|
Kad sam bila klinka, prijatelji su mi se događali slučajno, u roku od tri-četiri dana. Vjerovala sam u prijateljstva na prvi-drugi pogled. Jednostavno zvuči: upoznaš nekoga preko nekoga drugog ili zato što dijelite neku situaciju ili trenutni životni prostor. Malo porazgovarate i ako vam se sviđaju slične stvari i ako dijelite slične stavove (koji su, kad si 17-godišnjak prilično promjenjivi..) - to je to. Nema testiranja, propitivanja, mistificiranja. Znate se pet dana, a čini se kao cijeli život. Svako sat,dva nekoj se od vas događa - gle čuda - novi adolescentski nerješivi problem pa lajete na telefon non-stop a starci vam čupaju kose, razmjenjujete kazete/ploče/cedeove/stripove/knjige, nalazite se svakodnevno na višesatnim kavama, pa izlazite zajedno uvečer...uopće, više vremena provodite s prijom nego šta ćete ikad provodit sa momkom, djetetom, mužom, starcima...dok sve ne pukne, baš kako je i počelo - u roku pet dana. U najboljem se slučaju narednih desetak godina pozdravljate u prolazu, a onda kad vam i to dosadi i prođe još koja godina, ne možete se ni sjetiti odakle vam je ta ženska toliko poznata. Bar je tako bilo u mom slučaju. Slijepo sam vjerovala u takva prijateljstva, čak i nakon raspada već nekolicine istih. Al' dobro. Žrtva vlastite lakovjernosti ili ne, shvatila sam da sad - u dvadesetšestoj - nemam prijateljica. Prijatelja još da, iako je i to upitno, ali žena...jok. Neke od njih su se, istina, odselile u druge gradove zbog faksa, posla ili samo kako bi otišle iz Splita. Nakon što je prošlo već "dosta vode ispod mosta" od njihova odlaska, počele su mi nedostajat. I onda sam se pitala: kako to da je veza između dvoje ljudi koja je trajala više od deset godina mogla tek tako nestati. Nije niti pukla, samo je blijedila, blijedila...i nestala. Čini se da nismo napravili dobar temelj odnosa, ali zar je uopće moguće utemeljiti kvalitetan odnos dok si još u tako labilnoj fazi kao što je pubertet i adolescencija?
|
