
Proljeće je u punom cvatu, kako smo to običavali pisat u osnovnoškolskim sastavima. Svaki put kad dođe, ja ga zbilja proživljavam kao malo dite - veselim se svakom procvjetalom stablu, cviću, svakom proljetnom mirisu, suncu koje otapa moju tjeskobu, crnjake i dobar dio nakupljenog stresa. Ne mogu stat doma ni minute, a i radna efikasnost (ka da to postoji?) mi naglo opada. Ne da mi se ništa osim šetat u beskonačnim krugovima po gradu, dangubit negdi na stini uz more, ić na bezbroj kava...ukratko, poglupim na brzinu
.
Ali me uvik shebe to šta s prvim zrakama sunca počnem zijevat...i ne stanem tamo negdi do fešte Sv. Duje :). Spavam na stolici na poslu, blago nalakćena na stol, po ulici hodam kao da lebdim...ali ne u pozitivnom smislu već vrlo rizičnom, tete mi u dućanu dva-tri puta moraju postavit isto pitanje dok se ne upalim, koncentracija mi je ispod nule, što utječe na sva polja mog života. Samo za ovo napisat, morala sam popit kavu-ubojicu...
Ima li lijeka...??
Post je objavljen 29.03.2006. u 18:43 sati.