|
Jedini film koji mi svaki put kada ga se sjetim utjera jezu u kosti je "Krug", i to američka verzija, sa Naomi Watts u glavnoj ulozi. Japanski original nisam ni pogledala, a svi tvrde kako je on još strašniji od holivudske verzije. U to se neću niti trudit uvjerit.
Ne znam zašto, al' svaki put kad se sjetim one male s kosurdom preko očiju kako izlazi iz snijega na te-veu, čini mi se da mi se već nacrtala ispred face...brrrrr....prvi put kad sam ga pogledala, nisam mogla zaspat cilu noć i osjećala sam se užasno glupo što me nešto izmišljeno, k tome još i ne posebno uvjerljivo izvedeno, može toliko prestrašiti. Pitaj ti sad boga zašto i kako mi je baš ta scena bila okidač, dok nijedna prije nje ne. O tome ću se posavjetovat sa osobnim šrinkom kad budem stara dobrostojeća tetka...sad ne :).
Doista nisam nikad voljela horror-filmove i ne pretvaram se niti na jedan tren da kužim opsesiju nekih ljudi tim žanrom. Meni je to sick, baš kao i kad se guštaju igrat gaženja ljudi autićima u igrama tipa Grand Theft Auto. Ne vjerujem nikome tko mi kaže da je to samo bezazlena zabava. Simulacija ubijanja - gle čuda - ljudi neodoljivo podsjeća na ril-lajf ubijanje...dobro, da sad ne moraliziram...
A mora da ima nešto u tim horrorima, kad ih toliko ljudi voli gledat? Postoje cijele knjige, sajtovi, blogovi, udruženja ljubitelja horrora...kvragu, postoje i posebne videoteke, dvd-teke i ine teke koje iznajmljuju samo horror-filmove. U čemu je kvaka??
Možda se ljudi samo vole plašit? Valjda im fali podražaja u životu, pa ga onda traže na filmu, iz sličnih razloga iz kojih neki ljudi imaju sulude seks-fetiše?
Ne znam, ali znam da sam i ja, kad je u kinu bio "Krug 2", čak razmišljala da ga odem pogledat, kao i "Hostel" (znate onaj, "krvi do koljena", gdje je i Tarantino imao prste?). Na kraju ipak nisam, jer me bila frka, al' svejedno...možda se i ja volim plašit? Ili sam samo preznatiželjna?
|
