
Očito proljeće uzima maha, svi se nešto zaljubljuju, lepršaju, smijulje se...kad im se hormoni smire, patit će od postproljetne depresije
.
Nisam neki romantičan tip, bar tako volim vjerovat, dok se ne sjetim uvridit i zvocat dragome šta mi ne poklanja cviće. Da mi ga počne poklanjat, tek onda bi se zabrinula...
Ne volim se razbacivat ljubavnim izjavama. Ali ne zato što mislim da su te riječi strašno i užasno važne i da ih treba čuvat za nekog posebnog (bar sam ih se ja naizjavljivala u životu...), već zato što ne volim kompenzirat prazninu od emocija i grižnju savjesti izgovaranjem nekih, u tom slučaju, potpuno šupljih riječi. Bolje bi bilo tu osobu pljunit u facu nego izjavljivat stvari tipa "volim te", a ne stajat iza njih.
Nisam uvijek tako mislila. Znala sam radit svakakve gluposti samo da nekoga ne bih uvrijedila, što bi na kraju ispalo još gore i katastrofalnije. Da bar nisam glumila Mariju fakin Tereziju*, već bila normalna...da bar, da bar...Tako sam jednom, vođena željom da utješim tipa na kojeg nisam baš trzala a koji na mene itekako jest, izjavila jedno poluglasno "volim te", kako bi prekinila neugodnu tišinu i primirila neugodnu situaciju u kojoj smo se našli. Zapravo, u kojoj sam se ja našla, jer sam to izjavila kako bi umanjila vlastitu grižnju savjesti. On mi je povjerovao, i samo zbog te dvije riječi (jer mu ničim drugim nisam pokazivala da mi je stalo do njega) pobjegao je iz vojske kako bi bio sa mnom na Badnjak.
A ja sam ga otkantala u šugavom kafiću na autobusnom kolodvoru, i nisam mu niti dala vremena da se pošteno išokira, jer sam već u sljedećem trenutku otišla preko vrata.
Kako je završilo? On je bio u pritvoru par dana, a ja sam se vratila bivšem jednom. Sad smo strangers when we meet...on okrene glavu, ja okrenem glavu i tako to ide...
Eto, mala ilustracija kolika koza mogu bit...tj. sam bila 
*da ko ne pomisli da imam šta protiv Marije Terezije. nemam. ovo je bilo u svrhu prepričavanja. kvragu, valjda to ne moram objašnjavat...
Post je objavljen 04.04.2006. u 18:40 sati.