ordinarylove

Cili dan žuljam u uredu, nisam stala ni sekunde odmorit. Ruka me boli, leđa me ubijaju, a povrh toga mi se užasno spava. Negdi usrid tog današnjeg ludila čula sam stvar na radiju koja me vratila u neko prošlo doba, jedno cca 8 godina unazad...u doba kad sam završavala srednju i odselila u Zagreb...Face To Face by Siouxie And The Banshees. Isti sam se tren, kako to već moj um povezuje, prisjetila proljeća u Zagrebu, jedne stare zakopane ljubavi, ljudi-sjena o kojima više ne znam ništa...tih par minuta bilo mi je tako žao što nisam ostala gore i što ne živim neki drugi život.

Uvik radim istu stvar. Bojam prošlost u ružičasto i pretvaram se da je bila divna i krasna i onda se želim vratiti tamo. Dok se ne sjetim da je zapravo bila sranje, da on nije bio nimalo krasan, da sam tu godinu koju sam provela u Zagrebu plakala više nego ikad prije i poslije, da sam svaki drugi dan bila depresivna a povrh svega užasno, užasno zbunjena.

Budala. Treba mi pola dana da se sjetim da mi se ostvarilo sve što sam htjela (osim imat puno para ) i da sam okružena ljudima koji me vole i koje volim. Nezadovoljstvo je u ljudskoj prirodi, kao i pretjerivanje, fantaziranje i bilo kakvo mistificiranje. Stvari su daleko jednostavnije nego kakvima ih mi držimo i doživljavamo. Čak i smrt, čak i gubitak nekoga koga voliš. Da je bar imat mrvu više pameti...

Proljeće je u punom cvatu, kako smo to običavali pisat u osnovnoškolskim sastavima. Svaki put kad dođe, ja ga zbilja proživljavam kao malo dite - veselim se svakom procvjetalom stablu, cviću, svakom proljetnom mirisu, suncu koje otapa moju tjeskobu, crnjake i dobar dio nakupljenog stresa. Ne mogu stat doma ni minute, a i radna efikasnost (ka da to postoji?) mi naglo opada. Ne da mi se ništa osim šetat u beskonačnim krugovima po gradu, dangubit negdi na stini uz more, ić na bezbroj kava...ukratko, poglupim na brzinu .

Ali me uvik shebe to šta s prvim zrakama sunca počnem zijevat...i ne stanem tamo negdi do fešte Sv. Duje :). Spavam na stolici na poslu, blago nalakćena na stol, po ulici hodam kao da lebdim...ali ne u pozitivnom smislu već vrlo rizičnom, tete mi u dućanu dva-tri puta moraju postavit isto pitanje dok se ne upalim, koncentracija mi je ispod nule, što utječe na sva polja mog života. Samo za ovo napisat, morala sam popit kavu-ubojicu...

Ima li lijeka...??

Stvarno su mi mirakul oni ljudi koji uvik imaju nešto za reć u vezi tuđih života. U potkategoriju tih spadaju kurjože koje se čak niti ne trude pretvarat da to nisu. Od jednih i drugih redovito dobijam pitanja/komentare tipa: "A zašto se ti ne udaš?" (a zašto ti ne nabaviš život), "Šta ne uzmete ti i on jedan mali lipi stančić na kredit, to bi ti bilo za cili život?" (aha, a kredit će bit i nakon života), "A zašto ti on ne ode na brod još koji put, samo još koji vijađ, da malo napunite kesu?" (a da ti ja napunim štagod drugo...?). Još mogu razumit kad su to prijateljice moje mame, koje misle da iz poznavanja nje automatikom slijedi poznavanje mene. One su se naslušale njenih priča o tome šta bi ona tila da ja iduće uradim u životu a šta ona smatra najboljim za mene. Pa ajde, njih prigorim. Odgovorim pristojno, ka prava 'ćer, a ako to ne upali (što je čest slučaj) pa one i dalje drve, počnem se pravit blentava, ka da malo slabije čujem, pa prominim temu i nikome ništa.

Al' nikako ne razumin šta me iste te stvari imaju pitat kolege i ice na poslu, bivše kolegice s faksa, iz škole i takvi neki marginalni likovi. Često se dogodi, a nije da bi ja tila da je to tako, da su ti isti pametnjakovići i ićke nezadovoljni vlastitim životom, misle da su mogli puno bolje i dalje dogurat, misle da ih suđeni ili nesuđeni bračni partner ne zaslužuje, jer nema dovoljno novaca da im obezbjedi budućnost, a u tome ih podržavaju i mama, tata, baka, dida i cila postrojba cosmo-prijateljica. Često su baš ti ljudi koji se nađu pametovat oni ljudi koji nisu niti počeli radit ono šta tebi govore da bi triba. I znam da se ne triba zamarat s tim, jer već sam zapravo i sinjala o čemu se tu radi, pa mi ih često bude i nekako žaj, jer ne žive vlastiti život, već život svojih mama, baka, dida itd. Al' ne mogu se ne čudit tome..to mi je stvarno teško. Nisam baš neki anđel, ali mi nikad, ama baš nikad u životu nije palo na pamet postavljat privatna pitanja a božesačuvaj davat savjete nekome s kim radim, studiram ili idem na tečaj kukičanja. To su površna poznanstva, neka takva i ostanu. Osim ako se ne pretvore u nešto drugo, ali onda se, očito, primjenjuju druga pravila.

Ne idu mi introspektivni postovi. Mislim da je to zato što većina mojih previranja/depresija/frustracije izvire iz redom: a) nedostatka novca - o čemu je idiotski raspravljati i žaliti se na to, kad je nerješivo naporima koje sam spremna uložiti (lakše mi je prihvatit neimaštinu nego prodaju duše nekom tamo poslodavcu za malo šuštavih papira više nego šta mi stvarno triba);
b) nepravde u MOM svijetu - jer sam sebično stvorenje koje želi ljude izliti u vlastiti kalup, a ako u tome ne uspije iz prvog - drugog pokušaja, naguravat će ih nogama i kidati im dijelove koji joj se ne sviđaju kako bi uspjela u svojoj fiksaciji. Ovo je, naravno, slikovito prikazano i neuspješno u praksi, zato što se - kao što već znate - s ljudima tako ne može, iz čisto prozaičnih razloga :)
c) mojih nastojanja da izbjegnem sukobe pod svaku cijenu - da se ne bi tko slučajno uvrijedio ili primio previše srcu ono što mu imam reć. Kad stvarno dođem pred zid i moram izbrijat neku neugodnu situaciju, proživljavam cijeli niz fizičkih simptoma (lupanje srca, znojenje, tupa bol u stomaku...), da ne govorim o onim drugima.

Dakle. Ne idu mi introspekcije i javna kukanja tog stila, al' svejedno..danas sam tako nekako raspoložena da me stvarno boli činjenica da ne mogu pomoći onima koje volim. Boli me kad se sjetim onoga što sam prije par dana uhvatila u pogledu moje bake, koja nikad nikome nije dala do znanja da je nešto boli i da je tužna. Koja mi je prije par dana po prvi put priznala da se boji smrti i rastanaka, toliko da nije u stanju ni plakati nad tim. Boli me jer sam isti taj pogled uhvatila na didinom, očevom i licima svih tih meni dragih ljudi. Koji su mi, kad sam bila mala, bili pouzdani, čvrsti oslonci. Za koje sam mislila sam da se ničega ne boje i da nikad neće ostariti. Neće proći dugo, a ja ću tim ljudima morat bit oslonac, baš kao što su oni bili meni. Pa se pitam: kako prelomit tugu i osjećaj nemoći u sebi, i ostati čvrst, pouzdan, pa i sretan - za njih i zbog njih? Pretvarati se da je sve u redu, iako u tebi sve vrišti od boli? Postoji li neki drugi, bolji način?

Kol'ko čujem, ovo je prvi film poštovanog gdina Bonga. Talentiran, nema šta. Film me podsjeća na "Seven", s tim da mi je ovaj korejski puno draži, ne samo zato što sam potpuno pristrana što se tiče hollywodskih filmova (ne volim ih, ponekad i previše) već i zbog toga što je "Sjećanja na ubojstvo" jebeno dobar film. To sam i očekivala, prisjetivši se dva korejska filma koja sam ove godine odgledala ("Proljeće, ljeto, jesen, zima...proljeće" by Kim Ki-Duk i "Oldboy" by Chan-wook Park), i koji su - svaki na svoj način - iznimna ostvarenja, štono bi se reklo.
Plot i kritike su ovdje, jer nastojim bit toliko nepretenciozna da ne pišem kritike/osvrte, budući bi samo ponavljala nešto što je već netko drugi rekao. Teško da se o ovome filmu može reći nešto toliko loše i očito različito. U tom slučaju to bi bilo izdrkavanje.
Samo ću, eto, spomenit da je film krimić, čija se radnja odvija u Južnoj Koreji 80-tih godina. Pruža se prilično jasna predodžba o režimu u Koreji u to vrijeme. Sviđa mi se što je Pavičić napisao o filmu: rekao je da ga podsjeća na "Rašomon" zbog pristupa istini (potpuno relativna i gledana iz više kuteva). Kraj vas ostavlja sa istim osjećajem koji su svi osjetili u životu, bar jednom. Al' pored nekih, malo manje svjesnih beznađa koje nas svih prati, taj je osjećaj samo prošao. Eto...'ko voli...

Kad sam bila klinka, prijatelji su mi se događali slučajno, u roku od tri-četiri dana. Vjerovala sam u prijateljstva na prvi-drugi pogled. Jednostavno zvuči: upoznaš nekoga preko nekoga drugog ili zato što dijelite neku situaciju ili trenutni životni prostor. Malo porazgovarate i ako vam se sviđaju slične stvari i ako dijelite slične stavove (koji su, kad si 17-godišnjak prilično promjenjivi..) - to je to. Nema testiranja, propitivanja, mistificiranja. Znate se pet dana, a čini se kao cijeli život. Svako sat,dva nekoj se od vas događa - gle čuda - novi adolescentski nerješivi problem pa lajete na telefon non-stop a starci vam čupaju kose, razmjenjujete kazete/ploče/cedeove/stripove/knjige, nalazite se svakodnevno na višesatnim kavama, pa izlazite zajedno uvečer...uopće, više vremena provodite s prijom nego šta ćete ikad provodit sa momkom, djetetom, mužom, starcima...dok sve ne pukne, baš kako je i počelo - u roku pet dana. U najboljem se slučaju narednih desetak godina pozdravljate u prolazu, a onda kad vam i to dosadi i prođe još koja godina, ne možete se ni sjetiti odakle vam je ta ženska toliko poznata. Bar je tako bilo u mom slučaju. Slijepo sam vjerovala u takva prijateljstva, čak i nakon raspada već nekolicine istih. Al' dobro. Žrtva vlastite lakovjernosti ili ne, shvatila sam da sad - u dvadesetšestoj - nemam prijateljica. Prijatelja još da, iako je i to upitno, ali žena...jok. Neke od njih su se, istina, odselile u druge gradove zbog faksa, posla ili samo kako bi otišle iz Splita. Nakon što je prošlo već "dosta vode ispod mosta" od njihova odlaska, počele su mi nedostajat. I onda sam se pitala: kako to da je veza između dvoje ljudi koja je trajala više od deset godina mogla tek tako nestati. Nije niti pukla, samo je blijedila, blijedila...i nestala. Čini se da nismo napravili dobar temelj odnosa, ali zar je uopće moguće utemeljiti kvalitetan odnos dok si još u tako labilnoj fazi kao što je pubertet i adolescencija?

Sedma od devet za te je moj krevet:

kad sa svojim društvom
dođem u kafanu
hologrami svuda
svaki ima manu

gledam, tražim lunjam
pratim ih sa smeškom
hologram ko hologram
svaki je sa greškom

a ja trebam curu
da mi žena bude
od krvi i mesa
obline njene da me zalude

viđ'o sam te često
sedila si sama
od devet si sedma
i prava si dama

otrgla se nekom
kolektivnom umu
prošla sve i svašta
po galaktičkom drumu

žena ti mi budi
ja sam pravi dasa
kad te dušo ščepam
tebi nema spasa

na venčanje naše
prvih šest sestara pozovi ti
al ne osmu i devetu
jer na šatl ne stanemo svi

REF.

Sedma od devet
za te je moj krevet
enterprajz nek nam bude dom
oj nesrećo, draga si srcu...(mala stanka)...mooouououououom

Napisala sam cili post o vjerskoj (ne)snošljivosti, o tome kako nema pravde na/u svijetu i svim tim pustim moraliziranjima. I baš se mislim: "E, jesam ga nadrobila, samo lupetam da bi imala šta stavit na blog". Kolegica iz sobe do pozove me u pomoć, ja paranoično odabirem tekst u blog.hr editoru (obično pišem u notepad-u, ovaj put ne..), stišćem ctrl+c i zatvaram prozor bloga. Po povratku iz sobe do odem na sajt za aploud slike, misleći svo vrijeme koje sam pizdarije nadrobila i kako je možda bolje ne objavit nešto šta si napisa tek onako i niti ne stojiš iza toga, samo da bi stalo negdi tamo na webu, stisnem crtl+c...i naravno, izgubim prethodni tekst iz klipbourda...

A sad me baš briga, evo, kažem sebi: "Rađe post o ničemu nego fejkerski post."
Eto, moja lekcija za danas...

..by Jim Jarmusch, maj fejvorit (i kad ga mrze i kad ga vole, meni je naj...) . jučer u kinu Zlatna Vrata.



Samo da nadodam, dan prije odradih đačku dužnost i odgledah Syrianu. Dojmovi: Clooney je dobar (A šta ste očekivali? Ne, ne mislim 'dobar' kao 'zgodan' već 'dobar' kao 'dobar glumac', koji je, eto, usput i zgodan..khm...). Ostatak filma razvučen i naporan, možda samo meni - jer me boli neka stvar za naftu, politiku, Iran, Ameriku. Ako niste upućeni u tu tematiku, ostat ćete malo kratkih rukava.

Dakle, Coffee & Cigarettes..šta da se priča o filmu koji je ustvari hrpa pričica s ili o ljudima koji piju kavu, puše i melju gluposti. Kažem: jebo Big Bradera, ovo je prava stvar. Prava oda ljudskoj zbunjenosti. Šta me navelo na razmišljanje, ličim li ja Jarumschovim likovima u trenucima dokoličarenja i pričanja gluposti? Doduše, ostavih se duvana, al' kave ne...a bogami ni lupetanja...
Svejedno, film mi se svidio, a kako nemam puno vrimena a ni volje, evo vam link, za vas koji ste u Splitu - film još igra u Zlatnim Vratima, a ima ih još dobrih. Dajte rađe njima svoje ljubljene novce nego fakin Ekranu, pa taman se grčili na onim tvrdim stolicama iz sedamdeset-i-neke..možda sjednete na Paul Newmanovo mjesto, ka ja jučer..:D

Prepričava mi stara sljedeću priču: njena kolegica ima muža pomorca koji se vratio sa navigacije nakon cca godinu dana. Nije, dakle, upoznat sa novim, a bogami ni sa starim proizvodima na tržištu. Pogotovo kad se radi o ženskim pomadama i čudima, tu je totalna truba. Rečeni barba svaku večer uredno pere zube sa Lekovom kremom 48 (znate je svi, to su koristile i vaše mame, tete, bake, krojačice, prodavačice, tate u škveru...) i isto tako uredno psuje (sebi u bradu) mater ženi "koje mu je to smeće od kalodonta kupila". Ne trebam vam ni pokušavat opisat lice njegove žene kad ga je nakon par dana slučajno vidjela kako istiskuje njenu kremu za ruke na četkicu za zube...

OBOŽAVAM se pravit "general nakon rata", pa ću sad, nakon cile ove pompe oko Štikle reć šta mislim o svemu tome...mislim, mislim...da je Seve pametna, lipa ženska koja zna zaradit lovu i dignit prašinu za sobom. Svi su se napalili na to je li pisma loša ili nije, ma dajte ljudi - pa to je fakin Dora, tu skoro da i nema dobre pisme :). Dotična pisma je - po meni - čista škovaca, al' nam je ukazala na stoljetne istine o brdovitom Balkanu, kojega smo svi dio, dakle - i oni koji se ježe na Štiklu, turbofolk i slično i oni koji subotom uvečer isprid O' Hare nabijaju Cecu iz preloših zvučnika :)) Dakle, imamo dvi struje - seljaci i neseljaci...da nije njih, bilo bi Split i Zagreb, Hrvatska i Europa, šminkeri i hipiji i štatijaznam...čini mi se digod, da ljudi vječno moraju bit nadrkani na nekoga ili nešto da bi mogli funkcionirat. Sad će svi par dana lajat na misec namisto da se brinu oko pametnijih stvari ka šta je, recimo, smisao života...ili nešto benignije*, ka npr. šta će sutra kuvat/jist.

*korekšn: jedna od tih šta laju na misec sam i ja, da ne bi mislili da se samo ovde pravim pametna. Samo me digod nervira šta se bavimo, da prostite, pizdarijama. Al' eto, da nismo, dobri ljudi iz Story-a i Glorije ne bi imali šta jist...

I za ovo mi je tribalo malo duže, al' sam prihvatila tog antitalenta u sebi. Štoviše, postao je moja priroda, ono šta me označava. Naime, apsolutno sam netalentirana za zgrnit bilo kakve novce. Svi su se moji bližnji već odavna pomirili da će jedino izvjesno u vezi svakog mog posla, partnera i općenito bilo kakve uloge koju bi eventualno mogla odigrat u društvu, bit činjenica da nikad neću imat novaca. Nađem ja uvik modus za bit bez love, al' trenutno je to zato šta su mi plaću izili, redom: kredit 1 (za put u inostranstvo koji se dogodio prije 6 mjeseci, a kredit će trajat još tri puta toliko), kredit 2 (sićate se onog velikog kreveta kojim sam se falila prije par postova...?), stanarina olitiga fit, fakin te-mobajl račun (kojega ću se riješit čim otplatim oni telefon za jednu kunu, majkuinlopovsku...) itd. Pa me tako moji bližnji svako toliko nazovu i pitaju: tribaju li mi nove maje, gaće, mudante, spiza...pa im ja kažem: "ne, hvala...imam." A onda mi oni sutradan donesu nove maje, gaće, mudante...pa im se ja zahvalim. Pa sam ja sretna, jer se, eto, mogu kočoperit u nečemu šta nisam "sama gacala". A oni su sretni jer sam ja sretna. Krasne bližnje imam. Stvarno.

Osjećam se k'o stroj...radim stalno iste radnje: kuckam uplatnice, knjižim, printam, zbrajam, oduzimam...bljak.
Glupi dosadni papiri. Il' sam to ja dosadna? Da se odem liječit, možda? Da odem nekom šrinku pričat o brojčanim fobijama koje me spopadaju noću i o tome kako se ponekad budim sa kalkulacijama, umjesto imbecilnim repetitivnim pjesmama tipa "Magazin", u glavi...zabrijala sam. Poglupila od brojki. Jebeš 'vaku rutinu.

A heart that's full up like a landfill
A job that slowly kills you
Bruises that won't heal

You look so tired and unhappy
Bring down the government
They don't, they don't speak for us
I'll take a quiet life
A handshake of carbon monoxide

No alarms and no surprises
No alarms and no surprises
No alarms and no surprises
Silent, silent

This is my final fit, my final bellyache with

No alarms and no surprises
No alarms and no surprises
No alarms and no surprises please

Such a pretty house, such a pretty garden

No alarms and no surprises (let me out of here)
No alarms and no surprises (let me out of here)
No alarms and no surprises please (let me out of here)

Ne, neću se ubit...dat ću otkaz u tridesetoj :))