat kako sam se dobro zauzela za sebe. Mo'š mislit. Pravi borac za prava radnika. Jedan dan će dignut spomenik u čast mojoj neustrašivosti.

Jedini film koji mi svaki put kada ga se sjetim utjera jezu u kosti je "Krug", i to američka verzija, sa Naomi Watts u glavnoj ulozi. Japanski original nisam ni pogledala, a svi tvrde kako je on još strašniji od holivudske verzije. U to se neću niti trudit uvjerit.
Ne znam zašto, al' svaki put kad se sjetim one male s kosurdom preko očiju kako izlazi iz snijega na te-veu, čini mi se da mi se već nacrtala ispred face...brrrrr....prvi put kad sam ga pogledala, nisam mogla zaspat cilu noć i osjećala sam se užasno glupo što me nešto izmišljeno, k tome još i ne posebno uvjerljivo izvedeno, može toliko prestrašiti. Pitaj ti sad boga zašto i kako mi je baš ta scena bila okidač, dok nijedna prije nje ne. O tome ću se posavjetovat sa osobnim šrinkom kad budem stara dobrostojeća tetka...sad ne :).

Doista nisam nikad voljela horror-filmove i ne pretvaram se niti na jedan tren da kužim opsesiju nekih ljudi tim žanrom. Meni je to sick, baš kao i kad se guštaju igrat gaženja ljudi autićima u igrama tipa Grand Theft Auto. Ne vjerujem nikome tko mi kaže da je to samo bezazlena zabava. Simulacija ubijanja - gle čuda - ljudi neodoljivo podsjeća na ril-lajf ubijanje...dobro, da sad ne moraliziram...

A mora da ima nešto u tim horrorima, kad ih toliko ljudi voli gledat? Postoje cijele knjige, sajtovi, blogovi, udruženja ljubitelja horrora...kvragu, postoje i posebne videoteke, dvd-teke i ine teke koje iznajmljuju samo horror-filmove. U čemu je kvaka??

Možda se ljudi samo vole plašit? Valjda im fali podražaja u životu, pa ga onda traže na filmu, iz sličnih razloga iz kojih neki ljudi imaju sulude seks-fetiše?

Ne znam, ali znam da sam i ja, kad je u kinu bio "Krug 2", čak razmišljala da ga odem pogledat, kao i "Hostel" (znate onaj, "krvi do koljena", gdje je i Tarantino imao prste?). Na kraju ipak nisam, jer me bila frka, al' svejedno...možda se i ja volim plašit? Ili sam samo preznatiželjna?

Bila sam u kinu i gledala Underworld 2. Film je sranje, ali Becky je za pet. Njen lik u lateks-odijelu bio je najsvjetlija točka filma...eto, toliko je dobra bila da sam oko njenog lika i djela stvorila novi kvazi-dizajn bloga. Inače: dvosatno krvoproliće, mutacije, priglupi dijalozi i ostale gadarije. Dobar dio filma provela sam u paralelnom svijetu računa, čekova, minusa dozvoljenih i nedozvoljenih, sutrašnjeg dogovora kod frizera i šta ću obuć sutra. Kad sam se uključila, bilo je već prekasno i radnja je uhvatila maha, a nisam bila dovoljno bezobrazna da dragog priupitam da mi ispriča što se sve dogodilo do mog povratka u sadašnjost. Pa sam gledala slike kako prolaze i kompulzivno trpala slane štapiće u usta do kraja filma.

Moj dragi je pratio radnju kao omađijan. Naime, on obožava vampire i vukodlake i kad je bio mali, htio je postat vampir. Ali dobri vampir. Kao Blade. Ubit će me zbog ovoga.

Važnija kokošja tema: Jutros sam išla u frizera u 9 ujutro, i putem se mislila je li dobra ideja dati tako rano nekome da ti mota škarama oko glave. Al' sam zaključila da sam po običaju paranoična, došla, sjela, prolistala kataloge, izabrala frizuru u par minuti i pokazala je teti. Koja je izgledala kao da će mi sad napravit natapiranu frizuru kakvu je moja baka nosila dok joj kosa još nije počela rijedit i, iskreno rečeno, bilo me malo frka. Al' sam isto sjela, pristojna kakva jesam. Ošišala me u po ure i stvarno sam zadovoljna rezultatom.

Eto, a sad idem živit ril-lajf...

Glava mi je ispražnjena od jurcanja po kancelariji cili dan, javljanja na fakin telefone i odgovaranja svakoj šuši na idiotska pitanja sa poslovičnim strpljenjem (aha..).

Evo jedan primjer, koji se dogodio kolegici:
"Halo, jel' to banka?"
"Je, izvolite, šta Vam triba?"
"Oni mi je lopov u bankomatu ukra sto kuna!"
"Oprostite, TKO Vam je ukrao...?"
"Onaj, onaj šta sidi iza u bankomatu, on mi je ukra sto kuna!! Ja ću zvat policiju, ja ću..."
"Gospodine, iza u bankomatu ne sjedi nitko (primjećujete kako ističem pristojnost dotične književnim izražavanjem?). To Vam je stroj progutao sto kuna, recite mi gdje i kad je to bilo pa ću..."
"Nemoj ti meni govorit, ka' da sam ja blesav. Sad ti meni oćeš reć da nema čovika iza? Ko je meni onda ukra moje novce?"
itd.

Pa sad ti imaj živaca...

A jerbo sam cili dan ovako užasno strpljiva sa pilatorima raznoraznim, zaslužila sam odlazak u kino, di ću puštat mozak na pašu uz neku limunadu od filma...a sutra na frizuru...ccc, žensko :)

Očito proljeće uzima maha, svi se nešto zaljubljuju, lepršaju, smijulje se...kad im se hormoni smire, patit će od postproljetne depresije .

Nisam neki romantičan tip, bar tako volim vjerovat, dok se ne sjetim uvridit i zvocat dragome šta mi ne poklanja cviće. Da mi ga počne poklanjat, tek onda bi se zabrinula...

Ne volim se razbacivat ljubavnim izjavama. Ali ne zato što mislim da su te riječi strašno i užasno važne i da ih treba čuvat za nekog posebnog (bar sam ih se ja naizjavljivala u životu...), već zato što ne volim kompenzirat prazninu od emocija i grižnju savjesti izgovaranjem nekih, u tom slučaju, potpuno šupljih riječi. Bolje bi bilo tu osobu pljunit u facu nego izjavljivat stvari tipa "volim te", a ne stajat iza njih.

Nisam uvijek tako mislila. Znala sam radit svakakve gluposti samo da nekoga ne bih uvrijedila, što bi na kraju ispalo još gore i katastrofalnije. Da bar nisam glumila Mariju fakin Tereziju*, već bila normalna...da bar, da bar...Tako sam jednom, vođena željom da utješim tipa na kojeg nisam baš trzala a koji na mene itekako jest, izjavila jedno poluglasno "volim te", kako bi prekinila neugodnu tišinu i primirila neugodnu situaciju u kojoj smo se našli. Zapravo, u kojoj sam se ja našla, jer sam to izjavila kako bi umanjila vlastitu grižnju savjesti. On mi je povjerovao, i samo zbog te dvije riječi (jer mu ničim drugim nisam pokazivala da mi je stalo do njega) pobjegao je iz vojske kako bi bio sa mnom na Badnjak.
A ja sam ga otkantala u šugavom kafiću na autobusnom kolodvoru, i nisam mu niti dala vremena da se pošteno išokira, jer sam već u sljedećem trenutku otišla preko vrata.
Kako je završilo? On je bio u pritvoru par dana, a ja sam se vratila bivšem jednom. Sad smo strangers when we meet...on okrene glavu, ja okrenem glavu i tako to ide...

Eto, mala ilustracija kolika koza mogu bit...tj. sam bila

*da ko ne pomisli da imam šta protiv Marije Terezije. nemam. ovo je bilo u svrhu prepričavanja. kvragu, valjda to ne moram objašnjavat...